Zašto mi se više ne pišu Utorci
Sjedim za laptopom u 23:27 u ponedjeljak večer i teškim rukama, a još težim očima otvaram “add new post” na WordPressu.
Tu, u mene, bleji 206 napisanih i objavljenih postova svakog utorka i lanac koji neprekinuto traje skoro 4 godine. A ja? Ja prazan i umoran od Utoraka, indisponiran i nemotiviran već duže vrijeme za pisanje onoga u što još uvijek vjerujem i za što još uvijek radim.
Sjedim i razmišljam o tome šta bi mi mogla biti tema današnjeg utorka. Šta bi to pomoglo ljudima, o kakvim bi herojima mogao pričati, kakve bi prispodobe mogao podijeliti, kakve priče prenijeti, koje poruke iznijeti. Ali u meni praznina i umor koja je prožeta kroz desetak mojih prethodnih tekstova (a možda i više).
I moje obećanje na početku svega ovoga je bilo to da ću uvijek biti iskren i autentičan prema tebi koji čitaš ovo. Tako da mi je jedina preostala stvar za ovaj utorak bila ta da pišem tebi, a objasnim sebi, zašto mi se više ne pišu Utorci.
Ja stojim za Mostar još uvijek
Moj životni stand i ono čemu sam posvećen u životu jeste promjena društva kroz promjenu svijesti pojedinca. Odnosno, ovaj citat:
„ I stand for Mostar and BiH, a place that will be changed from constant hate, fear of „others“, disrespect and bullet holes on windows and walls to a place which will flourish with love, joy, empathy, and respect by sacrificing everything including my life in achieving a better future for the people that will come after me.“
Ponovno sam pročitao prve tekstove na blogu da provjerim je li ova kriza samo pad neke motivacije ili zaboravljanje izvora iz kojeg je sve krenulo. Nije.
Ovo je nešto kompletno drukčije i nema veze s razlogom radi kojeg sam pokrenuo blog i utorke. Jer vizija je još uvijek tu, promjena društva se još uvijek mora raditi, a onih 50 000 ljudi koji ovo čitaju svake godine su samo kap u moru promjene koja se mora dogoditi da bi se društvo promijenilo.
Nije ni pad discipline sam po sebi jer već 206 utoraka zaredom pišem tekstove i nije mi nikakva dodatna muka nastaviti pisati tekstove.
Pa šta je onda?
To je teško i meni samome odgovoriti, ali postoji par stvari koje bi mogle biti uzroci.
Interakcija s ljudima
Ono što baš nedostaje na mom blogu jeste interakcija s ljudima. Čak me i Facebook podsjeća barem jednom tjedno da objavim nešto više od jednog članka utorkom.
Nisam napravio platformu gdje bi aktivno komunicirao s ljudima koji žele, čitaju i hoće razgovarati o tekstovima koje čitaju svakog utorka. To nisam preskočio napraviti zato što nisam tehnički vješt da napravim neku facebook grupu ili snimam instagram liveove, već zato što nisam vidio poantu toga na početku.
Ali sada itekako vidim jer sam se sjetio onog osjećaja kada s nekim pričaš direktno i možeš čuti osobni problem, primjer, ili rješenje koje su ljudi napravili radi stvari koje pišem. Što me dovodi do drugog mogućeg uzroka.
Interakcija uživo
Ono što sam godinama radio u AIESECu jeste da sam putovao i sudjelovao na konferencijama gdje sam uživo pričao s ljudima i držao razne edukacije, radionice i predavanja.
A ono što mi najviše nedostaje jeste ta interakcija uživo s ljudima. Kada nekoga gledaš u oči i osjetiš njegove probleme kroz škiljenje očiju, suzu na rubu, ili škljocanje zubima. Kada se ljudi vrpolje od stresa ili kada gledaju u pod sramežljivo. Pa kad se sve to promijeni kada ti se ljudi najednom otvore i krenu ti pričati stvari koje kažu samo onima kojima vjeruju dok ih ti slušaš očima i gledaš ušima.
To je jedan od najboljih osjećaja jer nekome direktno pomažeš postati bolja osoba. To je nešto što je izuzetno teško ostvariti preko pisanja i baš zahtijeva face-to-face interakciju.
Rast i utjecaj
Već godinu i pol dana, moj broj čitatelja stagnira. Nisam ovo počeo raditi zato da bi postao popularan ili da bi me čitalo mnoštvo ljudi, već da bi promijenio društvo. Ali ta stagnacija mi pokazuje da je moj trenutni način rada došao do svog maksimuma i da, ako hoću doći do više ljudi i napraviti već utjecaj, moram mijenjati svoj pristup ljudima i načinima komunikacije.
