Živote, pico od 2 KM dio 3
Ako nisi pročitao prvi i drugi dio priče, trka nazad na iste pa se onda vrati na dio 3.
Prošli smo put stali kod limitirajućih uvjerenja pa je vrijeme da ti napokon ispričam što se dogodilo u Rumunjskoj na Aspire akademiji i kako je to srušilo sva moja limitirajuća uvjerenja.
U 5.mjesecu 2014. godine dobijem mjesto na prestižnoj Aspire akademiji u Rumunjskoj gdje se biralo samo 50 ljudi iz čitave Europe sa preko 16 000 dospjelih prijava.
Aspire akademija je osnovana od strane rumunjskih alumnija sa najboljih fakulteta na svijetu poput Harvarda, Yalea, Dartmoutha, Whartona itd. Vizija akademije je razvoj zajednice etičkih, uspješnih i utjecajnih lidera iz različitih disciplina, sa raznolikom pozadinom iz čitave Europe i dalje.
Prestiž- pomislio sam. 16 000 ljudi se prijavilo, 50 se primilo i ja sam među odabranim. Dobro se sjećam Ilminih riječi, djevojke koja je bila godinu prije na programu, koja je rekla da ćemo se prvo “uzdignuti” jer smo odabrani među 50 ljudi, a prvog dana kada dođemo na akademiju ćemo pasti u očaj zbog dva faktora:
- priče profesora koji predaju na Aspire akademiji, a dolaze sa Harvarda, Berkleya, Stanforda i Whartona te predaju na istim fakultetima.
- priče drugih sudionika koji su tako fenomenalni da nam je Ilma dala primjer djevojke iz njezine generacije koja je upisala MA na Cambridgeu, u slobodno vrijeme uči korejski i otvara svoj start up.
Nisam se previše obazirao na ovo, vjerujući da je to ipak napuhano i da stvari nisu baš takve. Ovo je već bila moja 30+ konferencija i nisam vjerovao da me nešto može tako oduševiti (osim AIESEC konferencija).
Dođemo mi na akademiju i na prvom predavanju slušamo priču Raula Oiade koji je mlađi od mene godinu dana.
Raul nam govori kako je njegova životna vizija da radi za NASA-u i kako je sa 16 godina napravio mlazni motor, isti instalirao na biciklo i napravio biciklo sa mlaznim pogonom. Evo kako to izgleda.
Nakon što je završio sa biciklom, javio mu se jedan investitor i zahtijevao od njega da napravi auto od LEGO kockica. Da, dobro si čuo, auto od LEGO kockica.
2 godine kasnije, sa samo 18 godina, Raul je napravio ovo.
Da, auto koje je napravljeno od 500 000 LEGO kockica i koje ide na KOMPRESIRANI ZRAK.
Ali to nije sve, kao u Top- Shopu, Raul nastavi govoriti kako je poslije auta od LEGO kockica primijetila NASA te kako je napravio još jedan projekt sa LEGO kockicama.
Ovaj put je Raul je napravio model space shuttlea od LEGO kockica kojega je lansirao u svemir kako bi testirao ulazak istog u atmosferu i novi aerodinamički model (barem sam ja to tako shvatio, nisam fizičar ali valjda je to to).
To je izgledalo ovako
I nakon što nam je Raul ispričao sve ovo i pustio nam video, svima su nam se usta otvorila kao brana poslije poplave i dok smo mi gledali video, Raul je izvadio iz velike smeđe kutije koja je stajala iza njega ovaj space shuttle.
Video staje, Raul upali svjetla i doda nam shuttle u ruke sa porukom da budemo oprezni sa istim, jer je ipak to bilo u SVEMIRU.
Gledam u shuttle, pa u Raula, pa u shuttle opet i ne mogu vjerovati. Neki lik iz Deve, gradića od 50 000 ljudi iz Rumunjske, je iz svoje garaže stigao do ovoga!
Predavanje završi, a ja odem u sobu i skoro da počnem plakati pitajući se što to radim od svog života.
Tada sam shvatio kako ništa ne mogu, kako sve što radim u BiH je “mala maca” za ono što se radi u svijetu i kako je moja aktivnost kao neka dječja igra kraj stola odraslih koji raspravljaju i rade velike stvari.
Katastrofa, tuga i neki neopisivi očaj. Nikada brže nisam od ponosa na sebe došao do potpunog drugog dijela spektra gdje sam na kraju završio u očaju i tugi.
Prvi dan je prošao i ja sam nastavio slušati i raditi na radionicama ovih profesora. I tijekom ovih 10 dana sam počeo, svaki dan pomalo, vraćati vjeru u sebe. Počelo je drugim danom gdje sam bio jedan od najaktivnijih ljudi na predavanju, treći dan gdje sam imao super rezultate na Storytelling radionici i kroz sljedeće dane gdje sam uspio pokazati da “nisam za baciti”.
