Stani na ramena velikana prije tebe: 3 faze razvoja misli

Prije 4 godine sam sav nadobudan sjeo i počeo pisati svoju prvu knjigu. Čitava tema je bila odgovor na jedno jedino pitanje “Kako promijeniti društvo kroz promjenu svijesti pojedinca?” 

Kroz 130 stranica koje sam napisao sam se vodio Kantovom tezom “Djeluj tako dobro da se po tebi mogu pisati zakoni.” 

Ponosno sam završio tih 130 stranica i kontam kako sam napisao dobro knjigu da je svijet nije vidio takvu. 

…I onda 2 godine poslije skontam da sam u tih 130 stranica “otkrio točak”— čitava knjiga se može sumirati u ono što se zove osnovni libertarijanizam i, naravno, sve boljke i greške libertarijanizma se nalaze u knjizi:

• Veliki i suptilni redukcionizam
• Problem slobodne volje
• Antropološki optimizam
• Laissez-Faire kapitalizam 

Komotno mogu baciti 115 stranica knjige u smeće.

Sve se ovo dogodilo jer sam se posrao na divove koji su došli prije mene i gdje sam nonšalantno i nadobudno napisao nešto što sam mislio da je novo, a staro je k’o Grčka i davno se izbacilo iz upotrebe.

E sad, da se ti ne bi zajebao kao ja, napisat ću ti 3 faze razvoja misli kojih trebaš proći da ne bi ponovio moje greške. 

Predkonvencionalna

Balet, politika, komedija, glazba, filozofija, barenje pičića, socijalna dinamika, fakultet, pisanje knjiga, učenje, čitanje ili sađenje krompira— svaka od ovih grana stoji na određenim nogama i na nama je da naučimo koje su to noge. 

Kada tek kreneš u neko polje, ne pravi se pametan (kao ja s knjigom), nego šuti i uči od ljudi koji znaju šta rade. Ova faza se zove prekonvencionalna (prije samih normi, pravila i konvencija). 

Ovdje trebaš sjesti i učiti kako se ponašati prema određenom polju (ili određenoj grupi ljudi). 

Ovo ti je ono kada upadneš u razgovor među 5 ljudi koji su dugogodišnji prijatelji. Šuti bola, sjedi, slušaj i promatraj. Vidi kakva je dinamika grupe, tko vodi razgovor, kako se gleda na neslaganje, tko prekida teme ili postavlja nove, vidi kakve se vrijednosti poštuju, a kakve eliminiraju. 

Predkonvencionalna faza ti je faza učenja normi određenog polja, tipa ono što sam ja trebao raditi sa libertarijanizom kada sam napisao čitavu na tu knjigu bez da sam znao da je to to (glupan). 

Eh nakon što naučiš to, onda upadaš u narednu fazu razvoja misli. 

Konvencionalna faza

Kad si skontao kako funkcionira određeni sustav, grupa ljudi, područje rada ili teme, e onda se tek možeš angažirati i aktivirati u tom polju. 

Kada ti je trener pokazao 20ak puta kako se diže benč da ne sjebeš rame, tek onda možeš staviti svoju kilažu i krenuti dizati šipku— ništa prije. 

Konvencionalna faza je najduža faza gdje se “kališ.” Ovdje ne samo da učiš kako nešto treba izgledati kroz knjige, videa, tutorijale i pasivno gledanje, već postaješ aktivan u primjeni tih normi, pravila ili ti ga konvencija. 

Ovdje više ne slušaš razgovor 5 prijatelja, već i sam doprinosiš istom. 
Ovdje više ne slušaš samo profesora, već razgovaraš sa njim. 
Ovdje više ne gledaš žensku 3 stola od tebe, već joj prilaziš. 

Konvencionalna faza je faza primjene naučenog jer su teorija i praksa iste u teoriji, ali nisu u praksi. Tek u praksi onog naučenog ti dobivaš pravo znanje—iskustvo. 

Jer siromašni poduzetnik, debeli osobni trener i nesretni life coach nemaju ništa od teorijskog znanja koje ni sami ne mogu primijeniti— samo primjena i iskustvo bajo moj. 

Ova faza traje izuzetno dugo, ovisno od polja unutar kojeg se nalaziš. Puno je lakše naučiti saditi krompire nego svirati balet, ali kako god okreneš, konvencionalna faza prakse traje najduže od svih. 

Ali kada su uspio savladati norme, pravila i konvencije određenog polja, onda je vrijeme na moju najdražu fazu od svih— fazu kršenja pravila. 