Jer stagnacija čitanja i nekog utjecaja kroz prethodni period mi je samo pokazala koliko još posla imam pred sobom, a u isto vrijeme mi je poljuljala vjeru u to da je trenutni način rada najbolji mogući.
Hoću li nastaviti pisati Utorke?
Kategorično da. Ali kako će ovaj blog izgledati u skorije vrijeme, to ni sam ne znam. Jer nešto moram mijenjati na njemu ne samo da bi se opet pokrenuo, nego zato da bi se ostvarila vizija radi koje sam uopće pokrenuo ovu priču, a to je promjena društva kroz promjenu svijesti.
Trenutno ti ne mogu reći kakve će to promjene biti jer ni sam ne znam, a ja sam prva osoba kojoj bi to trebalo biti kristalno jasno. Jer kako ću voditi druge ljude ako ne mogu voditi sebe.
Ovo nije kriza vjere u ono zašto to radim, već kriza u način kako to radim. A dokle god je moj WHY dovoljno jak, dotle ću uspjeti pronaći način kako da prebrodim ovo.
Jer kao što bi jedan od prvih tekstova koji sam ikada napisao na blogu rekao:
“Onaj koji ima dovoljno jako zašto može podnijeti svako kako.”
Dora
♥️
Bruno Bokšić
<3
martina
to je to.
Bruno Bokšić
😀
Ema
Tvoje izlaganje na Youth speak forumu jucer je na mene djelovalo izuzetno motivirajuce i tad sam prvi put cula za tebe – trebas se bolje reklamirati. Ako ce biti neke radionice uzivo, ja dolazim! 🙂
Bruno Bokšić
Hvala ti 😀
slavica
Mnogi od nas žele promijeniti svijet, no kako to ostvariti?
Prije svega, očigledno je da ne težimo samo promijeniti svijet – svijet se ionako mijenja, bez obzira na to što mi činili. Stari su filozofi mudro tvrdili da je jedino stalno u prirodi – promjena.
U stvarnosti, to nije promjena koju mi tražimo, mi tražimo sigurnu, pozitivnu promjenu – skretanje toka rijeke, usmjerenje prema svjetlijoj budućnosti čovječanstva.
Nitko od nas ne može sam za sebe ostvariti značajnu promjenu.
Premda su nam svima poznata imena velikih ljudi koji su potaknuli velike povijesne promjene, takvih je pojedinaca malo i iznimke su. Međutim, ni ti veliki ljudi nisu radili sami. Oni su bili vrh ledenog brijega ili planine, ali nikada usamljeni otok.
Koji su, dakle, putevi ostvarenja takve promjene?
Moramo biti idealisti, zato jer jedino idealisti mogu zamisliti bolji svijet.
Moramo biti filozofi, zato jer samo onaj koji voli mudrost oslobođenu od subjektivnosti i predrasuda, može pronaći ispravan način za ostvarenje svojih ideala.
Moramo biti volonteri, zato jer taj novi svijet neće biti sagrađen od misli, molitvi ili želja, već djelovanjem – djelovanjem ostvarenim slobodno, učinkovito i s najboljim namjerama.
Istražimo malo dublje te puteve.
Idealizam
Idealist intuitivno osjeća razliku između onoga što jest i onoga što bi moglo biti. Idealist gleda srcem, zamišlja moguću budućnost, sanja o boljem svijetu.
Idealizam je bio temeljno polazište Sokratu, Platonu i klasičnim filozofskim školama, bio je u korijenu renesanse i pokreta za građanska prava u mnogim državama.
Idealizam je u srcu svakog tko se bori za pravdu, svakog istinskog umjetnika i religijskog vođe. Bez idea¬lizma nema napretka, ali ne napretka u smislu novih tehnologija, već u istinskom smislu ljudskog napretka – samospoznaje i samoostvarenja.
Filozofija
Filozofija je ljubav prema mudrosti. Filozof teži prepoznati istinu i živjeti u skladu s njom.
Filozofija je suprotnost dogmi i predrasudama. Filozof se nikad ne vezuje za mišljenja, već stalno propituje znanje, praktično i pod nutarnjim svjetlom razuma.
Baš poput Sokrata, filozofi su “obadi” društva koji uvijek razotkrivaju licemjerstvo te istovremeno daju primjer moralnog života.
