Kako sam se usrao ko' pi**a: Highline 179

20 Mar 2018

Kako sam se usrao ko’ pi**a: Highline 179

Stojim na željeznoj rešetki, na najdužem visećem mostu na svijetu dugom 403 i visokom 119 metara i gledam u ponor ispod mene i samo zamišljam kako padam sa istog u sigurnu smrt.

U tom trenutku imam 2 opcije:
Pobijediti taj strah i prijeći most do kraja jer su svi strahovi samo u našoj glavi
ili
Vratiti se nazad jer ne mogu prijeći taj most.

Šta sam na kraju uradio pročitaj kroz tekst.

Bavarski dvorci

Prije par tjedana sam bio na putu, uživao na “odmoru” u Njemačkoj, Frankfurtu. I pri samom kraju tog puta odlučimo otići posjetiti bavarske dvorce, ljepotu iznad ljepote i vidjeti zašto je Walt Disney ostao tako očaran istima da mu je to postao simbol firme.

isti dvorac uživo

Završimo sa tim dvorcima i krenemo na austrijsko-njemačku granicu gdje se nalazi Highline 179 ili ti ga mjesto gdje sam se usrao ko’ pička.

Highline 179

Dođemo mi u podnožje tog Highlinea koji se zapravo nalazi kraj ruševina još jednog dvorca (svaka šuša ima svoj dvorac ovdje) i krenemo u razgledavanje istog. Lagano prolazimo kroz te ruševine i pođemo se penjati uz brdo kako bi došli do Highlinea.

Penjemo se nekih 20ak minuta, zajebajemo se usput i pričamo kako most izgleda stvarno super odozdo.

Popnemo se do vrha tog brda i krenemo u lagani obilazak još jedne ruine dvorca i onda se uputimo prema mostu.

Ali prvo, vrijeme je za milijun slika istog iz svih mogućih kuteva. U tom trenutku sam se osjećao upravo ovako:

Pogledaj čitav video ovdje:
https://www.youtube.com/watch?v=fFzKi-o4rHw

Krenemo na sami most i onda napravimo još par sličica i u tom trenutku sam još uvijek normala. Vidim da je most visok, da pad izgleda ogromno, da ono po čemu hodam je obična šuplja rešetka i da se inače paranoično bojim visina ali ne hajem ja to još ništa. Jer se čitav život bojim visina ali me to nije spriječilo da uradim bilo šta – naprotiv, samo mi je dalo onaj adrenalinski rush gdje mi je bude još bolje i još luđe na visinama.

Tako mi bude svaki put kada se penjem na Staklenu banku, kada idem na one rollercoastere i slobodne padove ili kada preskačem rupe bez dna kako bi se pentrao po nekim ruševinama.

Krenemo mi preko mosta i tada me opali.

Šejtane, gdje si se uzvero?

Zakoračim ja preko mosta i sve je uredu na početku. Koračam i koračam i u trenutku kada je ispod mene prestala biti planina i pojavio se prazan prostor, moje su se noge jednostavno oduzele.

E sad, kako znam šta mi mozak u tom trenutku radi, kažem sebi “Hoće mozak da te sjebe. Savršeno si siguran i nećeš propast kroz ovu tanku rešetku preko koje hodaš.”

Stanem, udahnem i izdahnem duboko 3 puta i vidim da onaj paranoični strah od visina ne jenjava.

Ma rekoh sebi, nećeš me pobijediti.

Podignem glavu prema gore i krenem hodati. Pobjeda! Ali samo narednih 10 koraka. Nakon toga ni gledanje u visinu ne pomaže, jednostavno znam po čemu hodam i sve mi u glavi govori “Bježi nazad kretenu, propast ćeš dole.”

Auff, opet mozak sere. Ma rekoh sebi “šta ti znaš mozgu glupi, sad ću ja to ovako.”

I ja se fino okrenem na drugu stranu i krenem hodati unatraške. Ae reko štae, mozgu.

Hodam kao pobjednik još 10 koraka i onda se paraliziram. Jer se onaj jebeni most još uvijek trese kad se po njemu hoda.

Dug 403 metra, najduži tibetanski viseći most na svijetu, na visini od 119 metara i ja hajvan koji je pošao hodati po njemu.

Džaba mi gledanje u zrak i okretanje pa hodanje unatrag, noge se ukočile i amen.

I onda sam imao 2 opcije:

Pobijediti taj strah jer su svi strahovi samo u našoj glavi
ili
Vratiti se nazad jer ne mogu prijeći taj most.

