Sramota! Šta će narod reći…
Pišao sam u gaće (za vrijeme spavanja) do 6. godine života.
Odveli me roditelji u psihologa tad nekad da vide jesam li normalan. Još se sjećam kako mi je lik koji je izgledao kao Einstein dao kvadrat, trokut i krug i rekao da iste ubacim u odgovarajuće okvire. Pogledao sam lika sa onom “jel-ti-misliš-da-sam-mutav” facom i ubacio u sekundi iste u odgovarajuće okvire.
Tada me poslao vani i tražio od mojih roditelja da uđu. Roditelji su mi prenijeli dijagnozu- da mi je mentalna dob naprednija nego fizička dob i da sam potpuno “normalan.” Valjda je to (bila) istina. To sad više nije ni važno, ali ono što jest je šta će drugi ljudi misliti o tome.
A ono što narod kaže je ono što narod presudi – tvoja percepcija je takva i možeš se slikat da ćeš je promijenit.
Išao kod psihologa – narod presudi da je luđak.
Spavala sa likom sa 17 godina – narod presudi da je kurva.
Nosi jaknu staru dvije godine – narod presudi da je klošar.
Dobio posao preko štele – narod presudio da se osoba “snašla.”
Namjestio nekome posao preko štele – narod presudio da su ga “uvalili.”
Nećeš ženu, djecu, kredit i 8-4 posao – narod presudio da je mahnit, lud, nenormalan.
Slikaš se kako sereš na WC šolji – narod presudio da je “odvalio od čitanja knjiga”
Živiš svoj život kako ti hoćeš – narod kaže….
Prvi put kada nogom, ma šta nogom, kada onim malim prstom kročiš van minama označenog puta, iste će eksplodirati kao svekrva na nevjestu jer joj je juha neslana, krompir suh, a čovik gladan.
Upravo tako – svekrva ne eksplodira na nevjestu nego joj podmuklo, pasivno-agresivno nešto kaže i onda nastavi srati njoj iza leđa sa svojim dežurnim tračarama. Nedugo nakon toga, nevjesta postane “neslana juha.” Taj pečat će te pratiti do kraja života i time će te narod sramotit. Vidi te kakva si, ne znaš ni juhe skuhat.
Ali hajde realno, koga boli kurac za juhu.
Nikog.
Ali šta ako si gay, hoćeš biti poduzetnik, boriti se protiv korupcije, prozivati ljude jer rade preko štele, putovati svijetom, nikada se ne oženiti, nositi prošlogodišnju robu, ne ići u crkvu ili džamiju, hodati sa nekim druge vjere i/ili nacije, ne imati zdravstveno i socijalno?
Šta onda?
Hoćeš li se čitav život kriti od onoga što hoćeš samo zato što će te čitav grad ohakati.
E znaš šta – vjerojatno hoćeš. Jer je teško. Teško je ići protiv većine koja te osuđuje na svakom ćošku samo zato što ti želiš biti svoj.
Nema veće životne tuge od pjesme koja pjeva samo u tebi, nema većeg bola od priznanja tisuće drugih vani ali prijezira onog jednog u tebi, nema većeg poraza od pobjede njihovog mišljenja nad tobom.
Znam sve ovo jer znam kako je kad u tebi čuči ono što jesi ali to ne smiješ reći, nikada i nikome jer…šta će narod reći. Ja sam rasparao lance koji su me vezali za priču ljudi, ušao u to minsko polje, bivao raznesen vamo i tamo i počeo praviti svoj put.
Onaj trenutak kada pođeš na svoj životni put, riješen svih okova društvenog osuda, je trenutak kada ćeš biti najviše testiran. Sve što znaš će se preokrenuti, ljudi će se odmaknuti od tebe i ti od njih, narod će pričati, informacije će kružiti, pogledati će te rezati. Sve ovo će te sjebat do kraja ali ne daj se. Jer iza svog tog trnja kojeg jednom prođeš se nalazi sloboda.
Kada jednom preživiš društvenu osudu, iduća te neće ni sekunde dirati. Upravo zato ću ti sada pružiti ruku i držati je čvrsto dok prolaziš kroz testove zlih jezika i trnja oko tebe. Uz tebe sam i ne puštam te, a moja dužnost je pokazati ti put.
Zato, za sve dušmane i rugalice vani, evo vam materijala koliko hoćete da pričate, a za sve ostale, vodit ću vas jedinim načinom na koji znam – svojim primjerom:
Sramota! Šta će narod reći
Katolik sam ali ne idem u crkvu. Zadnji put sam se ispovjedio prije 5 godina.
Prehodao sam katoličko hodočašće od 267 kilometara u 10 dana – Santiago El Camino.
Bolje biti sam/sama nego u nesretnoj vezi ili braku.
Imao sam veze sa curama druge nacije i vjere i nemam apsolutno nikakav problem da oženim neku “njihovu.”
Bio sam u zatvoru u Turskoj i deportiran sam iz Rusije.
Živio sam u Sarajevu godinu dana (kao Hrvat) i ništa mi nije bilo.
Još uvijek nosim u grad majicu staru 7 godina zato što je prosto obožavam.
Prezirem sve ljude koji preko štele ubacuju nekompetentne ljude na bilo kakve pozicije.
Možeš se jebat sa koliko god likova želiš, to te nikada neće učiniti kurvom u mojim očima.
Već 5 godina učim kako bolje razgovarati sa ljepšim spolom. (RSD videa na YouTubeu)
Bio sam u HDZ mladeži 2 godine (do 2011). Onda sam se učlanio u AIESEC.
Plakao sam pred 100 ljudi.
Nitko ti ništa nije dužan u životu. Država ti nije dužna naći niti osigurati posao.
Bio sam luzer čitavu osnovnu i srednju školu.
Većina veza kod nas funkcionira na principu “bolest nađe komplementarnu bolest.”
Volim svoje roditelje bezuvjetno iako imamo potpuno oprečne stavove (i znamo to) prema 99% stvari u životu.
Prešao sam dvije granice pješke i jednu brodom.
Nisam glasao ni za Čovića ni za Komšića.
Raja me zajebaje da imam malu čunu.
Živim sam u Mostaru (podstanar) iako sam iz Mostara i nemam curu, ženu, dijete niti bogate roditelje.
Ne želim imati obitelj jer će je jednog dana ubiti radi moje borbe protiv korupcije i kriminala.
Rat nije izgovor nizašto u životu jer inače, za koji kurac živiš.
Držim te za ruku, možeš ti to
Otkad sam počeo pisati ove tekstove, uvijek sam govorio svoju istinu ma kakva god ona bila. Ako misliš da je ovaj gore popis bilo lagano napisati, tražim od tebe da napišeš svoj popis životnih stavova, iskustava i odluka sa kojima bukvalno uništavaš svoj trenutni život.
Nije lagano uopće, ali je to ono što se mora uraditi kako bi te napokon počelo bolit kurac za ono što ljudi misle i govore o tebi. To ne radiš da bi te bolio kurac, nego da napokon počneš živjeti svoj život onako kako ti hoćeš.
To radiš da bi napokon bio sretan.
“Tajna sreće se nalazi u slobodi…a tajna slobode u hrabrosti” – Tukidid.
Pružio sam ti ruku i obećavam da ću je čvrsto držati dok te budem vodio kroz trnje društvene osude.
Na tebi je samo da je prihvatiš.
Hoćeš?
xxx
Hoćuuuuuuu🍊
Bruno Bokšić
😀 😀 😀 wohooooooo