Male stvari u životu čine veliku razliku – Bruno Boksic
350255
post-template-default,single,single-post,postid-350255,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Male stvari u životu čine veliku razliku

Kada je Michelle Hooper bila dijete, imala je prijateljicu iz ulice sa kojom se svaki dan igrala i išla u školu. Jednog dana kada je pošla u šesti razred, došla je na vrata svoje prijateljice i tu je dočekao stari od prijateljice.

Na vratima joj je čovjek rekao:

“Moje se dijete ne može više igrati sa crnom djecom” i zalupio vrata.

Michelle je počela plakati i otišla kući. Nakon što se isplakala “muški,” upalio se u njoj onaj inat – znaš ono kad se zainatiš pa okreneš čitav svijet na glavu da to dobiješ, bile to nove cipele, prolaz iz Makroekonomije ili dejt sa onom ženskom sa Instagrama.

za sve moje ljude

E pa isti takav inat je gonio Michelle, gonio i gonio. Upadne u Baxter medicinsku korporaciju i postane prva crna žena na CEO poziciji u medicinskoj industriji – kaže ona “nema odustajanja sada iako je stresno – prva sam u svojoj obitelji na ovakvoj poziciji i prva crna žena u industriji na poziciji CEOa.”

Dok je prolazila kroz svoje lidersko iskustvo, pronašla je svoju svrhu – biti uzor talentiranim i ambicioznim ljudima te im pružati prilike kakve je ona imala (i nije imala). Rekla je da je to motivira jer pravo puno ljudi ne dobije priliku jer se njihov potencijal ne prepozna – zamisli samo profesora u školi sa ovakvim stavom!

Ali kada su je pitali koja je bila prekretnica u njezinom životu, ono jedan trenutak koji je označio njezin životni put, odgovorila je “Uvijek se vraćam na onu situaciju kada mi je stari od prijateljice rekao da se više ne možemo družiti. Toliko me to zabolilo da sam odlučila sebi a i drugima dokazati da sam ja puno više od boje kože. U meni se upalio inat koji se mogao ugasiti samo ovakvim uspjehom.”

 

Male stvari u životu čine veliku razliku

 

Pročačkaj po svojim mislima i uspomenama i znat ćeš točno o čemu pričam. Oni mali trenuci koji uopće ne izgledaju kao nešto tada, ali kasnije shvatimo njihovu ogromnu važnost. Nije to samo važno u poslovnom nekom smislu ili pronalasku životne svrhe. Sjeti se malih trenutaka koji ti uljepšaju dan ili sa kojima si ti nekome uljepšao dan.

Prije 2 i pol godine smo na kavi sjedili nas par iz AIESECa i pokrenula se priča o tome tko će se prijaviti za budućeg predsjednika AIESECa Banja Luke. Miron, tadašnji predsjednik AIESECa BiH, se nonšalantno okrenuo prema Nikolini, djevojci koja je tu bila svega par mjeseci i rekao joj “aj se ti prijavi, bila bi dobra” i potpuno zaboravio na to.

3 mjeseca kasnije, Nikolina na svojim izborima za predsjednicu AIESECa Banja Luke spominje upravo taj trenutak kao presudan – trenutak koji joj je dokazao da ona to može i da joj drugi ljudi daju ohrabrenje. Miron nije imao pojma da je ta rečenica, koju je zaboravio čim smo izašli iz kafića, toliko utjecala na Nikolinu.

 

Koliko puta si prijatelju rekao dobru riječ na stvari koje mu se događaju u životu?
Toliko malo ohrabrenja je potrebno, nekada i samo jedna riječ da osoba pokrene domino efekt koji transformira čitav život. Toliko žudimo za najsitnijim ohrabrenjem, tapšanjem po ramenu i iskrenim osmijehom koji će nam dati onu konačnu potvrdu da smo na pravom putu, da naš život vrijedi i da se dobro nagrađuje dobrim.

Samo jedna sitnica, toliko malo je potrebno… a koliko to puta čujemo od drugih.

Zatreperila mi je ruka kada sam pisao ovu prethodnu rečenicu jer znam kako se kod nas reagira na dobre vijesti.

 

Šta će ti to, imaš ovamo milijun rupa, vidi ti mana u pisanju, što samo 4 iz ispita, ima i ljepša, nemoj nju ona je kurva, mogao je tekst imati i više shareova, nemoj čitati knjige, uhljebi se, nemoj tražiti više, loše je to što radiš, šta će narod reći, dokle ćete tako… a sve što trebamo reći jedni drugima je bravo. Pogledati jedni druge u oči, ali stvarno pogledati u oči i samo reći „bravo.“

 

Reci šta misliš i šalji to dalje

 

Prije godinu dana objavio sam jedan tekst na kojeg sam bio izuzetno ponosan. Mislio sam da mi je to tada jedan od boljih tekstova ali se moji čitatelji nisu složili sa tim – jedva 20 shareova i 100 pregleda. Što se brojeva tiče, to je katastrofa.

Prije 2 mjeseca mi dođe notifikacija na FBu da lajkam stranicu Liliputanke. Šta je sad ovo? Otvorim stranicu i vidim da istu vode dvije cure iz Novog Pazara, Aida i Martina. Otvorim im web stranicu i na dijelu “o nama” vidim rečenicu gdje govore o motivaciji za pokretanje bloga.

BAM!

Stoje dva linka radi kojih su pokrenuli svoj blog a prvi link je upravo taj članak kojega sam napisao prije godinu dana – Ti čitav život radiš samo dvije stvari: Kreiraš i Konzumiraš.

Članak koji je tako loše prošao je zapravo prošao najbolje. Dvije osobe, dvije stvarne osobe od krvi mesa, je taj članak natjerao i motivirao da pokrenu svoj blog. A sve zato što sam ja pisao neke švrljotine svakog utorka prethodna 84 tjedna.

Koliko puta nas je nemogućnost stiskanja tipke “send” uskratila za velika životna iskustva? Koliko puta smo propustili pohvaliti nekoga, dati nadu gdje je osoba traži, dati pohvalu gdje osoba zaslužuje i jednostavno pružiti osmijeh kada možemo sreću dijeliti?

 

Budi svoj i kada misliš da od toga nema ništa

 

Za kraj ti ostavljam poruku iz pjesme:

Za sve, za sve, za sve moje ljude 
za sve, za sve, za sve moje ljude 
za sve, za sve, za sve moje ljude 
sto uporno se trude da sutra bolje bude 

Za sve moje ljude što pošteno se trude 
hodaju, ne puze da bi postigli uspeh 
za sve sto se muče, sto rano se bude 
rade poslove trule da bi plaćali račune 

I za sve one druge sto razna sranja trpe 
al’ ne prave kompromise da kraj sa krajem skrpe 
za sve vama lude, sto smatrate za glupe 
al’ im zavidite uvek sto ne polažu račune 

Nas ne mogu da kupe, jer sve radimo srcem 
i na kvarno kad nas buše, mi im pokažemo zube 
oni lažne priče nude za sve moje ljude 
koji stvorili su svet u koji neće da ih puste 

Koji podneće i žrtve za snove, makar puste 
a mi stojimo uz njih da se glas o njima čuje 
na damo da uguše naše male pobune 
mi rastemo u divove do konačne pobede

Za sve, za sve, za sve moje ljude 
za sve, za sve, za sve moje ljude 
za sve, za sve, za sve moje ljude 
sto uporno se trude da sutra bolje bude…

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić
1 Comment
  • slavica

    GDJE JE ČLANAK?

    July 17, 2018

Leave a Comment

Your email address will not be published.