Život u 120 minuta
Mali Mate iz Opuzena, koji je ovog ljeta završio 4.osnovne, je proveo cijeli mjesec zalijepljen pred ekranom. Od 15.6 do 15.7 , od juga Sochija do sjevera Saint Petersburga, od istoka Kaliningrada do zapade Yekaterinburga nema utakmice koju mali Mate nije pogledao.
A posebne su bile utakmice naše reprezentacije, utakmice koje je iščekivao sa prijateljima iz školske klupe, ludom obitelji kod kuće te euforičnim gradom koji je na mahove više ličio na ratnu zonu igranog filma a ne mirnu luku u delti prevrtljive Neretve.
Mate u očima nema onaj osjećaj razočaranja, gubitka nade i vjere koja koliko je god brzo došla, tako je brzo i otišla. Odrasli su mudri i cinični (s razlogom), dok su mladi poletni i ishitreni. Ali ono što se ubrzo dogodilo je promijenilo taj vječiti hrvatski balans euforije i depresiju.
Prva, druga i treća utakmica
Nigerija je bila sumnja, Argentina nada a Island potvrda. Prvo poluvrijeme života je odigrano iznad svih očekivanja i tračak nade se probudio kod odraslih i mudrih – tračak koji je samo suludom igrom, srećom po kojoj nikad nismo poznati bili i povoljnim ždrijebom, se mogao ostvariti.
Mate je navijao kao da mu grlo neće trebati za stotine intervjua kasnije u životu, a stari su ga pratili u cehu kojim se mjesečna rata kredita pokriva. Ali ništa od toga nije bilo važno u tom trenutku jer je Hrvatska pobjeđivala i prošlo se dalje – velika Argentina je pala sa 3 njemačka komada, prošetali smo se Islandom kao parkom a Nigerija je bila trening utakmica za uigravanje ekipe.
Na tih 10 dana smo pauzirali živote kako bi ispratili Hrvatsku, blokirajući sve ono što nam u istom smetu kao što se konju vizirom blokira pogled na strane. Tih 10 dana nismo bili besposleni i nezaposleni, stari i bespomoćni, bez energije i elana. Tih 10 dana smo kupili kartu za film u kinu koji je trebao trajati sat i po vremena.
Međutim, u životu se katkad potrefi filmski scenarij gdje se uloga sa ekrana prenese na nas na duži period. Nismo više promatrači tih 90 minuta filma i poslije idemo kući – u tom trenutku postajemo slike na ekranu i igrači na terenu.
U trenutku kada se skupina prošla, mi smo prestali gledati Svjetsko i mi smo postali Svjetsko prvenstvo. Prestali smo biti Mate iz Opuzena, Bruno iz Mostara i Marko iz Zagreba i postali smo Modrić iz Reala, Mandžukić iz Juventusa i Rakitić iz Barcelone. Naše pravo ime je zamijenjeno onim sa leđa našeg dresa.
A tada se dogodila prava magija.
Četvrta i peta
Sve što jedan filmski direktor želi jeste da se publika poistovjeti sa njegovim likom, shvati njegovu motivaciju, poistovjeti se sa njegovim odlukama i navija za njegovu pobjedu.
Sve što je jedan navijač Hrvatske želi jeste da Vatreni prođu u drugi krug. Sve što smo željeli je produžetak filma a ono što smo dobili je bilo puno više.
Četvrta nam je donijela Dansku gdje nam je u 115. minuti završio film i bili smo spremni otići iz kina. Ljudi su bacali stolice, dizali ruke u vis i prepričavali Goranovu „bolje se roditi bez kurca nego bez sreće“ izreku koja očito označava život svakog Hrvata na planeti.
Svi smo htjeli da film duže traje jer smo u njemu uživali, ma koliko god on stresa nosio. Svi smo htjeli još 10 minuta istog jer je kraj značio vraćanje svakodnevnici – onoj turobnoj stvari od koje želimo pravi i realni bijeg.
Ali nam se sreća (i Subašić) ovaj puta osmjehnula i prošli smo dalje. Prvi put u 20 godina idemo dalje od osmine finala ali još važnije, prvi put u 20 godina se budi nešto što u svakom Hrvatu spava od 1998. – nada.
