Svijet su napravili ljudi ništa pametniji od tebe
Krenuo sam u teretanu 23.10.2018 godine. Sjeo sam i fino napravio tablicu za stvaranje navike odlaska u teretanu, skinuo program od 12 tjedana i lagano krenuo u teretanu 4 puta tjedno.
I uspio sam fino to izgurati prvih 100 dana– evo kako je to izgledalo Bruno stil.
Od 57 dana kojih sam trebao ići, 28 dana sam išao u teretanu, a 23 dana sam propustio.
Došla je Nova godina i onda je moja navika teretane ovako izgledala:
I to je bilo to. Poslije 4.4.2019 godine sam prestao ići u teretanu.
Propao sam. Failao sam. Nisam uspio stvoriti naviku odlaska u teretanu.
Ja sam propao koristeći čak i svoju tablicu za stvaranje navike koja mi je pomogla da pročitam 100 knjiga i napišem preko 500 tekstova.
Bruno propalico. Yep.
Ali ovo ti ne govorim zato da bi ti pokazao da još imam stomačinu umjesto trbušnjaka, nego da ti kažem da je u redu propasti.
Odnosno ne samo da je u redu, nego je poželjno da propadaš. Jer samo kroz kontinuirano propadanje možeš doći do željenog uspjeha.
Ono što ljude čini uspješnim u svakoj sferi života je kontinuirano propadanje do uspjeha. Oni koji misle da se uspijeva tako što se sasvim sigurno odabere jedne sigurna opcija od koje se ne miče niti jedan centimetar, ljudi su koji ne razumiju šta je život.
Da, možeš živjeti život tako da nikada ne propadneš ni u čemu, ali onda nisi ni živio život.
Ako želiš najbolju moguću vezu, najbolji mogući posao, najbolju moguću karijeru i najbolji mogući život, onda trebaš biti spreman propadati dok ne uspiješ. A evo zašto bi to uopće htio.
Sigurna stvar nikada nije sigurna stvar – Jim Carrey
Stari od Jima Carrey je bio presmiješan lik. Imao je sve predispozicije da bude genijalan komičar. Međutim, rekli mu majka i stari “De, bola, nije ti to sigurno. Uzmi nešto sigurno. Evo, traži se računovođa u Aluminiju. Plata 1600 maraka, prijavljen na punu plaću, vikendom slobodan, 20 dana godišnjeg.”
I uzme to stari od Jim Carreya. Jer, jebiga, biti komičar nije praktično. A i “šta ako propadnemo, svi će nam se rugati.”
Radio mu je stari 10 godina kao računovođa i onda je otpušten, a obitelj se morala snalaziti za pare kako je god znala. A 12-godišnji Jim Carrey je to gledao i naučio izuzetno važnu lekciju od svog starog:
“Možeš propasti na sigurnom poslu radeći ono što ne želiš, pa što onda ne probaš raditi ono što voliš.”
Ali društvo– društvo će na tebe gledati kao na propalicu. Jer ovo je glavna razlika između komičara i računovođe:
Kada propadneš kao računovođa, možeš uprijeti prstom u druge (uspješne) računovođe i reći da su oni uspjeli u sličnom zadatku. S druge strane, ako probaš nešto ambicioznije i propadneš, ljudi će ti se rugati i misliti da si glup jer si uopće pokušao.
Jer kako si uopće mogao pomisliti da bi ti, jedan jadni lik iz šugave Bosne i Hercegovine, mogao spadati u vrh bilo čega na svijetu. Jer svi oni drugi tamo su pametniji od tebe i ako oni nisu uspjeli, zašto bi ti uspio?
To nas dovodi do drugog sranja s kojim nas se redovno jebe u mozak.
Tko sam ja da to uradim?
“Šta se bola vazda ti plekaš u nešto to. De ostavi se toga, nisi ti za toga.”
Slične stvari se mogu čuti u svakoj hercegovačkoj kući i ne samo hercegovačkoj, već u većini kuća širom svijeta.
Odrasli svojoj djeci najčešće govore da odrastu, da prestanu sanjati (ako su ikada sanjali), jer se ovdje ništa ne može i da urade nešto realno sa svojim životom.
Ako ovo slušaš nekih 15-ak godina, a velika je šansa da jesi, onda je sasvim prirodno, normalno i očekivano da ti postaneš osoba koja će sebi postaviti pitanje: “A tko sam ja da uspijem u tome?”
Neminovno je da ovo ubijanje u pojam od starijih koji su i za svog života bili ubijani u pojam, prenose to na svoju djecu.
Jer djeca uče na samo dva načina– osmozom odnosno kopiranjem ponašanja i kroz vlastito iskustvo.
Ako ti roditelji kontinuirano govore da od toga nema ništa, da je sve u kurcu, da te tamo neki drugi hoće uništiti i onda još to potkrijepe svojim vlastitim primjerom, onda je ogromna šansa da ćeš upravo ti postati osoba kakvom su te od straha napravili– ogorčenom, ludom, ljutom, bez samopouzdanja i ubijenih snova.
Osmoza, odnosno ovo kopiranje ponašanja, može se promijeniti samo vlastitim iskustvom, ali to ide preteško jer je s druge strane 15 godina jebanja u zdrav mozak.
Jer tko si ti da budeš išta drukčiji nego svi ostali.
Tko si ti da imaš svoj biznis koji sam od sebe pravi pare.
Tko si ti da imaš genijalnu vezu.
