Zatvor u Turskoj i deportaciju iz Rusije sam lako, ali me ovo srušilo
Deportiran sam iz Rusije.
Bio sam u zatvoru u Istanbulu.
Imao sam nervni slom u Moskvi.
Propješačio sam 300 kilometara iz Portugala do Španjolske u 10 dana.
Slušao predavanja profesora sa Harvarda, Yalea, Princetona, Whartona u Rumunjskoj.
Proputovao 20+ zemalja u 5 godina.
Kraj svega ovoga gore navedenog, najznačajniji trenutak mog života se dogodio na prokletoj terasi hotela Mogorjelo u Čapljini. Život često ima tu ironičnu notu kojom te mlatne po glavi a evo šta je ta nota u mom životu bila.
O tome ne pišem
Kraj svega onog gore navedenog, taj trenutak u Čapljini je bio najveće transformativno iskustvo mog života i razlog zbog kojeg danas radim sve što radim.
Bilo je to 2014. godine i tada sam radio u AIESECu kao osoba zadužena za ljudske resurse u uredu u Mostaru. To je bilo na papiru- u realnosti, sam radio sve što se trebalo raditi da se ured u Mostaru ne bi ugasio.
Najveći dio posla smo vukli tadašnji predsjednik u Mostaru i ja ali smo nakon par mjeseci jednostavno pukli pod pod pritiskom. Ja sam dobio sam tik, počeli su mi se guliti kapci, nekakva lojna žlijezda mi se upalila iza uha koju sam dva puta operirao a on samo što nije završio u bolnici. Jednostavno, potpuno smo izgorili od stresa i nismo se mogli nositi sa time.
Odemo na državnu AIESEC konferenciju u Čapljinu gdje napokon ispričamo ljudima šta se događa kod nas i odgovorimo na pitanje zašto izgledamo tako raspalo.
Tada smo došli do treće večeri, zvane gala večer, kada se dijele nagrade lokalnim uredima za uspjeh.
Proziva se Sarajevo, Banja Luka, Sarajevo, Sarajevo, Banja Luka, Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo…. Mostara ni na vidiku. Iako smo umirali za preživljavanje i uspjeh ureda u Mostaru, imali sastanke u 5 ujutro i 11 navečer, zanemarili sve što se može zanemariti u životu, stavili zdravlje na liniju – ništa od tog nije vrijedilo.
Opet je sve na kraju loše ispalo. Ništa nije vrijedilo.
Međutim, tada je predsjednik čitavog AIESECa BiH rekao da imaju još jednu nagradu. Iako ista nije bila planirana na početku godine, radi čitave situacije koja se odvijala u to vrijeme u Mostaru i načina na koji je ured spašen, ista se treba dodijeliti.
Uzima fino isprintan papir te pročita šta na njemu piše “For Keeping The Spirit of AIESEC alive” i proziva mene.
U tom trenutku 150 ljudi u prostoriji ustaje i daje mi standing ovation dok prilazim da preuzmem priznanje. Otkad znam za sebe, ovo je bilo nešto o čemu sam sanjao. Svi drugi mi odaju počast, govore mi da moje akcije i ponašanja vrijede, da ja vrijedim toliko te da sav onaj trud koji sam uložio nije uzalud, kako postoji netko tko sve to prati i nagrađuje po zaslugama.
Ali ja ustajem, krećem prema podiju da preuzmem nagradu i osjećam se upravo suprotno od svega onoga što sam ti iznad napisao – osjećam se kao zadnje govno.
Zašto mi se sada ovo događa? Trebalo bi da uživam u ovom trenutku, da se smijem od radosti i sreće, da se zahvalim ljudima na standing ovationu, da s ponosom primim nagradu za svoje (životno) djelo ali u meni je samo tuga, razočaranje i najgore od svega je što ne znam zašto!?
Ništa bolje nije ni bilo poslije prespavane noći, ali se naredni dan dogodio presudni trenutak na terasi hotela Mogorjelo koji će ostati najznačajniji trenutak moga života.
Ta prokleta terasa
Stojim na terasi i prilazi mi Ana, moja tadašnja šefica i upita me “a šta ti misliš o nagradi koju si dobio jučer.” Ne znam uopće kako se idućih 30 sekundi odvijalo, ali znam da sam nakon istih plakao i ridao suze na njezinim plućima.
Sve sam izbacio iz sebe tada – gnjev, tugu, očaj, razočaranje ali i pitanje koje sam imao u svojoj glavi od primanja te nagrade “zašto sam se osjećao kao zadnje govno kada sam istu primao?”
Ana mi je na to rekla rečenicu koja je ostala urezana u moje pamćenje kao gravura na zlatnom satu:
“Ovo je prvi put da si osjetio da je nešto u tvom životu veće od tebe.”
To nije bila rečenica koju sam tada htio čuti ali je to rečenica koju sam tada trebao čuti. Ta rečenica je razbila sve iluzije koje sam u tom trenutku imao i pokazala mi moju realnost – to da me u tom trenutku bolio kurac za mene jer se moj Mostar raspadao. Kako čovjeku brzo prestane biti važno je li heroj ili žrtva situacije kada ima nešto veće za što se bori.
Od toga je nastao blog
Par godine poslije sam napokon sebi uspio definirati zašto sam tako osjećao i šta je zapravo to što sam stavio ispred sebe u svom životu.
Dubokim traženjem i ispitivanjem samog sebe, kraj svog ovog iskustva, sam pronašao ono radi čega moja duša oživljava, ono radi čega neću biti sretan u životu ali ću definitivno biti ispunjen. To sam svrhu sebi stavio u jednu jedinu rečenicu:
“I stand for Mostar and BiH, a place that will be changed from a constant hate, fear of „others“, disrespect, and bullet holes on windows and walls;
to a place which will flourish with love, joy, empathy, and respect by sacrificing everything, including my life, in achieving a better future for the people that will come after me.”
Ovo je bio razlog zašto sam se osjećao kao sranje kada sam primao tu nagradu. Jer AIESEC nije tu bio toliko bitan, bitan je bio Mostar i sve što smo mi radili za taj grad kroz tu organizaciju. To je ono za šta je moja duša ostala vezana i ono radi čega ja živim i umirem- grad Mostar.
Nijedno putovanje, zatvor u Turskoj, deportacija iz Rusije, ili predavanje najboljih profesora na svijetu mi to nije moglo dati.
Ono za čime ljudi čitav život tragaju u prazninama Patagonije i punim ulicama Pariza, na pješčanim plažama Balija ili pješčanim ulicama Timbuktua, sam pronašao u jednoj Čapljini, u hotelu Mogorjelo, na običnoj terasi.
Gdje se nalazi tvoja terasa?
Sorry, the comment form is closed at this time.