Misliš da će nam novi Tito riješiti probleme u životu? Pročitaj ovo prvo
Prvi američki naseljenici su bili kršćanska sekta (Puritanci) koji su bili toliko ljuti na čitavu situaciju u Europi da su odlučili otići u Ameriku i tamo napraviti idealno društvo.
Ukrcali su se na brod u Leidenu 1620. godine i otišli u Ameriku i tamo odlučili imati kolektivističko društvo gdje će svatko raditi koliko god hoće, a uzimati onoliko koliko mu treba. Svi ćemo sve zajedno, nema individualne odgovornosti, sve je kolektivna zasluga, kolektivna odgovornost i kolektivna krivnja.
I tako su oni napravili koloniju i počeli svi raditi na zajedničkoj zemlji, onoliko koliko je svatko htio a uzimati koliko mu je trebalo. Ubrzo je sve manje ljudi radilo pod izgovorom da su bolesni, prehlađeni, umorni ili šta već dok su uzimali isto iz zajedničke kase, kontajući da će to netko namiriti.
Dvije godine od početka kolonije, došlo se do toga da će ljudi umrijeti od gladi jer nije bilo dovoljno hrane da se svi prehrane. Tada je glavni u koloniji rekao “Jeb’te se svi. Sad ćemo fino podijeliti zemlju po familijama i nek’ se svatko brine za sebe.”
moja njiva!
Da vidiš kako su svi onda počeli raditi kad je trebalo svoju guzicu nahraniti i kada nije bilo nikoga drugog da te spašava. Odjednom, dođe žetva i svatko se nahrani, a čak i ostade viška hrane. I tada su oni taj višak hrane trampili sa Indijancima za ćurke (purice) i tako je nastao Dan Zahvalnosti (Thanksgiving Day).
Tako je američko društvo procvjetalo iz kolektivističkog sranja (komunizam) u individualni preporod.
Mi smo trenutno negdje u ovom periodu dvogodišnjeg ljenčarenja gdje kontamo da će nas netko drugi izvući iz sranja. A to je sve počelo sa vremenom “gdje se dobro živjelo.”
Nitko nije radio a svi smo imali – samo da se Tito vrati
Pusti me, radim
Nema puno stvari koje mrzim i prezirem na svijetu, ali mentalitet žrtve i pobornike komunizma itekako stavljam u tu kategoriju.
Jer znaš šta- naučio nas je krnji komunizam u Jugoslaviji da se može ne raditi, a opet imati dovoljno para da se ljetuje na Jadranu i zimuje na Jahorini. Da će biti netko drugi tko će raditi umjesto nas, a opet da ćemo svi imati onoliko koliko nam treba—ma jebena utopija.
De da ja ništa ne radim a da opet imam, a ‘ko ga jebe što će tamo nešto ispaštati. I to sve funkcionira…. se dok se ne raspadne jer je to sustav koji sam sebe pojede.
Isto kao da si debel i onda počneš gladovati i ne jesti ništa i govoriš ljudima”Vidi kako sam smršao.” Nakon mjesec dana završiš u bolnici radi atrofije svih mišića, otkazivanja jetre, stomaka, bubrega i pluća. Narednih 30 godina ne možeš hodati jer su ti propali mišići, jedeš sve na slamku jer ti je stomak otkazao, zubi su ti poispadali jer nisi uzimao vitamin C a pluća su ti kolabirala od konstantne groznice i drugih zaraza povezanih sa manjkom vitamina i minerala u tijelu.
Ali brate, što se dobro izgledalo onih 7 dana, to je neviđeno.
E tako ti izgleda komunistički mentalitet. I znaš tko je odgovoran za sve ovo?
Nope
Nije ni Čović, ni Bakir, ni Dodik, ni Crni ni Crveni, ni Bijeli ni Plavi, ni Zrinjski ni Sarajevo, ni Mater ni Ćaća, ni Profesor ni Nastavnik, ni Kafana ni Konobarica.
Ti si brate. Nisi kriv za stvari koje su se događale ovdje, ali si itekako odgovoran jer svatko od nas jest. Isto smo odgovorni mi i naši susjedi kao i oni krivi ljudi koji sjede gore negdje na čelu države. U parlamentima ne sjede šupci i Marsovci koji su došli negdje iz Uzbekistana. Sjedi tvoj susjed Mate/Fahro/Dragan koji glasa za bilo šta ako će mu to dati 2500 maraka plaću.
Navečer se spuste neki likovi po mraku i bacaju smeće po ulicama. Ma da mi ih je samo uhvatiti pa…. ali u kurcu. Mi bacamo smeće po ulicama.
Žalimo se na parkove a ne plaćamo čistoću.
Žugamo na mito a nosimo doktoru 100 maraka za “čokolade.”
Seremo kako obrazovanje ne valja, a ubacujemo malog od kuma da predaje Hrvatski… jer ‘ko ga jebe, to je samo sat u školi.
Mrzimo korupciju ne zato što je mrzimo, nego zato što i sami ne možemo ubaciti šapu u med.
“E Bruno da nam se Tito vrati, kako bi on to sve sredio. Samo na Goli Otok”
I u tome leži čitav problem.