Volonterstvo
Za volonterstvo se danas smatra da je to djelovanje bez primanja novčane naknade, ali porijeklo riječi je u latinskoj riječi voluntarius, što bi značilo dobra volja. Odnosi se na djelovanje koje je poduzeto dobrovoljno, a manje je važno prima li osoba za to novčanu naknadu ili ne.
No, da bismo mogli djelovati dobrovoljno, prvo moramo osloboditi našu volju.
Djelovati iz želje za naknadom, iz želje da se drugima sviđamo, iz straha, zbog dodvoravanja ili prisile, samo su neki od primjera kako našu volju mogu zarobiti niži aspekti naše prirode.
Povezani pristup
Idealizam, filozofija i volonterstvo – ta tri puta moraju biti povezana kako bi se ostvarili korisni, pozitivni i dugoročni rezultati.
Biti idealist bez filozofskog promišljanja recept je za fanatizam. Mnogi fanatici mogu intuitivno spoznati arhetipsko-duhovne stvarnosti i u svojoj biti žele od svijeta učiniti bolje mjesto, ali bez promišljanja i nutarnjeg preispitivanja njihove napore pokvarit će njihove osobne sklonosti, uvjerenja i predrasude. Oni ne preispituju svoja uvjerenja u svjetlu razuma, zato njihova slika boljeg svijeta postaje odraz njihovih subjektivnih zamišljanja i prošlih iskustava.
Kada je združen s filozofijom, idealizam uviđa da se prva i najvažnija promjena mora dogoditi unutar nas samih. Ne smijemo tražiti od drugih da rade ono što mi sami ne bismo.
Sanjamo o miru u svijetu, ali nismo sposobni živjeti u miru sa susjedima ili s vlastitim roditeljima. Govorimo protiv nasilja i podupiremo prihvaćanje različitosti, ali jao onome tko se ne slaže s nama. Zalažemo se za suosjećanje prema životinjama, ali se prema drugim ljudima odnosimo s nepoštovanjem.
Ostvarivanje promjene u svijetu je poput kružnog vala na vodi, počinje u središtu, a središte za svakoga od nas uvijek smo mi sami.
Volontiranje bez filozofije također je beskorisno jer postaje Sizifov posao, poput liječnika koji stalno liječi samo simptome bolesti, ali nije u stanju liječiti samu bolest. Tako imamo beskrajne ratove protiv gladi, siromaštva, droga, ali i samog rata, što ne vodi nikamo niti ostvaruje bilo kakav napredak.
Kada su velike vođe poput Buddhe, Isusa, Martina Luthera Kinga i Mahatme Gandhija nastojali pomoći čovječanstvu, pokušali su prenijeti određena znanja da bi ljudi mogli bolje razumjeti sebe i živjeti bolje, drugim riječima, poučavali su ih filozofiji. Uvijek je bolje naučiti gladnog čovjeka da lovi ribu, nego mu ribu dati.
U konačnici, idealizam i filozofija bez volontiranja nalik su duši bez tijela.
Bez volontiranja, idealizam i filozofija ostaju samo dobra volja, ali ne i praktičan pristup životu. Ne vode konkretnim rezultatima i ostaju neostvareno sanjarenje. Snaga uma je nepobitna, ali ne možemo razmišljajući ostvariti bolji svijet.
U povijesti čovječanstva nikada se pozitivne promjene nisu dogodile bez učinkovitog djelovanja pojedinaca, grupa ili zajednica dobre volje, koji su znali kako povezati idealizam, filozofiju i volontiranje.
Ovaj mi se članak svidio, zato ti ga šaljem i mislim da je dovoljno da svatko od nas učini malo dobrog u svom okruženju da bi stvari bile bolje.
Nemoj osjećati to što osjećaš, nisi nas iznevjerio, već pokazao da smo mi stariji zaboravili puno toga iz mladosti što nismo trebali zaboraviti, a nas starijih je puno više u ovom starom društvu, pa kad bismo malo zagrebali dublje po nama, možda bismo mogli i nešto učiniti, da vi mladi ne morate sve sami.
Ljubim te sunce moje pametno
Bruno Bokšić
To je kao spajanje onoga što je Dobro, Lijepo i Istinito. Hvala ti mama <3 <3, a tekst je predivan! Ne moramo mi mladi sve sami, ali je dobro da itekako grebemo po površini i dubini, prvo svojoj, a onda i onoj društvenoj. 🙂 Tako da ja nastavljam dalje, samo je pitanje u kojoj formi