Za šta si spreman uraditi Snap?
“Nemoj ga baciti. Nemoj baciti svoj život.” šapnuo je Yinsen svoje zadnje riječi Tony Starku. On je onda u željeznom odjelu izašao iz špilje gdje je bio zatočen i vratio se kući.
Ali čitava ova saga zapravo počinje zadnjom rečenicom u tom filmu a to je trenutak kada Tony Stark na press konferenciji kaže “I am Ironman.”
Tom istom rečenicom je Tony Stark završio jednu čitavu eru, ali i svoj život.
Rekao bih da sve to nije važno jer je to fiktivni lik koji samo živi na ekranu, ali to ne bi bila istina.
Rekao bih da je to samo dobro zamišljena priča da se napune kino blagajne, ali to ne bi ni zagrebalo površinu
Rekao bih da je to samo bila dobra zabava, ali bi smrtno pogriješio.
Jer ono što nas je Ironman naučio se ne može odmahnuti rukom kao nešto što samo živi na ekranu. Odnos prema dužnosti, ljubavi, svom timu, odgovornosti, onom što bi trebali htjeti u životu, porazu, pobjedi i na kraju svega toga, žrtvi.
Ovo ne pišem da opišem Ironmana ili Avengerse, nego da zajedno izvučemo svaku moguću lekciju koju nam je ovaj heroj ostavio, a ona počinje sa prvom.
“Nemoj ga baciti. Nemoj baciti svoj život uzalud.”
Koliko se nas probudi s crnim mislima radi kojih bi se najradije vratili nazad u krevet. Vjerojatno u glavi i jesmo, dok nam tijelo pere zube, umiva se i ide na posao gdje smo isključeni iz svega.
Mozak luta, glava luta, a špilja u kojoj smo zatočeni nikada nije ona u Afganistanu. Jednima je izlazak iz špilje ona sloboda koju traže u životu, vezi i poslu, dok je drugima sloboda koju imaju najveća špilja u njihovim životima. Previše je toga što bi mogli, previše toga što bi trebali, a premalo toga do čega nam je stvarno stalo.
Ništa nas ne budi, ništa nam ne daje svrhu, ništa nas ne tjera da se zadamo u životu. Sve je prazno, ništa nema smisla jer nikada ništa nije ni imalo smisla. A ako misliš da su pare rješenje, pogledaj Tony Starka– imao je sve pare svijeta, ali je bio duboko nesretan.
Sve do trenutka dok nije vidio svoj život i ono što može s njim učiniti u drugom svjetlu.
“Jedino što imam si ti”
To je Tony Stark izustio svojoj budućoj ženi 7 godina prije nego što su se oženili.
Imao je ljude oko sebe, ali to nisu bili njegovi ljudi.
Nikad nije bio usamljen ali je uvijek bio sam.
Sve dok nije shvatio da je Pepper žena njegovog života. Tada je napustio sve drugo što ga je činilo samim. Jer možeš imati sve, ali ako nemaš nekoga tko ti može dirnuti dušu, šta onda imaš? Sreća je tek prava onda kad je imaš s nekim dijeliti. A saznat ćeš tko su ti ljudi kada u sebi osjetiš potrebu da ih zaštitiš, da staneš ispred svega da bi ih zaštitio jer ih beskrajno, neizmjerno i neuvjetovano voliš. Jer ljubav je takva i samo takva – neuvjetovana.
A s ljubavi uvijek dolaze drugi ljudi na koje se možeš osloniti.
“Mi smo Avengersi”
Nijedan čovjek nije otok koji može sve sam. Potrebni su ti drugi ljudi, ali ne bilo kakvi drugi ljudi. Potrebna ti je grupa tvojih ljudi, onih koji su ti dovoljno slični da se možete razumjeti, ali i dovoljno različiti da se možete nadopunjavati.
