Kako do životnih ciljeva - linearni i eksponencijalni rast – Bruno Boksic
352412
post-template-default,single,single-post,postid-352412,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Kako do životnih ciljeva – linearni i eksponencijalni rast

Nedavno sam čitajući jednu dobru knjigu naišao na anegdotu vezanu uz nastanak šaha.
 
Car Šeram želio je nagraditi matematičara Sesu za veliki izum šaha i šahovske ploče. Sesa mu je odgovorio: “Želim da mi stavite na prvo polje jedno zrno pšenice, na drugo polje dva zrna, na treće četiri, na četvrto osam i na svako naredno polje dva puta više zrna nego na ono prethodno.”
Car se iznenadio i upitao ga: “Samo to?! U redu, dobit ćeš svoju pšenicu odmah poslije ručka.”
 
Nakon što su matematičari na dvoru izračunali koliko pšenice zapravo trebaju dati, car se zaprepastio i shvatio da je prevaren. Morao mu je dati preko sto osamdeset bilijardi zrna pšenice.
 
Do tog broja nije došlo linearnim rastom, već eksponencijalnim. Car je mislio da je izvukao dobar dogovor, a to često i mi sami mislimo, posebice kada su u pitanju naši životni ciljevi.
 
 

Linearni i eksponencijalni rast

 
 
 
Linearni rast rezultat je kontinuiranog dodavanja konstante.
Eksponencijalan rast rezultat je kontinuiranog množenja konstante.
 
 
Zamisli da hodaš cestom i svaki tvoj korak je 1 metar. Nakon 6 koraka prešao si..?
6 metara, bravo. Na svaki 1 korak dodaješ 1 metar i nakon 6 koraka si prešao 6 metara.
Gdje ćeš biti nakon još 24 koraka?
24×1 =24 + 6 kojih sam ranije napravio. 30 koraka, 30 metara.
 
A sada ostavimo zakone fizike sa strane i uzmimo da tvoj korak nakon svakog napravljenog koraka postaje dvostruko veći. Nakon 6 koraka prešao si..?
32 metra. 1 metar, 2 metra pa onda 4, 8, 16 i na kraju 32 metra.
A sad, gdje ćeš biti nakon 24 koraka, uz onih  6 na početku, sveukupno 30 koraka?
Nakon što napraviš 30 koraka, obići ćeš Zemlju 26 puta. Da, da 26 puta!
 
 
Kroz čitavu povijest čovječanstva iskustvo koje su ljudi doživljavali bilo je linearno. Ništa se veliko nije mijenjalo u kratkom periodu i mlađe generacije živjele su kao i starije. Sav rast koji se događao bio je linearan i mogao se lako predvidjeti.  Razvili smo pogled na budućnost koji se najbolje može opisati stepenicama. Hodamo po stepenicama – jedna po jedna. Svaka naredna stvar lako je uočljiva jer je to samo još jedna stepenica, još jedno kontinuirano dodavanje iste konstante.
 
Kroz povijest su se ipak događali i veći “skokovi” koji su na velikoj skali otvorili put eksponencijalnom rastu. Sa svakim narednim skokom čovječanstvo je bilo eksponencijalno bliže narednom skoku. 
 
 

Vremeplov čovječanstva

Zamisli da si u vremeplovu. Odlučio si otići u u 1750. godinu – u vrijeme neprestane borbe za moć kada je komunikacija na daljinu značila deranje na megafon, pucanje iz topa, a svu robu vukli su konji. Uhvatiš nekog čikicu na cesti, odvedeš ga u 2016. godinu i provedeš ga okolo da vidiš kako će reagirati. Nemoguće je znati kako bi osoba reagirala na svjetleće kapsule koje voze 200 km/h ili na gledanje sporta koji se događa 1500 km udaljeno u realnom vremenu ili pričanje s osobom koja je na drugom kraju zemlje, kontinenta ili planeta. A kako bi tek reagirao kada bi mu počeo objašnjavati internet, teoriju relativnosti ili naseljavanje Marsa? 
Ovo iskustvo ne bi bilo samo šokantno ili iznenađujuće. Čikica bi stvarno mogao umrijeti od ovoga.
 
A kada bi taj isti čikica ušao u vremeplov i odveo se u 1500. godinu, doživio bi puno slabije iskustvo od onoga u 2016. godini. 
 
Iako su 1750. i 1500. godine bile različite, bile su manje različite nego 1750. i 2016. godina.
 
Netko iz 1500. godine bi u 1750. godini naučio nove stvari u fizici i poimanju svemira, morao bi naučiti kako izgleda nova svjetska mapa i promjene u teritorijima te bi bio impresioniran Europom koja je zagrizla u ludilo imperijalizma. Ali gledajući svakodnevne stvari poput transporta i komunikacije, sigurno ga ne bi natjerale da ima iskustvo od kojega može umrijeti. Da bi doživio takvo iskustvo, morao bi otići u vrijeme prije prve agrikulturne revolucije, 12 000 godina pr. Kr., vrijeme prije nastanka prvih gradova i koncepta civilizacije kakvu danas poznajemo.
 
 
 
Kada bi lovac iz vremena oko 12 000 pr. Kr., iz društva koje je bilo lovačko i sakupljačko vidio kako izgleda svijet 1750. godine, prepun ogromnih građevina i prekooceanskih brodova – imao bi iskustvo kao naš čikica na početku priče. A kada bi netko iz njegovog vremena htio doživjeti isto iskustvo putujući unazad u vrijeme, morao bi otići 200 000 godina pr. Kr., u vrijeme otkrića vatre i sam početak govorne komunikacije između ljudi.
 
