Pođo` kući
Idem kući poslije kave sa prijateljicama i pođem starom cestom, jedinom koja vodi do moje kuće te kao uvijek stavim slušalice u uši i pustim sebi neki instrumental koji me smiri te me stavi u stanje ekvilibrijuma sa mislima gdje ništa oko mene ne postoji osim moje glazbe, koja priča i pjeva samo meni, te mog slobodnog koraka kako trapa preko prašnjavog makadama zaleđine Dalmacije
I ta večer ne bi ništa drukčija od svake ostale, lagano hodam kući te do iste imam dosta toga proći.
Stari mlin, prodavaonice tete Mile te krivi mali most ispod kojega nema više vode rijeke Marušice
„Zadnja krivina“, tako smo zvali zadnji dio grada iza kojega se nalazila moja kuća, nekih 300ak metara udaljeno od tog mjesta, iznad malog zelenog proplanka.
I ta večer nije bila ništa drukčija od svake ostale.
I tako sam ja sebi to govorila….
Te večeri je bilo nekakvo slavlje i nisam točno znala tko šta kako i gdje ali je grad bio raspjevaniji nego inače, a puno više ljudi je hodalo putem prema „zadnjoj krivini“
I tako, nekih 100ak metara od zadnje krivine, vidim mladića, mojih godina, u ranim 20im, finog tijela jer je bio bez majice, kako stoji na balama sijena ispred (njegove) kuće te u kratkom šorcu, znaš onom za kupanje na gradskom bazenu ili odlasku u prodavaonicu, polu pijane face maše ogromnom zastavom.
Ja nisam primijetila čime točno maše ali kako sam se približavala vidjela sam zastavu ispod malog seoskog fenjera koji je mladića i zastavu jedva osvjetljavao.
Zastava bi velika, baš velika, sa crnom podlogom, kao ispeglanom te u srcu zastave vidjeh simbol što mi zaledi kosti u tijelu. Veliko U sa prvim bijelim poljem.
Stadoh, ali samo u glavi, jer su moje noge sa instrumentalnom glazbom u glavi bile na autopilotu te su same hodale i nisam ih mogla zaustaviti.
Prepadnuta, počinjem se znojiti. Šta će se dogoditi.
Ruku na srce, u mojoj se kući takve zastave nisu viđale i prepadnem se. Prolazim sama, samcata i po prvi put u životu u strahu kakvog nikad nisam osjetila. Jer to mjesto nije bilo „takvo“, nije bilo zatrovano mržnjom niti strahom protiv drugog i drugačijeg
Malo ispred mene je išao stariji čovjek sa djetetom koji, kada je vidio mladića, dobaci:
„Fina ti je zastava Antiša, baš fina, jel ti to od ćaće? Ma mora biti, ostavio je on svom ditetu šta treba ostaviti prije nego što, pokoj mu duši položi život za Domovinu“
Noge mi se oduzele! Šta sad. Nemam drugog puta kući, a ovaj konj ispred mene samo potpali vatru i poveća moj strah na desetu.
Gotovo, vidio mi je siluetu i nema više povratka.
Moram hodat i molim se u sebi samo da me ne pita nista.
I onda, dođem do svjetla, svega par metara ispred Ante.
I on me vidi. I onda sam se ..paf! Šokirala
Ante, vidjevši moje lice i moje oči, u kojima je bila mješavina straha, tuge i boli zastade
I to baš zastade. I boja. I boja u licu mu se promjeni. Prestaje mahat. Prestaje biti vesel. Pogleda me u oči, ja pogledam njega i razmijenimo više informacija u toj sekundi pogleda nego što neki bračni parovi za života.
Vidio je on nešto. Vidio je mene, moju perspektivu i moj strah, moje drhtave kosti i moju bol.
I siđe Ante sa sijena i pogleda me u oči, zaustavi rukom i okrenu prema sebi i reče
„oprosti mi, Jovana“
Kako mi je znao ime? Šta se dogodilo, svakog trenutka sam očekivala napad ili u najboljem slučaju neku dopadicu radi koje ću proplakati put do kuće ali šok, događa se nešto o čemu sam samo čitala u romanima.
„oprosti mi Jovana“ ponovi Ante, smota zastavu i preda mnom slomi koplje na kojemu je ista stajala te ode iza kuće sa zastavom. Taj odlazak, ta okrenuta velika i jaka pleća pognute glave i laganog trapavog hoda su mi ulile toliku sigurnost. Kako me znao? Kako je uspio u jednoj sekundi trgnuti se okova i u meni vidjeti prvenstveno čovjeka, sugrađanina, biće i prestrašenu djevojku. Zašto sam se u tom trenutku osjećala sigurno, ne znam, vjerojatno jer sam vidjela kako je Ante u mojoj glavi od prijetnje postao zaštitnik. Te oči nikad neću zaboravit, oči koje su mi rekle, ne, OSIGURALE da mi se ovakvo nešto nikad više neće dogoditi niti da će on, Ante, to isto ikada ponoviti.
Kako se ovo dogodilo i sama ne znam, jer je ovaj čitav tekst samo plod moje mašte koja je proradila u autobusu u 1 ujutro prolazeći kroz zaleđinu Dalmacije.
Imaš li ti Jovanu ili Antu u svom životu? Ili u životu svog prijatelja? Koji je vaš moment ispod fenjera? Imaš li ga uopće i zašto nemaš? Napravi ga u narednom mjesecu, promijeni nekome život jer ako Ante može, možeš i ti!
Sorry, the comment form is closed at this time.