Ironman je to pronašao u timu Avengersa tako što ga je pomogao stvoriti. Jer ljudi poput Captaina America, kojeg bi svi htjeli imati u svom timu, jednostavno ne padaju s neba. To su ljudi za koje se treba dobro potruditi da bi ih pronašao i isto je i s tvojim timom i tvojim prijateljima.
Nemoj dopuštati svakoj šuši s ceste da bude dio tvog tima. Ti si jebeni Avenger i tvoj tim treba biti prepun ljudi koji su snažni kao Hulk, moralni kao Captain America, snalažljivi kao Black Widow i smiješni kao Thor. Najvažnije, to trebaju biti ljudi koji su tu za tebe i ljudi za koje ćeš ti biti tu.
To čini ljude prijateljima. To čini jedan tim. To stvara veze koje se ne prekidaju ni kada svi zajedno izgubite. Jer lako je biti dobar i fin kada sve ide kako treba, ali kada ti se faca zalijepi za beton i nemaš snage pomjeriti prst, kamoli ustati, onda se gleda tko je tu za tebe.
“Nadam se da će te pamtiti, Stark.”
Život će te poraziti. Više puta. Nekada ćeš mu uspjeti vratiti, ali postojat će trenuci kada će život obrisati pod s tobom i nećeš imati nikakvu opciju pobjede, nego ćeš morati prihvatiti poraz i pronaći način kako živjeti s tim.
Vidjeli smo u Endgameu kako skoro svi loše podnijeli poraz, ali ne i Tony… barem na prvu.
Jer dovoljno je bilo vidjeti izraz njegovog lica kada je krajem oka primijetio davno zaboravljenu sliku njega i Petera Parkera, malog od 14 godina za čiju je smrt Tony odgovoran.
Kako živjeti s tim? Teško, ali pokušavaš nekako gurati dalje.
Ali kako živjeti s tim kada znaš da nešto možeš promijeniti? Jednostavno– Ne možeš.
Jer ono što te vuče je dužnost i odgovornost koju imaš prema drugima ljudima – ne bilo kojim drugim ljudima, već svojim ljudima. A Spiderman je za Tonya bio sin koji mu je izdahnuo u rukama.
I u trenutku kada bi pomislili da Tony Stark ima sve – mir, prelijepu ženu koju voli, prekul dijete, više para nego što ih 10 života mogu potrošiti, shvaćamo da nedostaje ona jedna stvar.
A ta jedna stvar nikada nije racionalna. Nije ono što bi nam drugi ljudi rekli da nam fali jer nam ne fali. Ali to su oni osjećaji, vrijednosti i principi koje imamo u sebi. One stvari radi kojih smo spremni riskirati sav taj život jer inače, on nema smisla.
Jebo sve stvari ako radi njih izdaš ono što ti jesi.
Jebo sve pare ako radi njih zaboraviš svoje principe.
Jebo sav uspjeh vani ako radi njega imaš neuspjeh unutra.
Jebo sve danas ako te sutra neće pamtiti. Ili još gore. Ako prekršiš sve ono što jesi, je li bolje onda da te potpuno zaborave ili da te pamte kao takvog?
Tony nije mogao stati i promatrati nakon što je vidio put prema pobjedi, put prema misiji zaštite svojih ljudi. Htio je vratiti sve ljude i ne poginuti prilikom te misije. Ali život ne funkcionira uvijek onako kako mi to želimo i nekada su potrebne žrtve koje mislimo da nismo spremni dati sve dok trenutak ne dođe.
“Koliko si vidio scenarija? 14 000 605. U koliko pobijedimo? U jednom”
Često ne tražimo ono što nam život da, ali zato pokušavamo uraditi najbolje s onim što je već tu. Kada je samo jedan scenarij u kojem se donosi pobjeda za onim što ti je najvrednije u životu, onda sve stavljaš na kocku.
Nadaš se da nećeš morati raditi najveću žrtvu i većina nas neće staviti svoj život na kocku za nešto veće od njih samih. Ali da se vratimo 25 godina u prošlost, naši bi roditelji mogli itekako prekrižiti tu rečenicu.