Prije nego što ti kažem šta sam uradio, daj da ti prvo kažem par stvari.

Moj odnos sa strahom

Čitav sam život živio u nekom strahu. Te od ovog, te od onog, te nemoj to, te daj ovo, te nemoj ovako, te nemoj onako. Sve neki strah oko mene, kraj mene, iz mene i iznad mene. Što bi stare babe govorile “Sveti strah.”

Nema u strahu ništa sveto. Strah je govno koje treba zgaziti i to svojom čizmom, a ne tuđom. I onda ga otrati uz neki trotoar i ostavit ga da tu leži.

Stvari koje sam se u životu bojao (paranoično) ali koje sam uspio prebroditi:

Strah od pasa – Prilazio psima na cesti i počeo ih maziti. Počeo od malih, prešao na velike i tako se “izliječio”. Trebalo mi jedno godinu i pol dana.
Strah od javnog nastupa – Kada mucaš 6 godina, zadnja stvar koju pomišljaš jeste da izađeš na pozornicu i pričaš nešto ljudima. I upravo je to ono što uradiš. Debatni klub pa AIESEC su me natjerali da to radim – i mogu reći da sam nakon 7 godina prebrodio taj strah.
Strah od samoće – Jer nakon deportacije iz Rusije i zatvora u Turskoj, ne želi se čovjek naći nigdje sam. Kako sam to riješio? Nastavio sam putovati i skontao da je upravo u tome čar. Trebalo mi je 2-3 godine da se saberem ovdje, ali sam uspio.

Strah u životu mi nije nešto strano. To je nešto sa čime živim čitav život, ali ne dam da mi to kontrolira život. Prebrodiš jedan, dođe drugi. Tako to ide jer ti život nije dužan ništa.

I na kraju dođemo do straha od visina.

2 odluke

Stojim na željeznoj rešetki, na najdužem visećem mostu na svijetu dugom 403 i visokom 119 metara i gledam u ponor ispod mene i samo zamišljam kako padam sa istog u sigurnu smrt.

Pobijediti taj strah jer su svi strahovi samo u našoj glavi
ili
Vratiti se nazad jer ne mogu prijeći taj most.

I uradim ono što bi svaka osoba koja je pobijedila toliko strahova u životu uradila – krenem prelazit….Zajebajem se.

Usrao sam se ko’ pička i vratio sam se nazad.

Oduzetih noga i strahom u očima krenem nazad i govori mi vodič puta da ni on ovaj most nije prešao, a nema gdje nije bio i nema kakvih visina se čovjek nije nagledao. Dobar “pep talk” i hvala mu na tome. Jer u tom trenutku gledam neke ljude kako trče preko tog mosta.

I to ne samo neke ljude. Ove 2 cure koje su bile sa mnom taj dan, Minela i Dragana, su sasvim normalno prešle taj most i čak se i vratile nazad preko njega.

A onda je krenula zajebancija u autobusu jer kako je moguće da su one prešle, a da ja nisam.

Šta sad, life coachu?

Svaki poraz je samo lekcija. I ovaj Highline 179 mi je ne samo ostao u pamćenju, već mi se popeo na listu ciljeva. Jer iako me jednom pobijedio, ne znači da je dobio rat.

Vratit ću se na njega jednog dana i ponosno prehodati isti pa makar mi zadnje u životu bilo. Prvo ću ići na neke manje stvari kako bi se aklimatizirao na visinu ali ću se definitivno vratiti na isti.

Jer iako me strah u tom trenutku pobijedio i dobio tu bitku, iskustvo me naučilo da strah dobije rat samo ako odustaneš. A ja i odustajanje ne idemo zajedno u istu rečenicu.

Tako da poruka koju ti želim reći za kraj jeste da svi mi imamo svoje strahove i da s vremena na vrijeme izvučemo deblje krajeve naših strahova. Ali da nikada ne smijemo stati i odustati od pobjede istih. Nebrojeno puta sam izgubio od svojih strahova, ali samo zato što sam se svaki dan vraćao u arenu spreman na borbu, sam uspio iste pobijediti.

Mnogi su strahovi pali i prije straha od visine – a tako će i on.

A tvoji strahovi – Gdje si se ti usrao ko’ pička?

https://brunoboksic.com/kako-je-balkan-disao-kao-jedno/

Kako sam se usrao ko’ pi**a: Highline 179