Pare u životu ti trebaju kupiti samo jednu stvar – Bruno Boksic
351629
post-template-default,single,single-post,postid-351629,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Pare u životu ti trebaju kupiti samo jednu stvar

Reći da pare ne mogu kupiti sreću je isto kao da kažeš da te televizor ne može nahraniti. Naravno da ne može jer ne služi tome niti ikada hoće. 

Pare, isto kao i televizor, imaju drugu svrhu u čovjekovom životu i to nimalo zanemarujuću. Od onoga što ti pare mogu kupiti zavisi hoćeš li uopće imati prostor naći svoju sreću i životno ispunjenje. A u današnjem svijetu je skoro nemoguće imati upravo to bez para. 

Koliko je potrebno za to, kako dođi do toga i o čemu uopće govorim kroz današnji novi utorak novi tekst pročitaj u daljnjem tekstu. 

 

Evo šta ti pare trebaju kupiti u životu 

Samo jednu jedinu stvar. A to je sloboda. 

Slobodan čovjek nije onaj koji je uvijek sretan, nego onaj koji je svjesno i slobodno odlučio za što u životu želi patiti.

To je jedina svrha para u životu – kupovina slobode.

Kada su radili ispitivanje na ljudima koji su osvojili loto (višemilijunske iznose), saznali su da se ti ljudi vrate u prvobitno stanje što se tiče sreće nakon svega 6 mjeseci

Znači da sutra osvojiš 30 milijuna maraka na lutriji, za 6 mjeseci bi bio isto sretan kao i danas. To je ono kada ti kažu da te pare neće učiniti sretnim. Stvarno neće – ali korištenje para u točne svrhe će ti omogućiti pronalazak sreće. 

Da osvojiš lutriju i odeš sutra kupiti novo auto, vjerojatno bi doživio sreću od endorfina radi koje bi bio sretan par dana ili tjedana. 
Da osvojiš lutriju i odeš sutra uraditi nešto do čega ti je stvarno stalo– tipa otplatiti hipoteku na stan svojim roditeljima, bio bi sretan godinama. 

Ali ni to nije dovoljno jer je takva sreća prolazna. 

Ono što ti tražiš je neprolazna sreća ili ti ga ispunjenje, a ispunjenje se pronalazi samo u biranoj boli. Ali slušaj sada ovo – birati svoju bol je PRIVILEGIJA, a ne pravo koje smo mi dobili našim rođenjem. 

A da bi ostvarili tu privilegiju, moramo prvo spriječiti kontrolu para nad našim životom, a pare kontroliraju naš život na dva načina.

 

Plačem u Ferrariju

Kažu da zaposlenik u firmu od 200 ljudi ima svoje probleme i probleme svoje obitelji, a da vlasnik firme od 200 ljudi ima svoje probleme, probleme svojih obitelji i probleme 200 zaposlenih ljudi u njegovoj firmi. 

Ovo za većinu BH poduzeća vjerojatno nije istina jer dosta naših “poduzetnika” se ne bi trebalo zvati poduzetnicima nego lihvarima, ali o tom neki drugi put. 

Fora s bogatim ljudima i kako im pare kontroliraju život jeste taj da stil kojim bogati žive i konstantna nesigurnost u onoliko koliko imaju ih sprečava da iskoriste pare za ono za što bi se trebale koristiti – za kupovanje slobode. 

Ako danas imaš 10 milijuna maraka i sutra izgubiš većinu toga i spadneš na 100 000 maraka, bit će puno nesretniji nego osoba koja je danas imala 0 maraka pa dobila 100 000 maraka. 

Ako si napravio 7,8 objekata koji rade i donose ti financijsku sigurnost, dovoljna je jedna promjena zakona koja te može izbaciti iz posla i vratiti u siromaštvo u roku od 3 mjeseca. 

Ako moraš raditi svaki dan od 4 ujutro do 22:00 navečer da bi ti opstala firma, onda ti je jedina privilegija bogatstva ta da nemaš nikakav život osim posla.

A da ne pričam ovdje o reketu, potplaćivanjima, slanju raznoraznih inspekcija i ostalih stvari, život bogatih ljudi nije ništa sretniji od života siromašnih ljudi. 

Pare ti isto mogu kontrolirati život imao ti 100 000 ili 100 maraka na računu, a o tome kako riješiti ovaj problem ćemo pričati malo kasnije. Idemo prvo vidjeti drugu stranu medalje. 

 

Plačem u Golfu dvici

Nema ništa plemenito u siromaštvu. Za one koje se vode Biblijom, tamo ne piše da su pare izvor svog zla, već da je ljubav prema parama izvor raznih zala

Pare su kao nož – možeš ga koristiti da režeš kruh, luk, mrkvu i napraviš predobar ručak…ili ga možeš iskoristiti da prijetiš osobi na ulici i ukradeš joj telefon, novčanik i ogrlicu. 