Ja sam trebam riješiti svoje probleme
Christy Brown- imo cerebralmu paralizu pa mogao pisati samo lijevim palcem
Ako pratiš ovu stranicu već neko vrijeme, znaš da je poanta iste “Promjena Društva Kroz Promjenu Svijesti Pojedinca.”
E džaba meni što ja toliko želim promijeniti ovo društvo ako ti to ne budeš sa mnom radio. Ne tražim od tebe da radiš ovo što ja radim— i ne trebaš to raditi. Ali put naprijed nije čekajući Godota koji nikada neće doći ili tražiti uskrsnuće Tite, nego zavlačenje rukava i mijenjanja stvari u svom životu.
Male promjene u tvom životu i životu ostalih 70 000 tisuća ljudi koji čitaju ovo naprave veliku promjenu. Isto kao na stadionu – kada krene navijačka pjesma pa ti dodaš ono malo svog glasa i kontaš neće biti nikakve promjene. Ali kada 70 000 tisuća ljudi grakne u isti glas, onda se to itekako čuje.
Ista je stvar sa promjenom društvom i boljim životom. Prestani se nadati nekom spasu koji će doći odozgo ili odozdo, iz Europe ili Rusije, iz Amerike ili Kine i počni gledati u sebe.
Uzmi svoj život u svoje ruke i napravi sebe Titom svog života. Preuzmi kontrolu tako što preuzmeš odgovornost za svoj život i počni ga živjeti na najbolji mogući način na koji znaš.
Ono što ti budeš radio će biti odraz tvog društva.
Nisu Nijemci Nijemci jer je Njemačka država takva. Njemačka je takva država jer su Nijemci takav narod.
Nizozemska je država koja je 5 puta bila sravnjena sa zemljom— ljudi se svaki put vraćali dva puta jači. Tako da nam rat nije izgovor što nam je država sranje.
Država je samo odraz svih nas i to je ona tužna istina kojoj moramo pogledati u oči. Ovo je nepopularan stav i mnogo ljudi će mi srati radi ovoga. Ali ovo je uvijek bilo mjesto gdje se istina pričala i gdje se stvari nisu uljepšavale, a to ne mislim raditi ni sada.
Kada će nam svima biti bolje?
Ne znam brate. To je pitanje na koje nemam odgovor. Ali znam da tebi kao tebi, kao jednom pojedincu koji živi ovdje može biti puno bolje. Radi na sebi, razvijaj se, uči i rasti. Budi sve ono što možeš biti i nemoj stajati na ničemu manjem.
Nisi rođen da samo plaćaš račune, slušaš babu kako laprda o boljim vremenima i političare kako seru na TVu. Na ovom si svijetu da živiš punim plućima, istražuješ, budeš znatiželjan, pokažeš srednji prst svima koji ti se smiju jer lakše jedna osoba pronađe istinu nego čitava nacija. Odgovoran si za svako dobro koje propustiš učiniti, a ono najveće je dobro prema sebi.
Imaš neviđeni potencijal koji ti nitko ne može izmjeriti ali je na tebi da ga ostvariš. Pusti sranja i limitacije koje slušaš, pusti žalipojke kako ti prijete prvi, drugi ili treći, pusti prijetnje koja dolaze sa lijeve ili desne strane.
Ti si u kontroli svog života i on je tvoja odgovornost. Nitko drugi se neće pobrinuti o tebi ako se sam ne pobrineš o sebi. Što prije to prihvatiš i počneš tako živjeti, lakše će ti biti jer život je stvarno lak kada prihvatiš da je težak. Skontaš da ti nitko ništa nije dužan i staviš na svoja leđa odgovornost svog života.
A kada bi svatko od nas to radio, ovo društvo bi bilo milijun puta bolje i ja ne bi više imao potrebu da pišem ove tekstove jer bi se moja vizija Promjene Društva ostvarila. Ostvarila bi se ne radi nečega što sam ja uradio, ili nečega što su nam političari uradili, što je došao novi Tito ili što su Amerikanci poslali pare.
Ovo bi se društvo promijenilo radi toga što bi ti promijenio svoj život i radi toga dodao kap u slap koji bi onda grmio neviđenom snagom.
Vjerujem u tebe
Nije važno šta su ti godinama govorili. Nije važno što misliš da ne možeš, što si na koljenima u životu, što ti je neizmjerno teško i što se osjećaš poraženo. Važno je da nađeš samo jednu osobu, jednu jedinu osobu koja će ti reći “vjerujem u tebe!”
Dovoljno je jedno ohrabrenje kada si dolje da ustaneš i pocijepaš sve što stoji ispred tebe. Svaka prepreka je samo jedna glupost koja ti stoji na putu i koju ćeš pomest jednim pokretom kao prašinu sa parketa. Ti to možeš, On to može, Ja to mogu. Zato ustani, otresi smeće sa sebe i kreni naprijed kroz bol, umor, i tugu. Kreni naprijed jer ja vjerujem u tebe isto kao što su drugi vjerovali u mene.
Jedan trenutak je dovoljan da te stavi na putanju uspjeha, blagostanja i sreće.
Napravi to danas pa da se za 100 godina naša praunučad skupe za stolom i proslave dan kada smo preuzeli život u naše ruke i napravili nezamislive stvari.
Taj dan će se slaviti kao naš Dan Zahvalnosti.
Novi utorak novi tekst
Sorry, the comment form is closed at this time.