Otiđi, Nauči, Vrati se i Primjeni: Pogled u budućnost – Bruno Boksic
352166
post-template-default,single,single-post,postid-352166,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Otiđi, Nauči, Vrati se i Primjeni: Pogled u budućnost

Važnost ove rečenice sam shvatio tek onda kada sam vidio svoje probleme i probleme našeg društva u drugim državama… i kako se drugi ljudi i druge države i društva nose s tim.

Nakon što sam posjetio Rumunjsku i pričao s rumunjskim Mađarima sam vidio zašto su htjeli neovisnost i kako su to riješili. 

Nakon što sam pričao s ljudima iz Singapura sam vidio kako su riješili problem nezaposlenosti i razvoja ekonomije.

Nakon što sam čuo Libanonce kako objašnjavaju njihovu podjelu države na 55% muslimana, 25% katolika, 15% pravoslavaca i 5% druza te kako ista genijalno funkcionira, sam shvatio da naši problemi nisu tako jedinstveni, nego smo jednostavno zatočeni u trokutu između Sava, Drine i Dinarida i ne vidimo dalje od toga. 

A način kako ćemo ih vidjeti u pravom svjetlu i riješiti je tako što odemo vani, naučimo lekcije drugih ljudi, naroda i država, vratimo se nazad u svoju državu i primijenimo te lekcije.

 

Otiđi

Goethe je davno rekao da ljudi ne putuju da bi vidjeli nešto drugo svojim očima, nego da bi sebe vidjeli drugim očima. A tek nakon što istražimo svijet, isti možemo “staviti u nas” odnosno shvatiti. Kada nešto shvatimo, onda to i možemo promijeniti. 

Ali nema shvaćanja bez vanjskog utjecaja– nisi ti, a ni ja Buda da sjednemo pod drvo pa u 40 dana meditacije skontamo svijet i život. 

Uzmi torbu na leđa i putuj– sam. 

Zašto sam? Zato što kada ideš u čoporu od 20 ljudi iz tvog grada ne doživljavaš nikakvu promjenu jer nisi uronio u kulturu , način razmišljanja i djelovanja ljudi koji tu žive. 

Ne ideš u Pariz da bi vidio Eiffelov toranj, nego da skontaš kako Francuzi razmišljaju o estetici, gradnji, kulturi i simbolici. 

Ne ideš u Brazil da gledaš guzice na Copacabani, nego da shvatiš šta znači jeito brasileiro ili ti ga Brazilski način života.

Ne postoji dobra riječ u našem jeziku da objasni ovaj koncept, ali bi na engleskom to bilo Immersion. 

Trebaš bukvalno uroniti u kulturu i grad kojeg posjećuješ da bi shvatio kako tu život izgleda. A tek kada se uspiješ staviti u cipele druge kulture, rase, države i društva, ćeš otključati točku broj 2– učenje.

 

Nauči

Tek onda kada si se potpuno stavio u cipele druge kulture ćeš uspjeti izvući lekcije iz tog putovanja. Ti nećeš biti puki promatrač plesa kiše, ti ćeš biti osoba koja sudjeluje u tome– jer značaj plesa kiše nećeš shvatiti tako što staneš i promatraš ga, već tako što uroniš u to iskustvo i vidiš kako izgleda to iskustvo. 

A tek iz tog iskustva možeš nešto naučiti. Jer sami “uron” u to iskustvo nije dovoljno samo po sebi da te nešto nauči, nego ono samo otključa mogućnost da možeš izvući lekciju iz toga. 

Nije dovoljno to što sam uzeo model space shuttlea koji je bio u svemiru u svoje ruke– morao sam se reflektirati na to iskustvo i shvatiti šta to znači za mene da bi izvukao lekciju koja mi govori da i ako dolaziš iz šugavog, malog rumunjskog gradića gdje ništa nema, da još uvijek možeš izrasti u osobu koja može raditi za NASAu. 

A kada sagledaš to iskustvo iz svoje perspektive shvatiš dosta toga o svomu životu što si prije uzimao zdravo za gotovo. Misliš da su određeni problemi u tvom životu i životu tvog društva specifični i jedinstveni, a onda upoznaš Španjolce, Brazilce, Indijce, Moldavce, Rumunje, Tajvance i druge koji te uvjere da to nije tako. 

I ne samo da te uvjere, nego ako si spreman slušati i otvoriti se, mogu te naučiti kako riješiti te probleme.

 

Vrati se 

Trio BiH

I Frodo se jednom morao vratiti u Shire. Jer put tek ima smisla kada se vratiš kući– biti vječito na putu je isto kao i nikada ne otići na put– zašto učiš sve te stvari ako ih nikada nećeš kući odnijeti? 

Dobra stvar Bosne i Hercegovine je ta što zaostajemo za ostalim europskim državama pa nekih 20-30 godina. Kažem dobra stvar jer kada odeš na put, a pogotovo na Zapad, vidiš situaciju kakvu ćemo mi ovdje imati za nekih 30 godina. 

Ti zapravo imaš uvid u budućnost i možeš biti osoba koja dio te budućnosti donosi u svoju državu. Ne mora to biti nešto filantropski, ti možeš vidjeti poslovne ideje vani koje kod nas još nitko nije primijenio. 

Tako da se vrati ne samo zato da se vratiš, već da primijeniš nešto što si naučio radi čega će tvoj život biti puno bolji, a i život tvoje okoline. 

 

Primjeni

I zadnja stvar koja čini svu razliku. 

Kada si otišao na put, otvorio svoje srce, um i dušu, shvatio poruke koje su ti došle s novim iskustvom i vratio se nazad u svoj dom, kuću i društvo, vrijeme je za primjenu naučenog. 

A ovdje samo ne smiješ upasti u zamku u koju sam ja sam upao kada sam se vratio sa svojih putovanja– naše društvo i naša država nije ista kao niti jedna država na svijetu… i to vrijedi za svako društvo. 

Ono što želim reći jeste da ne možeš uzeti nešto što radi vani i “copy-paste” to isto rješenje u društvu u kojem živiš, nego ga trebaš prilagoditi. 

Vani itekako funkcionira “coffe to go”, ali je kod nas to šifra za propast jer je kultura ljudi takva da se treba sjesti i piti kavu 2 sata, a ne kao Talijani srknuti je sa šanka u 10 sekundi i za svojim poslom. 

Isto tako Francuzi “troše” oko 3 sata u prosjeku na ručak ili večeru, dok prosječan Amerikanac na to izdvoji 20 minuta jer je njemu večera samo večera, dok je Francuzu to društveni događaj. 

Prilagođavaj ideje i rješenja koja vidiš vani društvu u kojem živiš. 

Recimo Libanon uvijek ima predsjednika koji je katolik, premijera koji je uvijek musliman, predsjednika sabora koji je uvijek pravoslavac– tako su dobrim dijelom riješili probleme podjela u svom društvu. 

Singapur, kao država-grad, se orijentirao prema poslovno-tehnološkom svijetu i danas postao jedna od najbogatijih država svijeta, a do 1962. su bili obična močvara gdje nije rasla ni trava.  Dovoljno je bilo 30 godina vlasti Lee Kuan Yewa da Singapur postane ono što je danas.

Ovo su sve načini kako su ljudi vani riješili probleme koje mi, individualno i kolektivno imamo i pružaju nam primjer kako bi trebali pristupati našim problemima. 

A na nama je da to prilagodimo i primijenimo.

Jer naše iskustvo odlaska, učenja i vraćanja je kao knjiga– to što smo je pročitali je samo prva stvar, nakon toga nam je preostala i najteža stvar, a to je primjena. 

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.