Pare možeš iskoristiti kao pohlepni bankar s Wall Streeta da srušiš čitavu svjetsku ekonomiju ili da s njima napraviš ogroman pozitivan utjecaj u svojoj okolini, nahraniš ljude, napraviš djeci igrališta i kupiš im kompjutere, da renoviraš stanove, otvoriš radna mjesta i milijune drugih pozitivnih stvari. 

Jer kada nemaš para, onda si primoran mijenjati svoje vrijeme za pare i često ne možeš birati šta će to točno biti. Ne samo da ti mijenjaš svoje vrijeme za pare (šugavi poslovi), nego ti je sve drugo u životu limitirano parama jer ti kontroliraju čitav život. 

Ne možeš dijete odvesti na izlet jer je planina 100 kilometara daleko, a gorivo košta 2,30 maraka po litru. 
Ne možeš ženi kupiti veliki Raffaelo i buket ruža jer bi to značilo da nema mesa za ručak narednih 15 dana. 
Izdereš se na prijatelja jer ovaj put ti plaćaš kavu, a on je naručio orandžadu. 
Crkne ti dio na mašini koji košta 50 maraka– provedeš tri dana popravljajući to sam umjesto da ti majstor to obavi za 20 minuta. 
Moraš pojesti govno održavajući mir u kući jer te neki član obitelji uzdržava financijski. 

…I dodaj na ovo još nekih milijun primjera kako nam pare kontroliraju život kada smo siromašni. 

U redu je biti siromašan pogotovo u državi u kakvoj živimo gdje je velika većina stanovništva siromašna, gdje je ekonomija u kurcu, a plaća dovoljna samo za jednoslojni tariguz.

Ali praviti se da je siromaštvo plemenito ili da su siromašni ljudi nekako etičniji, moralniji ili bolji od bogatih ljudi je za jednog dobrog šamara, možda čak i dva. 

Jer siromašan čovjek nema nikakvu kontrolu nad svojim životom niti načinom na koji provodi svoje vrijeme – nema nikakvu slobodu. 

A da bi kupio slobodu i ono što sloboda tebi jest, potrebno ti je para. Koliko točno para? 

 

Koliko para je dovoljno para da kupi slobodu

Sve ti ovisi od toga gdje živiš, šta radiš, koliko vas ima, šta bi htio raditi, kakvi su ti životni ciljevi, itd. Nitko ti ne može sa sigurnošću reći koliko bi ti para trebalo da se kupi sloboda, ali postoje studije koje su se radile na tu temu vezane čak i za Balkan. 

Pa je onda ispalo da ako godišnje imaš prihod (domaćinstvo) od 50 000 maraka, da ti više para neće donijeti veću emocionalnu stabilnost. 

Šta ti to točno znači jest da ako ti i tvoja žena zarađujete toliko para, da se nećeš probuditi ujutro sav u znoju i imati sjeban dan jer nećeš imati dovoljno para da kupiš meso za ručak. 

Sklonit ćeš problem para sa stola potpuno. 

E sad, jel to znači da ti treba 50 000 maraka godišnje da bi mogao kupiti svoju slobodu? Ne znači. Nekima će trebati puno manje, nekima puno više. 

Ako živiš u Stocu, onda ti treba puno manje para nego da živiš u Sarajevu. 

Ako radiš samo 20 sati tjedno (ili manje), a imaš 1000-1500 maraka, onda si sebi kupio slobodu dok netko tko mjesečno ima 4000 maraka ali radi 15-18 sati dnevno +subote nije kupio slobodu. 

Ako si sam i ne planiraš se ženiti, onda ti je dovoljno puno manje para za slobodu nego kad planiraš (ili imaš) obitelj. 

Kako znati onda jesi li ili nisi sada kupio svoju slobodu? 

 

Pitanje čiji odgovor donosi slobodu ili zatvor

Postoji jasno pitanje (i odgovor) koji ti pokazuje koliko si zapravo slobodan. 

Da danas dobiješ milijuna maraka, bi li nastavio živjeti onako kako sada živiš i raditi ono što sada radiš?

Ako odgovor glasi ne, onda nisi slobodan ma koliko god para zarađivao ili malo vremena radio. 

Svatko od nas će imati drugu granicu kupovanja slobode – nekome će za to trebati puno više, nekome puno manje, ali svakom u današnjem svijetu je potrebno para da bi kupio slobodu. 

A tek kada kupimo slobodu ćemo biti u privilegiranoj poziciji tražiti ono što će nas učiniti sretnim. 

Jer nema sreće bez slobode, a nema slobode bez para. 

A za one koje misle da ima, nadam se da će televizore koristiti u one svrhe za koje su i napravljeni – da ih dobro nahrane.

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
Tags:
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.