Priča koju pričamo sebi – zašto volimo lažne odgovore
Zašto ne volimo realne odgovore?
Zašto sebi pričamo priče koje nas zaglupljuju?
Zašto lažemo sebe svjesno?
Velika hvala Andrei Tintor čiji mi je tekst bio inspiracija za ovaj članak. Hvala Andrea 😀
Sretnem prijateljima nedavno u tržnom centru. Zaustavi me tako da pita šta ima, šta radim, kako ide.
Krenemo u malu priču, ono 2-3 minute i pita on mene čime se ja bavim.
Kažem ja njemu da sam pisac.
A on će meni odmah na to: ” Auff, treba za to baš kreativnosti. Kako dobiješ inspiraciju uvijek za pisanjem?”
U glavi kontam da to nema veze s inspiracijom i kreativnosti. Ali mu kažem sljedeći odgovor
“Ma lud sam ja uvijek bio. Pa to dođe meni često.”
Završimo tu priču i svatko svojim putem.
Zašto mu nisam rekao istinu vezanu za pisanje? Da je to posao kao i svaki drugi. Sjedneš svaki dan i pišeš, bio ti inspiriran ili ne i na kraju dana moliš Boga da imaš 500 riječi koje nisu za baciti. I tako iz dana u dan, bio ti Stephen King ili ja.
Svaki dan trebaš pobijediti ono što veliki pisac Steven Pressfield zove Otpor. A on se javlja i prije prvog članka i knjige te poslije 1000. članka i 50-te knjige.
Hemingway je svaki dan pisao 500 riječi
Jeff Goins svaki dan piše min 500 riječi
Ryan Holiday svaki dan piše 2000 riječi
James Altucher svaki dan piše između 1000-3000 riječi
Stephen King svaki dan piše 2000 riječi
Mark Manson svaki dan piše između 700-2000 riječi
Ali zašto ja ovo nisam rekao svom prijatelju?
Radi Lažnih odgovora.
Lažni odgovori
jest, al’ u kurcu
Šta znače Lažni odgovori?
Lažni odgovori su sveopći, generalni, svakodnevni i uobičajeni odgovori.
Realno gledano, to su polu-laži koje mi govorimo i postoje razni razlozi radi toga.
Evo šta ti je Lažni odgovor:
Hodaš ulicom i sretneš prijatelja
On te pita “Šta ima?”
Njega realno ne zanima šta ima kod tebe. Zato mu ti i ne odgovaraš na to, nego kažeš
“Nema ništa”
Pa i kada ima nešto i svašta, ti odgovoriš sa nema ništa ili šta ima kod tebe.
Jer tu osobu realno ne zanima to što imaš reći.
Ali to su normalne stvari. Tko bi imao vremena svaki dan stati s nekim i pričati sat vremena nakon pitanja “šta ima.” Nitko ne bi.
Ali kada ovakve fraze i odgovori dođu do tema koje su važne, e tu problem nastaje.
Lažni odgovori na životno važna pitanja
Vidiš, prije kada bi me pitali kako mi ide to pisanje, odnosno kako uspijevam svaki utorak izbacivati dobre (pohvalim se sam kad neće nitko drugi heheh) tekstove, ja bi im dao stvarni i realni odgovor na to pitanje:
“Bruno, kako imaš inspiracije za pisanje uvijek?”
“Nemam. Sjednem svaki dan i pišem nekih 2-3 sata dok ne izbacim sve iz sebe za taj dan. I često nemam šta reći jer 75% mojih napisanih riječi nikada ne ugledaju dnevno svjetlo. Ali onih 25% su dovoljno dobri da pomognu ljudima pa ih onda podijelim. “
Svakodnevno pisanje – starija slika
Odgovor ljudi na ovo:
“A lako je tebi pisati, tamo znaš svašta”
“Nije brate. Nego svaki dan čitam članke Marka Mansona, Benjamina Hardya i Ramita Sethija umjesto žutog tiska, nacionalnih previranja po raznim domaćim portalima i tko je koga zveknuo nogom ili čunom u nekom realityju.
Umjesto Nives Celzijus, Zorannah i 50 Nijansi Sive, čitam Stephena Coveya, Ryana Holidaya ili opet Marka Mansona.
Umjesto gledanja Zabranjenog Foruma gdje se u 2 sata ne kaže ništa (znam jer sam neki dan pogledao jednu epizodu), pogledam Jordana Petersona, Sama Harrisa, Owen Cooka ili Charisma on Command kanal.
Jer kada ubacuješ smeće, izbacuješ smeće. Kada ubacuješ zlato u sebe, da ga jebeš, jednom ćeš početi srati zlato. Jer nećeš imat šta drugo”
Odgovor na ovo:
“Lako je tebi kad ne radiš/nemaš posao/radiš samo par sati”
“Jest sigurno. Mijenjam svaki dan posao gdje moraš biti 100% koncentriran, kontinuirano rasti i raditi namjerni trening jer ako staneš rasti u pisanju, najebao si; za bilo koji fizički posao. Opet, radio sam i u polju i u prodavnici. Ali postoji razlog zašto mogu kopati 10 sati dnevno, a ne mogu pisati duže od 3 sata.”
