Za koji kurac živiš? – Bruno Boksic
350066
post-template-default,single,single-post,postid-350066,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Za koji kurac živiš?

Nedavno pričam s ljudima i nešto se spomenulo vezano za budućnost. Ne znam točno šta je bilo, ali smo počeli pričati o budućnosti i pitam ja osobu do mene kakvom zamišlja svoju budućnost a ona na to odgovori.

“bla bla bla…”

Shvati me da nije bilo do riječi, riječi su u tom trenutku bile nevažne. Ali srce, duša, oči, osjećaji, uvjerenja, stav, tijelo, glas, um – ništa nije stajalo iza tih riječi, apsolutno ništa.

Isto kao da te riječi ili ono o čemu se pričalo nije ništa značilo – kao da se pričalo o tome je l’ ti kava bila topla ili vruća a ne o budućnosti i životu.

Ljudi u prosjeku dožive samo 10ak emocija od tisuće različitih. Većina ljudi živi u tihom, a ponekad čak i glasnom, očaju gdje zapravo nisu nikada ni živjeli.

Pričati sa tim ljudima je isto kao i pričati sa praznim ljuskama gdje ti je jedino pitanje u glavi “Jesu li ovi ljudi izgubili svoje snove usput ili ih nisu nikada ni imali?”

 

Radi čega, koji kurac, živiš

 

Ono što je najosobnije je najuniverzalnije. Iako mi nećemo doživjeti ista iskustva, itekako ćemo doživjeti iste osjećaje i upravo radi toga ćemo se uspjeti povezati.

Tek onda kada otvorimo svoju dušu, prvo sebi pa drugima, ćemo ostvariti konekciju sa drugima.

Ali to polazi od toga da prvo sa sobom moramo ostvariti neku konekciju.

Ovo ti je ono bazično pitanje koje često puta postavim ljudima

“Radi čega, koji kurac, živiš?”

Nisi krava da preživaš iz dana u dan i da vučeš se u životu i po asfaltu kao da sutra nema. Tu si da napraviš nešto od sebe, ma što god ono bilo, ali nešto što te pokreće, u pičku ga materinu. Ljut sam ovdje jer ljudi žive tihi očaj dok ne dođe vrijeme za umiranje bez da su ikada, u ijednom trenutku, osjetili da su živi.

Ti znaš o čemu pričam jer si osjetio taj trenutak kada si oživio ali koliko drugih ljudi znaš koji nisu.

Nema ovo veze sa time šta ti točno radiš, nego radi čega to radiš. Jednog čovjeka će jedna pjesma rasplakati, drugog naljutiti a treći će biti potpuno indiferentan prema njoj.

Ali daj barem jednom oživi i nađi nešto da te trzne malo.

Pogledaj šta se događa kada ne znaš za koji kurac živiš.

 

Prazno

 

Ne samo da se osjećaš prazno, nego najčešće i ne znaš da se osjećaš prazno. Ovo sam toliko puta vidio sa novim članovima koji dođu u AIESEC pa im krenemo objašnjavati šta je to konferencija.

Nema veze koliko to dobro netko može opisati -ako ti nikada nisi osjetio šta znači sreća, jedinstvo i istinsko zadovoljstvo, onda nema te riječi kojom ja tebi to mogu opisati jer ništa od toga neće rezonirati s tobom. Sve će to tebi biti isprazna priča, isto kao što je i meni bila na početku. Ali kroz te dane konferencije vidiš onaj sjaj u očima ljudi, nešto se promjeni kod njih, a to nešto je zapravo prvi put da su se ti ljudi osjetili živima.

Ti koji sada čitaš ovo znaš o čemu pričam ali tužno je što mnogo drugih ne zna. Taj drugi tamo konta da je sve ovo sranje.

A konta da je to sranje jer ga nikada ništa u životu nije dirnulo u srce.

Sva ova ljudska praznoća se vidi ne samo u govoru ljudi, već i u tome šta rade.

 

Dosadno, pa haj’mo srat

 

Ovdje ti spadaju komentatori po portalima, oni koji galame po televizoru, hakaju i ogovaraju druge, slijepi slušatelji svega i svačega i vjerojatno još mnogi drugi koje u ovom trenutku ne mogu kategorizirati.