Tko si ti da se ne pokoravaš drugima.
Tko si ti da imaš istinsko samopouzdanje.
Tko si ti da kažeš ono što svi misle, a nemaju muda reći.
Tko si ti da se usudiš živjeti život kako ti hoćeš.
Tko si ti da mijenjaš svijet, a ne da svijet mijenja tebe.
Tko si ti da budeš iskra nade i svjetla u tunelu tame i mraka.
Tko si ti da budeš sve ono što možeš biti, a ne sve ono što se od tebe očekuje.
Stvarno, tko si ti da to uradiš?
Jer ako nitko to nije uradio 500 godina, kako ćeš ti to sada uraditi?
Ovako.
Nitko to nikada nije uradio pa nećeš ni ti
Pogrešno je promatrati druge ljude i misliti da je ono što oni rade maksimum njihovog potencijala– ni blizu.
Ali većina nas bi pomislila da je to upravo tako — da se svi ljudi koje znamo puno trude i rade i da smo mi jedini ti koji su lijeni i koji ne mogu ništa više od toga napraviti.
A ne kontamo da je tamo ta neka osoba promatrala nekoga drugog i kopirala njegovo ponašanje. A da je onda ta osoba promatrala tamo nekog drugog i kopirala njegovo ponašanje…. i tako već 500 godina.
Zato se ja smijem ljudima kada mi kažu da ja ne mogu promijeniti ništa u BiH.
Jer stvarno, ako je 500 godina bilo ovakvo i nitko nikada nije “uspio” to napraviti, kako ću onda ja, jedan glupi Bruno iz Mostara, uspjeti to napraviti.
Ti ljudi me hoće uvjeriti da se država od 2.8 milijuna stanovnika ne može promijeniti u vremenu kada sa $1000 reklame možeš iskakati kao iz paštete.
Ti ljudi me hoće uvjeriti da psihologija ljudske promjene funkcionira za sve ljude, osim za one u BiH.
Ti ljudi me hoće uvjeriti da se ne možeš boriti protiv moćnika jer oni tamo neki žele da je ovo sve u kurcu, vjerujući u sveznalost i svemoćnost tih ljudi.
Ti ljudi prosto nemaju pojma i mogu oni imati dobre namjere, ali put u pakao je popločan dobrim namjerama.
Jer kako ćeš ti ako nitko drugi to nije uspio napraviti? Fino. Ja ću to napraviti jer se tamo onaj trudio 50% da ostvari to pa odustao na trećoj prepreci.
A ja? Ja ću propadati u svojoj namjeri da promijenim BiH sve do trenutka do kada to ne uspijem uraditi. A kada bolje to uraditi nego danas.
Jer upravo su nas uvjerili svi ovi ljudi dobrih namjera oko nas da je svijet takav kakav jest i da mi moramo živjeti naš život u takvom svijetu. Rečeno nam je da ne lupamo previše od zidove i da tražimo sigurnost. Znaš ono — fini neki obiteljski život, malo zabave, uštedjeti nešto mala para. To je vrlo limitirajući život, kao što bi Steve Jobs rekao.
Život će ti biti puno širi, moćniji, snažniji i bolji kada otkriješ samo jednu jedinu činjenicu. A to je da sve oko tebe što mi danas zovemo životom napravljeno od ljudi koji nisu bili ništa pametniji od tebe. I ti možeš mijenjati taj svijet, utjecati na njega, praviti stvari koje drugi ljudi mogu koristiti. Jednom kada shvatiš to, nikada nećeš biti isti.
Tada shvatiš da većina odraslih ljudi nije uopće odrasla.
Tada shvatiš da većina odraslih ljudi nema pojma šta radi.
Tada shvatiš da većina onoga što zovemo životom spada u Sturgeonov zakon – 90% svega je sranje.
I upravo to razmišljanje da su sve ovo što ti danas vidiš oko sebe napravili ljudi ništa pametniji od tebe ti otvori toliko mogućnosti i daje samopouzdanje da stvarno trebaš raditi na onome o čemu sanjaš.
Jer ono što drugi ljudi rade nije njihov niti maksimum niti potencijal što ćemo vidjeti ovdje.
Ako on nije mogao, tko sam ja da…
Proglašen jednim od 50 najperspektivnijih studenata u Europi.
Vodim blog kojeg čita oko 100 000 ljudi godišnje.
Živim od pisanja gdje radim manje od 2 sata dnevno i uzimam odmor kad god to hoću.
Obišao sam 20 zemalja tako što sam uvjerio institucije da mi daju 10 000 maraka da putujem.
Pročitao sam 100 knjiga u zadnje 2 i kusur godine.
Uzmeš sve to i misliš tko si ti da uspiješ u bilo čemu u čemu sam ja failao. I onda pogledaš moju tablicu propadanja odlaska u teretanu s početka teksta.
Imaš u sebi potencijal biti mrga od čovjeka u kojem god polju hoćeš i nikada nikome ne dopusti da ti kaže drukčije– jer ti to možeš i to puno bolje od drugih ljudi (i od mene). Nemoj misliti da neki tamo ljudi rade pregenijalan posao i da su majstori u onome što rade.
Nisu.
Sjeti se, 90% svega je sranje.
A ako još uvijek misliš da ne možeš uraditi ono što ja nisam mogao uraditi, shvati da sam toliko glup da nisam mogao ići u teretanu četiri puta tjedno.
Sorry, the comment form is closed at this time.