Postkonvencionalna

“Samo onaj koji je naučio i primjenjivao pravila može znati koja treba kršiti”— netko izuzetno pametan. 

Postkonvencionalna faza se događa kada si naučio (u praksi) sve ono što si mogao kroz konvencije i sada se odmičeš od istih da bi dobio drugu perspektivu. 

Kroz tu drugu perspektivu možeš “normirati norme,” odnosno vidjeti koja pravila trebaš pratiti (i zašto), a koja možeš odbaciti, promijeniti i modificirati (i zašto). 

Stephen Curry se odmakne 3-4 metra od linije za tricu i odatle puca iste. Ali da bi došao do toga da to tako može raditi, morao je prvo naučiti pucati “normalne” trice pa tek onda inovirati stvari. Normirati norme možeš tek onda kada naučiš što su norme i radi čega su tu.

Najbolji način kako ovo možeš primijetiti u životu jeste da odeš na put u neku stranu državu (ne, Hrvatska, Srbija i Crna Gora nisu strane države).

Tek kada vidiš kako tamo izgleda konvencionalna faza života, onda se možeš vratiti u svoju državu i vidjeti drugim očima svoj konvencionalni život. A novom, odmaknutom, perspektivom možeš prijeći u postkonvencionalnu fazu života.

Zato se nacionalizam liječi putovanjima. 

Ali što nam ovo uopće treba u životu? Mislim, imaš društvo koje živi na određeni način (norme) i samo ih treba pratiti za miran i normalan život.

Jest…ali u kurcu.

Napredak je odbacivanje loših normi i postavljanje boljih normi

Znaš kako društvo napreduje? Kada dovoljan broj pojedinca naraste. 

Kako pojedinci rastu? Tako što se mijenjaju..na bolje. 

Kako se ljudi mijenjaju na bolje? Tako što odbacuju loše (površne) dijelove sebe i uzimaju (transformiraju) u bolje dijelove sebe. 

Koji su loši dijelovi sebe? 

E u tom grmu leži zec. 

Jer samo odbaciti sve norme, pravila i konvencije je suludo i pogrešno i time se ništa ne dobiva, a puno se gubi. Ljudi koji ti govore da ništa ne valja ili da sve valja (crno bijeli ljudi ekstremi) nemaju pojma o čemu pričaju i trebaju šutiti i učiti (jer su u kojoj fazi? Bravo, u predkonvencionalnoj fazi). 

Treba se pomno vidjeti koje norme, pravile i konvencije treba odbaciti kako bi ljudi napredovali, a koje treba ostaviti da bi ljudi ostali prizemljeni i “normalni.” Revolucija jede svoju djecu i to nikome ne treba. Prava promjena se događa samo u svijesti pojedinca, a oslikava se u društvu iz glave. Ne mijenja se prvo društvo pa pojedinac, već obratno. 

Ali tko nam može reći koje su norme loše i treba ih se odbaciti, a koje su dobre i treba ih se prihvatiti? 

E tu dolazimo do velike pizdarije.  

Tko ti može reći kako trebaš živjeti

Kano Jigoro, osnivač Juda, je tražio da ga pokopaju ne u njegovom crnu pojasu koji signalizira majstorstvo, već u bijelom koji signalizira početnički duh. 

Jigoro je znao da proces učenja nikada nije gotov i da koliki god on majstor postane, da uvijek može naučiti više. 

Bježi kilometrima od onih ljudi koji ti sa sigurnošću mogu reći kako trebaš živjeti svoj život jer ti nitko to ne može reći. 

Razni ljudi te mogu usmjeriti, ali samo ti sam možeš znati šta je najbolje za tebe sada. Možda nekom u životu samo treba disciplina, možda je nekom pun kurac discipline, možda nekom treba Bog, možda je nekom Boga i viška, možda nekom treba putovanja, a možda nekom treba da se baš smiri i pusti korijene. 

Ono što ti ja mogu reći jeste da sagledaš svoj život kojeg živiš, čiji si majstor na ovaj ili na onaj način, i vidiš koje norme trebaš ostaviti, a koje trebaš, kao moju knjigu o libertarijanizmu, baciti u smeće. 

Preporuka za iduće čitanje

• 4 životne faze
• Kako ostati nenormalan u normalnom društvu
• Mozart se nije rodio genijalcem, već je to postao ovako
• Marina Radoš- Osvrt