Prevrat
Točno se sjećam radionice assistent profesorice sa Berkleya koja je bila vezana za etičnost gdje sam u jednom trenutku uzeo riječ i počeo (strastveno) galamiti na svih 50 ljudi u prostoriji zbog smjera u kojemu je išla radionica. Nakon mog monologa, svi su krenuli pljeskati na što sam ja isti prekinuo sa riječima da ne radim to radi pljeska, već radi toga što su počeli govoriti i smjera u kojemu je krenula radionica.
Nakon ove radionice, prišla mi je assisten profesorica sa Berkleya, zahvalila mi se na govoru i vraćanju radionice na pravi smjer te mi dala svoju vizitku sa porukom kako bi joj se trebao javiti ako budem aplicirao za Berkley te da mi može napisati preporuku kako bi me primili na isti.
Danima sam se isticao među ljudima, ne zato da bi se isticao, nego zato što sam neke stvari već radio toliko puta da su mi postale prirodne i da sam ih radio lagano. Sudionici koji su sa mnom bili na akademiji, ljudi koji studiraju na najboljim fakultetima u svijetu, su mi dolazili i govorili kako mi se dive, kako sam im super i pitali me gdje sam naučio tako raditi, tako govoriti i tako misliti.
Nisam mogao vjerovati da su ljudi sa Cambridgea, Harvarda, Yalea, Princetona ili Dartmoutha bili fascinirani sa nečim što ja radim, Brunom, koji je studirao u mjestu u kojem se rodio, u maloj Bosni i Hercegovini koju sam smatrao stvarno lošom zemljom i tada sam shvatio.
Imao sam loše mišljenje o sebi i svojim kvalitetama jer sam se poistovjetio sa Bosnom i Hercegovinom, svojom državom, i svim onim kakvim je ona prikazana nama koji u njoj živimo. Poistovjetio sam se sa BiH misleći da sam bezvrijedan u svijetu, jer je to ono što bi čuo u državi, poistovjetio sam se sa BiH misleći da ne mogu parirati nekome iz “bolje” zemlje, jer je to ono što bi čuo u državi.
Moj je život bio pica od 2KM!
Ovom konferencijom, ovim činovima sam shvatio da razlika između nekoga tko ide na Harvard i nekoga tko studira u Mostaru, Sarajevu ili Banja Luci nije toliko velika.
Ne omalovažavam ovdje najbolje fakultete na svijetu, nego jednostavno želim reći da ta razlika nije tako velika kako nam se čini te da ti ljudi koji idu na iste nisu neki super ljudi. To su obični ljudi poput mene i tebe, koji imaju svoje mane i vrline te su samo odlučili puno više raditi na svojim vrlinama radi kojih i jesu upali na te fakultete.
Tada sam shvatio da stvarno mogu sve i da mi unutar Bosne i Hercegovine stvarno možemo sve, da se ne trebamo podcjenjivati te da trebamo vjerovati u sebe, naše sposobnosti i snove i da ne smijemo dopustiti da nam išta stane na put.
Ako ja to mogu, možeš i ti.
Do idućeg utorka.
Pingback: Živote, pico od 2 KM dio 2 – Bruno Boksic
Andrej
bravo ja san sa 29 tek skužija da nisan ono s čim se indentificiran, više nemislin ni da san ljudsko biće samo da se nebi više po defaultu prihvaca sugestije o tome kakvi su ljudi! poistovjećiva san se s nacionalnošću gradom rasom spolom sad san samo svjest o samosvjesti koja vozi ovo tjelo! skonta san di me jebu kad su stalno srali o zaduženoj hrvatskoj sad iman 50 iljada kuna duga! Dalmatinci su temperamentni a ja san dalmatinac,dakle ja san temperamentan! Teško pranje mozga i dresura ka i horoskop isti kompleksan sustav sugestija a malo ih to shvaca uopce! problem je u imenicama nastalima od glagola, ako vozin san vozač, ako prodajen san prodavač, a samin time nisan niko i ništa! ima logike al ima i ako je mačka pas a pas krokodil onda je mačka krokodil! zamka logike jezika, kako moš bit nešto šta radiš, ako iman brod i u brodu san pa nisan ja brod, ako iman tjelo i u tjelu san pa nisan to tjelo, ako iman misli nemogu bit te misli, nisan ono šta doživljavan nego ono šta doživljava!! sorry za interpunkciju i gramatiku dopisivanja s simpltonima su mi sjebali pisanje. sve u svemu tolko su mi se svidili tvoji tekstovi da san odlučija udrit komentar i subscribat se, u moru žutog tiska i članaka od 300 riči šta skračuju attention span i ove pisme i od 3 minutei ovaj blog je dijamant na smetlištu! sad češljan po sustavu uvjerenja od narodnih izreka do krivih djetinjastih zakljućaka, još san tinejđer al iman nade odrast do 36. hvala na ugodnom osvježenju!
Bruno Bokšić
Odgovorit ću ti kao jedan Hercegovac jednom Dalmatincu (iako oboje jesmo i nismo to)
“Brate, sestro, otac si, majkemi!”
Drago mi je da da si uhvatio ove nijanse toga da nisi ono što radiš, nego puno više (a nekada i puno manje)– ali otom potom u nekim narednim tekstovima.
Živio! 😀