Sve nam se može uzeti, ali nada nikada
Jedna od prvih uspomena u životu mi je bio trenutak kada sam uhvatio mamu i tatu za ruku pa smo u jednom ljetnom danu otišli šetati po pješačkoj zoni u Mostaru.
Šetnica je bila prepuna; razigrana djeca trče na sve strane, prodavači pripremaju kokice koje mirišu do Bune, dok odrasli uživaju u osvježavajućim ljetnim napicima u mostarskom ljetu.
I dobro se sjećam tog dana kada smo šetali Starim Igralištem jer sam tada prvi put doživio ono nešto.. Ali ne onaj jedan trenutak, nego kolektivnu ljudsku sreću.
Hodali smo ulicom i svi ljudi koje smo sreli su se smijali.
Ljudi su hodali s osmijehom na licu, s očima punim nade, te s pogledom koji pokazuje ponos.
Ljudi su bili sretni, ulica je bila sretna, grad je bio sretan, a ja sam prvi put u svom životu doživio ono što će kasnije iščeznuti iz disanja ljudi na ovom prostoru. Ono što me boli više nego ijedan komentar, udarac ili uvreda. Ono radi čega mi se srca cijepa, a lice suši.
Ljudi su izgubili ono što ih je nekoć činilo ljudima.
Ono što ih je vuklo naprijed.
Što im je davalo život.
Snove.
Ideale.
Budućnost.
…
…
…
Ljudi su izgubili nadu.
Kako hodati ulicom uzdignute glave kada je svačija spuštena
Boli me.
Boli me nešto duboko u srcu i duši kada vidim lica koja gledaju u pod.
Kada osjetim ispijenost duše čovječje ispred mene.
Kada pogledam u oči osobe i vidim samo tugu i beznađe.
Boli me to što nam je uzeto ono zadnje što nam se uzeti ne smije i ne može.
Što ništa više ne proživljavamo i doživljavamo, već samo preživljavamo i preživamo.
Što nam nada nije budućnost u koju vjerujemo da se može ostvariti, već listić, boca ili žena u kojoj tražimo spas.
Kako vratiti onaj pogled ljudima koji su izgubili sve tako što su izgubili nadu.
Kako vratiti vjeru u bolje sutra tako što ćemo sami biti bolji.
Kako vratiti snove ljudima kojima je zabranjeno spavati.
Vidio si šta sve čovjek može biti – u šta biraš vjerovati?
Čovjek može drugom čovjeku biti vuk, ali to je ništa u usporedbi s onim što može sebi biti. Drugi nam mogu sve oteti, ali ono zadnje čovječje što leži u nama…. to ne mogu i ne smiju.
Jer ono što ostaje kada ti banka uzme kuću, drugi čovjek ženu, alkohol jetru, stranka državu, a kladionica prijatelje je ono neotuđivo od čovjeka.
Ostaje ti suludost ideje- vjerovanje- da se stvari sutra mogu promijeniti. Jer nada da nešto, ništa i sve može sutra biti bolje je ono što ostaje duboko u nama i kada nam je sve uzeto.
Možemo vratiti osmijeh na lice, ponos u pogledu, i budućnost u oči. I kad si gladan i kad si žedan, kad si ljut i poražen, potišten i ponižen, izdan i protjeran, ubijen u pojam i ubijen u duši; jedna sitnica koju vidiš, jedan simbol ptice na grani ili djeteta na cesti ti može vratiti to sve.
Sve ono što ti je uzeto se može vratiti u jednom trenutku, u jednoj uspomeni, u jednom iskustvu. Pobuna duše protiv tiranije terora je uvijek počinjala jednom mišlju, jednom akcijom, jednim malim djelom.
Jer zlo je nit koja prolazi svaki čovječjim srcem a svatko od nas bira kojoj će se strani prikloniti. Ja ne vjerujem u tebe da ćeš se prikloniti dobroj strani, ja vjerujem u sve nas, u Čovjeka, koji će se u trenutku kada je sve izgubio sjetiti šta sve može biti.
Vjerujem u tebe da ćeš pronaći i postati sve ono dobro što možeš biti iako je duša čovječja sposobna za monstruozne horore, a jedan takav svaki dan živimo u Bosni i Hercegovini.
Vjerujem u tebe da ćeš usprkos svemu biti ono dobro u ovom svijetu, ma što god on za tebe značio.
Vjerujem da ćemo u svom ovom crnilu pronaći onu točku svjetlosti koja će u nama probuditi ono što nikada nije smjelo zaspati.
Vidio sam i biram tebe
Vidio sam šta čovjek može biti i upravo zato biram vjerovati u tebe.
Jer istina je da je čovjek zlo, maliciozno, usrano, prestrašeno, varajuće, prevrtljivo, oholo, bahato i izdajničko biće.
To je istina.
Ali to nije moja istina.
Jer istina je da je čovjek i dobro, ponosno, susretljivo, prijateljsko, opraštajuće, izdržljivo, sretno, zaljubljeno i emotivno biće.
Svaka želja za bilo kakvim napretkom je pokrenuta nadom. Od znanstvenih otkrića do promjene sustava. Jer nada u bolju budućnost, u bolju verziju Čovjeka je toliko jaka da zaustavlja tenkove golim rukama, da miče imperije s karte svijeta, da mijenja ono što je strahom vladalo i da stvara ono što ima svjetlost na kraju tunela.
Svaki pokret je baziran na nadi za bolju budućnost. Društvu koje će biti bolje za Čovjeka i Čovjeka koji će biti bolji za to društvo.
To je ono što biram raditi kroz ove tekstove koje pišem. Biram vjerovati da ovo društvo nije gotova stvar, da ipak ima nade ma koliko god ona daleko bila i loše izgledala, da ništa nije gotovo dok nije gotovo.
Biram vjerovati u tebe kao što biram vjerovati u sebe – da možemo biti sve ono dobro što postoji u nama usprkos tomu što je lakše biti loš.
Biram se boriti za sve nas koliko god je to u mojoj moći danas, sutra, preksutra pa do kraja mog vremena.
Niti sam svemoguć niti mađioničar tako da ovo ne mogu sam uraditi. Nikada nisam niti ću ikada moći. Moramo to zajedno uraditi jer samo tako imam dovoljno veliki vjetar da rasplamsamo vatru nade u svakom od nas.
Na tome biram graditi budućnost ljudi ovih prostora. Ovdje biram posaditi drvo ispod čijeg hlada nikada neću sjediti.
To je moja istina i u nju biram vjerovati.
A ti?
Marijana
Kako lijepo napisano. Sve je upravo tako, ljudi ne smiju dopustiti da umre ta nada u nešto bolje. Ti biraš nas sve ljude, a mi biramo tebe jer nam svojim tekstovima osvjetljavaš put i otvaraš oči. Samo nastavi tako.
Bruno Bokšić
Hvala ti Marijana 😁
Lisa Eulline
Nada nikad ne umire 💙