Živote, pico od 2 KM dio 1
I tu sam. Stojim. Narod sjedi i čeka ne znajući što će ih snaći i što im spremam. Ja, blago nervozan jer, nije važno koliko je ljudi, nego tko su ti ljudi a ovo je teška publika, teža nego bila koja druga.
To je moj fakultet, to su moji ljudi sa kojima su se kave pile i koji me znaju- u bobu. Oni koji se sjećaju mojih pijanih večeri, sramota, jutarnjih mamurluka, ispada kako vani tako i unutra, gluposti koje sam radio i osobe kakva sam bio.
Sjednem, pogledam u svoje ruke i kažem sebi „ OVO SI ČEKAO“ i onda me prozivaju.
Izlazim, ali ne drhtim. Stanem, ali ne mucam. Gledam, i ne bojim se. Jer ono što ću ispričat nije tko sam sada, nego tko sam bio i kako sam počeo i šta je bila moja pica od 2 KM
Pozornica stoji, ljudi se umire, a ja počnem sa mojoj najdražom „igrankom“
Zamisli da uđeš u banku kako bi platio račune. U banci stoji 50 ljudi. Ogromna gužva. S tobom u banci se nalazi stara bakica, blago pogurena ali sređena kao da je u mladenačkim danima sa crvenim karminom koji malo ide preko usana te velikom bisernom ogrlicom oko vrata, sa torbom koja je veća od nje; te dolazi vidjeti je li joj stigla mirovina.
Tu je također nervozan momak koji tapše nogom, okreće se stalno lijevo desno te češe lakat i vadi indeks, ah on je student, pa vadi mobitel jer ga zove mama koja je na „speakerphone“ modu gdje barem 5 ljudi oko njega čuje glas njegove mame koja ga prvo pita je li mu legla stipendija pa tek onda sve ostalo.
Jesi gladan
Jel` ti kuća čista
Imaš li para
Dira li te itko
Pored ovih ljudi nalazi se i visokorangirani političar, oko njega 2 ogromna, nabildana lika u crnim odjelima koja su vjerojatno njegovi zaštitari.
Ljudi ga prepoznaju i lica im se promjene. Student se okrene na drugu stranu i na usnama mu se vide psovke, bakica namršti lice a ostali ljudi počinju šaputati. Taj političar je korumpirani kriminalac kojemu je mjesto iza rešetaka a ne ispred pulta.
Odjednom, u banku uđe pljačkaš i počne se derati „ SVI NA POD, OVO JE PLJAČKA“ i ispali jedan hitac iz pištolja. Ono što nije vidio jeste to da su iza malog pulta stajala 2 zaštitara banke koja su odmah skočila na istog. Sve dobro prošlo. Umalo! Moglo je kobno završiti. Razbojnik je svladan.
Ali taj jedan hitac, jedan jedini hitac, je tebe pogodio u ruku! I tu priča staje
Okrećem se prema publici i pitam
Je li ovo za vas negativno ili pozitivno iskustvo i zašto?
Publika šuti par momenata pa se ljudi počnu javljat i govoriti
Mate sa sredine govori kako je to negativno jer je kraj tog političara, smrada najvećeg, on sirotinja pogođen u ruku. „ Pa gdje će na mene nezera svaka bola“
Ivana iz predzadnje klupe govori „ Kako će biti pozitivno kad sam upucana, ne može nikako“
Javi se Franjo i reče „ Pa barem nisam umro“
Tu prestanem uzimati odgovore publike i nastavim svoj govor
Jer činjenica je da te metak pogodio u ruku i da to ne možeš nikako promijeniti. Ono što možeš promijeniti jeste pogled na situaciju, svoju perspektivu
Može biti najgora moguća stvar na svijetu jer si baš ti , pored političara, plafona, poda ili bilo čega drugog, baš ti, pogođen u ruku.
A može biti i najbolja moguća stvar jer, u tom trenutku kada padaš na pod i dereš se „ AAAAAAAAAAA“ shvaćaš da si živ. Vidiš da nisi pogođen u vitalni dio i da ćeš preživjeti. Vidiš da si umalo ostao bez glave, ali nisi, te da si blagoslovljen od strane više sile što taj metak nije završio 30 centimetara udesno gdje bi ti proparao srce ili metar niže gdje bi prekinuo arteriju u nozi.
„Tu sam počeo“ nastavim govor
Počeo sam kod ovog AAAAAAA ali sam nastavio sa ZAŠTO JA, ZAŠTO BAŠ MENE, pa ima li itko drugi tko može podnijeti ovu bol i patnju i zašto sam uvijek ja taj koji najebe u svakoj situaciji
I onda se to dogodilo. Onda se dogodio metak, u prenesenom značenju, koji je u meni probudio drukčiju perspektivu i koji mi je pokazao da je život više od AAAAAAA ZAŠTO JA.
part 2 gdje vam opisujem tu transformaciju.
Zanima me tvoj komentar pa baci ispod svoj
Pingback: Živote, pico od 2 KM dio 2 – Bruno Boksic
Pingback: Živote, pico od 2 KM dio 3 – Bruno Boksic