Odgovor na ovo:
“A ne mogu ja to/nemam ja vremena za to”
“Nije, nego ne želiš to učiti. I to je u redu ako ti nije prioritet u životu. Ali ako to želiš, onda razmisli dobro. Jer se danas sve može naučiti. Ali sjebano je kada skontaš da si odgovoran za svoj život. Onda je teško nekoga drugog okriviti za stanje kakvo jeste a ne sebe.
Zato je Zapad anksiozan kad je siromašan a Istok nije. Na Istoku ti je predodređeno da ako si siromašan, ostaješ siromašan jer nemaš nikakvu kontrolu nad time. Pa su ljudi sretniji jer su prihvatili ono što ne mogu promijeniti. Na Zapadu ako si siromašan, postaješ anksiozan jer znaš da je to u tvojoj kontroli i onda te jebe jer se nisi dovoljno upregao da to postigneš.
A svi imamo i imali smo 24 sata dnevno. I Einstein i ti i ja i Mirza Hatić. Šta napravimo s našim vremenom čini svu razliku.”
Priče koje su nam pričali o nama
I može se ovako u nedogled. Ali realno, može. Pa me počnu napadati na osobnoj razini jer mi kažu “A gdje ti je Mercedes, firma i kuća na moru kada se to tako može?”
Odgovorim s tim da stvari ne idu preko noći i da ću ja to imati u budućnosti, minus Mercedes jer ne vozim i kuću na moru jer ne želim kuću na moru. Treba svake godine promijeniti gdje se ljetuje.
Ali poruka koja se krije iza svih ovih pitanja, tvrdnji i izjava nije upućena meni. Upućena je samom sebi. Ovi problemi nisu problemi logike.
Već problemi emocija, uvjerenja koji nemaju veze sa mnom već s osobom koja to pita. To su priče koje mi sebi pričamo.
Ne pravda se meni ta druga osoba kako je nešto teško ili nemoguće za nju – već sebi!
Ne govori nam druga osoba “svaka čast na kreativnosti” radi toga što je mi “imamo”, nego zato što one sebi govore da je nemaju.
Uvjereni smo od malih noga da ne možemo pisati jer nismo kreativni.
Da nećemo završiti fakultet jer smo glupi.
Da nam ne treba to raditi jer od toga neće nikad biti ništa.
Da smo debeli i da nikad nećemo biti drukčiji.
Da smo siromašni i da nikada nećemo biti bogati.
Zašto?
Zato što smo mi takvi.
Ali nismo.
Zato što sebi pričamo priče koje smo čuli od drugih, koje nam je društvo nametnulo i koje smo sami sebi ispričali.
Kada počnemo vjerovati tim pričama, tada naš život postanu te priče a mi postanemo robovi tih priča.
Ako smo bili loši u matematici kao dijete, ne znači da ne možemo to kasnije naučiti.
Ili u nogometu, košarci, razgovoru s drugim ljudima, trčanju, pisanju, čitanju, kreativnom radu.
Ako ti je stari rekao da si mlitav u rukama jer nisi dobro cijepao drva, to ne znači da si do kraja života mlitav.
Ako te raja godinama zvala glupanom jer si se ono jednom prosuo, to ne znači da si glupan i da će do kraja života biti glupan.
Ako ti profesor ismijao kada si mu predstavio svoj esej i rekao ti da se držiš običnih zadataka, to ne znači da ti eseji ne valjaju niti da će do kraja života biti loši.
Ako ti je cura ismijala pjesmu koju si joj napisao, to ne znači da je bila loša pjesma ili da ćeš do kraja života pisati samo sranja.
Sve su ovo priče naših života.
Dobro se sjećam nastavnice iz osnovne škole koja mi je uvijek govorila kako nikad neću završiti fakultet jer sam lijen k’o magare. Dođe čovjeku da pomisli da je lijen i da je to takvo zacrtano u zvijezdama negdje. I godinama sam ja to slušao i u neka doba prisvojio tu karakteristiku lijene osobe.
Sve do trenutka kada sam skontao da je to samo priča koju su mi drugi pričali dok mene samog nisu uvjerili u to.
A onda sam u glavi pokazao toj nastavnici srednji prst i rekao sebi da sam ja šta napravim od sebe pa sam završio taj fakultet. Njoj u inat dobrim dijelom.
Kada shvatimo da su priče naših života samo priče, a ne naš život, tada ćemo shvatiti da iste možemo promijeniti.
A one se itekako mogu promijeniti.
Samo trebaš shvatiti da su sve te priče samo to…jebene priče. I da ti biraš šta ćeš biti, šta možeš postati i kakva osoba želiš biti. A to ne ide s pitanjima na koja ne želiš znati odgovore.
“Šta ima? Nema ništa”
“Kada je učenik spreman, učitelj se pojavi”
Zato odgovaram na ovaj način ljudima koji me pitaju kako to ja radim. Jer njih stvarno ne zanima kako ja to radim. Neću niti ih trebam mijenjati. Kada oni budu spremni, promijenit će sebe tako što će potražiti put.
A ako to bude moj put, bit ću spreman pružiti im ruku. Ako ne, onda samo uho za saslušati i savjet ako budu tražili.
Do tad… Šta ima? Nema ništa
Novi utorak novi tekst
https://brunoboksic.com/3-tipa-veza-ovisnost-neovisnost-i-meduovisnost/
Sorry, the comment form is closed at this time.