Kako bi netko tko je otišao u budućnost imao iskustvo “za umrijeti”, mora otići dovoljno daleko u budućnost kako bi se uspio ostvariti “die level progress” ili kako znanstvenici to kraće zovu DPU Die Progress Unit.
Kako je taj DPU napredovao otkrićima vidimo u tome da je za sakupljačko lovačkom društvo bilo potrebno 200 000 godina da bi se ostvario, a za kasniju post-agrikulturnu revoluciju svega 12 000 godina, a post-industrijski svijet tako brzo napreduje da je bilo potrebno svega par stotina godina kako bi društvo postiglo DPU moment.
 
Kako društvo brže napreduje, postaje sposobnije sve brže napredovati.
 
Dolazi do eksponencijalnog rasta. Naprednija društva imaju sposobnost napredovati u bržem tempu nego manje napredna društva – baš zato što su napredna. Ovaj pojava ima i naziv – Law of Accelerating Returns.
 
 

Postoji li granica eksponencijalnog rasta?

Postoji određena granica u ovakvom razvoju koja se zove S – krivulja.
 
 
Zbog nje Usain Bolt danas ne trči 100 metara za 5 sekundi.
 
Pošto je ljudska vrsta došla do svoje gornje granice u tom polju (ili nije, ali mi to sada ne znamo), potrebni su mali skokovi u određenim poljima, paradigmama ili mentalitetu kako bi došli do nove razine.
 
Evo ti još jedan primjer toga:
 
Wim Hof , popularno zvan The Iceman , drži više od 20 svjetskih rekorada u trčanju maratona oko arktičkog kruga u Finskoj na –20°C stupnjeva.
U šorcu.
Bez obuće.
5 sati i 25 minuta.
 
 
 
 

Kakve veze imaju moji životni ciljevi s ovim?

Trebao sam ti sve ovo ranije ispričati kako bi shvatio da tvoji životni ciljevi nisu nedostižni. 
 
Recimo da je gornja ljudska granica bilo koje vještine 100 bodova. Netko počinje na 4, netko na 8, zbog raznih faktora, ali većina nas počinje daleko ispod broja 1.
 
Ti počinješ na 0.001. Tako je s bilo kojom novom vještinom, znanjem ili novom navikom. Na početku je glupo jer počinjemo s točke 0.001 i napravimo prvi dan vježbu, a ne vidimo nikakav napredak. Iako je taj broj dvostruko veći, to je i dalje samo 0.002.
 
A onda odustanemo.
 
Mislimo da nema napretka, iako je on tu, samo nije u našem vidljivom spektru. Neki odustanu na 0.512, neki na 0.755, a najteži put zapravo nije od 1 do 100, već od 0 do 1.
 
3D printer izumljen je 1986. godine, ali mu je trebalo 30 godina da ga  počnemo koristiti svakodnevno. 3D printer je počeo od 0.001, ali ljudi koji su radili na njemu nisu odustajali od njegovog razvoja i širenja njegove primjene. Najteži put im je bio od 0 do 1, a sada vidimo kako je 3D printer preuzeo tržište i postao disruptivni izum za mnoge grane poput građevine, strojarstva, stomatologije itd.
 
Ne kaže se džaba da je početak najteži i da se tada mora davati najviše. Kasnije stvari postaju malo lakše. 
 
Kada počinješ raditi sklekove, onih prvih 15 komada prvi dan su noćna mora. Ali svaki naredni dan tih 15 postaje sve lakše i lakše, a sada su tvoja noćna mora 60 sklekova, a ne 15.
 
Postaješ sve bolji, tvoje tijelo se prilagođava i razvija mišiće kako bi ti mogao više vježbati. Naravno, kao i sa svakom vještinom, postoji određena granica do koje možemo dogurati; koliko sklekova možemo napraviti ili koliko brzo možemo istrčati 100 metara.
 
A tu granicu možeš otkriti samo ako ne odustaneš.
 
 

Popravljanje od 1% 

Britanski biciklisti sa svojim su trenerom Brailsfordom uspjeli ostvariti nezamislive uspjehe u vrlo kratkom periodu. Osvojili su Tour de France 2012. i 2013. godine te 70% zlatnih medalja na Olimpijskim igrama 2012. godine.
 
Kako su to uspjeli?
 
Jednostavno, gledali su da poprave svaki aspekt svojih života za samo 1%. Smanjili su težinu bicikla, ugodnost sjedala, hranu te čak i neke obične stvari jastuka u hotelima,  gela za masiranje mišića i učenje najboljeg načina pranja ruku kako bi se spriječile infekcije, što je česti problem kod dugotrajnog bicikliranja. 
 
 
 
 
Na početku se te male stvari nisu uopće vidjele, dok su kasnije, akumulacije tih navika i popravljanja od 1% dovele do uspjeha čak i prije nego što je trener Brailsford to očekivao; ne za 5 godina, već za 3.
 
Zaključno, da svaki dan popraviš sebe za 1% u bilo kojoj vještini ili znanju, na kraju godine bi bio 37 puta bolji u tome!

“Uspjeh je ništa više od par jednostavnih disciplina korištenih svakodnevno.” – Jim Rohn

 

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
Tags:
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.