Kada nemaš ništa u životu radi čega živiš (emocionalno), onda pronađeš nešto tamo prema čemu možeš ispoljavati svoju frustraciju, očaj, turobnost života ili jednostavno nešto što će ti zaokupirati mozak. Jer ako se sjedneš sam u prostoriju i progovori u tebi onaj glas, onda si najebao.

Jer tom malom glasu u tebi nisu krivi ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati, nisu mu krivi ni Građani ni Vanzemljaci, ni Suci ni Masoni, ni Željka Markić ni Zoran Milanović, ni Komunisti ni Partizani, ni Ustaše ni Četnici, ni Glupani ni Intelektualci, ni Cajkaši ni Rokeri.

Tom malom glasu u tebi si samo ti kriv i prvi put kada to čuješ ćeš poludjeti jer ne znaš kako da ga poslušaš. Ne znaš šta ćeš uraditi kako bi ga poslušao niti što uraditi da bi ga zadovoljio. Taj strah je paralizirajući pa onda uopće ne dozvoljavaš da do njega dođe nego okreneš svu svoju pažnju prema tamo nekomu i nečemu.

A realnost, sa kojom se malo tko od nas želi suočiti, je takva da tvoj život neće biti ništa bolji ni lošiji kada bi nestali svi ovi gore navedeni problemi i kategorije. Ti bi i dalje bio isprazan i živio tihi očaj u sebi, samo što bi taj očaj bio usmjeren prema nečemu drugom i novom.

Razumijem te i shvaćam te, ali te ne opravdavam. Znaš da nisam osoba koja će opravdavati postupke drugih radi nekih trauma ili teških životnih situacija – jednostavno ne vjerujem u to.

 

Bio u ratu pa mrzi sve oko sebe? Razumijem, ali ne opravdavam.
Imao 5.0 prosjek a nitko neće da ga zaposli pa sere svuda oko toga. Razumijem, ali ne opravdavam.
Drugi oko njega ne valjaju pa ga pokvarili. Razumijem, ali ne opravdavam.

 

Trzni se brate, trzni se sestro, trzni se u pičku materinu.

 

Imaš jedan život i živi ga punim plućima gdje ćeš barem jednom osjetiti radi čega živiš. Jer ako ne živiš, nego samo preživaš, za koji kurac onda živiš?

Ako si prestao tragati za onim što tvom životu može dati smisao, odgovori sebi za koji kurac ti jednostavno živiš – da radiš od 8-4 mrzeći svoj život i onda kukajući kako je loše? Da možeš čitav život govoriti kako je sve loše, kako se ništa ne mijenja i kako je sve usrano oko tebe?

Je l’ to treba biti život?

Nije… nije to život. Život je više, bolje, jače, drukčije, ljepše, pametnije, emocionalnije, ispunjavajuće.

Ali na kraju, život je upravo onakav kakvim ga ti sebi napraviš.

Nemoj napraviti očaj.

Živi!

 

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić
4 Comments
  • x

    Ne znam, Još…

    May 1, 2018
    • Bruno

      Dok trazis, dobro je

      May 1, 2018
  • Phoenix

    Dobro pitanje. Zivim za jutra kada se budem u tihom stanu, nesmetano lijeno protegnem, ustanem i napravim soljicu domace kafe, ugodno uvalim u fotelju na balkonu..zatvorim oci..udisem miris kafe dok me preplavljuje osjecaj istinskog mira i ciste radosti jer sam sretna. Sretna sam jer se svaki put jednako radujem promatrajuci plavetnilo neba, soljici kafe, osmjesima slucajnih prolaznika jer sam se nasmjesila, a oni i ne znaju zasto. Zivim za sve sitne dogadjaje koji su tkanina mog zivota. Zivim da bi ta tkanina bila sto veca. Zivim za sva sadasnja i buduca iskustva. Zivim za zivot jer imam samo ovaj jedan.

    August 21, 2018

Leave a Comment

Your email address will not be published.