Peta utakmica nam daje emocionalni rolerkoster kojega se ni najveći zabavljački parkovi ne bi postidjeli. Gubi, vodi, izjednači pa na penale- e tek sad se film završava jer nema šanse da nas sreća (i Subašić) opet pomaze. Gasi muziku, gasi film, pali svjetla i mrš kući.
Opet pogrešno i opet naprijed – u polufinale.
Šesta
Jedina utakmica koje je bitnija od finala je polufinale. Utakmica koja razdvaja ljude upisane u povijest i one koje svijet zaborave, one koji igraju u subotu i one koji igraju u nedjelju, one koji ulaze u utakmicu kao pobjednici i one koji na istu ulaze kao (sretni) gubitnici.
Polufinalna utakmica i veliki Ćirin rezultat- nedostižan rezultat hrvatskog nogometa, san svakog sportaša i euforija kakvu svaka vlast hoće a nijedna nema. Može li ova generacija ponoviti taj rezultat?
Opet gubi, izjednači i stišći u produžecima – i onda zabij. Zabij ga kada 10 minuta ranije ležiš na terenu, mrtav od umora, polumrtav od ozljeda i osakaćen od protivnika. Ali prvak je prvak samo onda kada ga boli a on ustane, a lider je lider tek kada mu bace vreću sranja u facu a on nastavi dalje.
A Mandžukić je lider i uzor – čovjek koji ustaje i neodustaje, mitska personifikacija Ivice Olića u dresu reprezentacije. I zabija ga za 2:1 i najveći sportski rezultat u povijesti Hrvatske (‘Fala kurcu je na drugom mjestu).
Ovo je utakmica koja dijeli pobjednike i gubitnike i Hrvatska je napokon pokazala da je pobjednik. Sebi, svojim igračima i svima pred malim ekranima i Google tražilicama. Napokon smo postali pobjednici – ne oni tamo neki i ne oni na terenu– nego mi. Mate iz Opuzena, Bruno iz Mostara i Marko iz Zagreba – mi smo postali pobjednici. Jer ono što je šesta donijela nije prolaz u finale nego prolaz u život, nadu i potvrdu. Svijet te može nagraditi iako dolaziš sa usranog Balkana i dati ti nadu da velikima možeš reći da nas je malo al’ nas ima.
U šestoj smo postali Frodo, Harry Potter i Luke Skywalker a u sedmoj smo samo tražili šlag na kraju.
Sedma
Nevažna utakmica za pobjednike – jer jednom kada si pobjednik ti možeš samo biti veći pobjednik a nikada gubitnik. Gubljenje si ostavio iza sebe u seriji produžetaka, penala i živaca. Sve što je ostalo je staviti točku na i te pokazati ljudima ne kako se igra, već kako se živi.
Kada tvoj protivnik odigra šest utakmica a ti sedam pa se sretnete u finalu, onda to nije test samo vještine – jer ništa u životu nije. To je test izdržljivosti i smirenosti, energije i snage, ozljeda i žutih kartona, mentaliteta i nade, podrške i inata, poruke i igre te na kraju sreće, Boga i svemira.
A svemir i sreća nas nisu htjeli – autogol, penal, odbijanac i ostadošmo drugi.
Ali u nijednoj glavi niti jednog od 4.5 milijuna Hrvata koji obitava na Balkanu Hrvatska nije druga.
Hrvatska je prva u našim srcima i glavama jer je naciju sa koljena, besparice, beznađa i besposlenosti dovela do nade, priznanja, potvrde da vrijedimo i životne lekcije – kako se kockice ipak u jednom trenutku poslože u formaciji 4-2-3-1 i gubitnik postane pobjednik.
To što je ovih 24 ljudi promijenilo živote 4.5 milijuna Hrvata ovdje ne znači ništa – ali to što će mali 10-godišnji Mate iz Opuzena znati da može postati Mandžukić, Modrić ili Rakitić u životu vrijedi više od bilo koje titule koju jesu ili nisu donijeli na trg.
Jer nije pobjeda na terenu samo pobjeda na terenu, to je pobjeda u glavama i ucrtani put kojim će naredna generacija kročiti.
Vi ste napravili put a na nama je da istim krenemo.
Napokon smo u povijest upisani kao pobjednici i radi toga vam velika hvala.
slavica
svaka čast sine
Bruno Bokšić
Hvala majko 😀 😀