Dr. Strange je signalizirao jednim prstom Ironmanu da je vrijeme sada i da je samo jedna opcija u kojoj pobjeđuju. Ironman je skočio na Thanosa i uspio mu ukrasti svih 6 Kamena da ovaj ne primijeti.
Trenutak poslije toga, Thanos pokušava napraviti Snap, ali on ne funkcionira. I onda Tony pokazuje svoju ruku na kojoj stoji svih 6 Kamena Beskonačnosti, i sekundu prije nego što Snapom izbriše Thanosa i čitavu njegovu vojsku, kaže rečenicu koja je počela i završila jednu čitavu sagu, a time i njegov život.
“I am Ironman.”
Nadam se da ni ti ni ja nećemo biti u situaciji gdje ćemo morati dati svoj život za naš cilj, iako svaki put koji biramo u našem životu zahtjeva od nas žrtvu. Žrtva se ne može preskočiti jer je žrtva ono što daje našem životu smisao.
Tek u trenutku kada nešto drugo možemo staviti ispred sebe u našem životu, možemo reći da smo istinski živjeli. Ja sam stavio svoju misiju promjene društva kroz promjenu svijesti pojedinca ispred sebe u mom životu, ali ipak se nadam da neću morati uraditi ultimativnu žrtvu.
Ali ako dođe do trenutka, spreman sam svojim Snapom uraditi ono što je potrebno da bi sve ono do čega mi je stalo preživjelo.
To je ono za što sam ja spreman uraditi Snap, a spreman sam na njega jer svako putovanje mora imati svoj početak, ali i svoj kraj.
Dio putovanja je kraj
“Every man’s life ends the same way. It is only the details of how he lived and how he died that distinguish one man from another”. – Ernest Hemingway
Jednog dana kada životu tvom i mom životu dođe kraj, hoćemo li se osvrnuti nazad i biti ponosni na ono šta smo ostavili za sobom? Hoćemo li živjeti onako kako nam drugi kažu ili ćemo izbjeći najveće žaljenje koje ljudi imaju na smrtnoj postelji: ” Volio bi da sam imao hrabrosti živjeti život vjeran sebi, a ne život kakav su drugi ljudi očekivali od mene.”
Iz praha smo nastali, u prah ćemo se vratiti– nitko od nas ne može izbjeći to. Dio putovanja je kraj, ali ono što će učiniti razliku jeste sve što učinimo između.
Ni ti ni ja nismo osobe koje su umrle u 25. godini i čekaju pokop u 75. godini. Jer to bi bio bačen život, a mi nismo takvi! Mi ne bacamo naš život niti ga živimo uzalud.
Živimo ga sa svrhom je u svakom od nas postoji špilja i Yinsen koji nam šapuće:
“Nemoj ga baciti. Nemoj baciti svoj život….
RAINMAN
reko utorak danas , da vidim šta je Bruno napisao, ovo je u meni pobudio takvu neku ljubav, ne znam kako da objasnim, kao neka želja da budem bolji prijatelj, da se ponašam onako kako bi želio da se istinski prijaatelj ponaša, radujem se svakom tekstu, čitamo te i na mediumu, ako nekad pomisliš da te ne čita niko i da ovo nema smisla znaj da itekako ima smisla i radujemo se novim tekstovima, (imam link ikonu brunoblog na browseru…pita me raja šta je ovo ma reko ništa, nešto vamo..)…
Bruno Bokšić
Hvala ti puno buraz, drago mi je da je tekst probudio baš pozitivne emocije 😀 A Medium je generalno super platforma, nisam previše aktivan na njoj, ali vi valjalo staviti sve one moje tekstove sa engleskog jezika tamo (ima ih oko 90ak).
A presmiješno je ovo za link ikonu, ako raja pita šta je, objasni im (samo marketing 😛 )