Kuhani kukuruz – Bruno Boksic
349307
post-template-default,single,single-post,postid-349307,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default,elementor-kit-352165

Kuhani kukuruz

kuhani kukuruz

Zovem nedavno prijatelja kako bi išli na kavu pa prošetali malo gradom.

Dogovorimo se za 19:00 sati na Rondou i lagano krenem ja od kuće. Vani sunce taman fino zalazi, ono ima ga ali nije tako vruće. Sparine nema nikako, bio je fin i sunčan dan.

Treba mi nekih 15ak minuta do Rondoa i lagano ja do tamo šetam i dođem tu i onda mi se oči fiksiraju samo na jednu stvar, prodavača kuhanog jebenog kukuruza.

 

Kuhani kukuruz

prodavač kukuruza

Ekstra sam ti posolio

 

I pozdravim čovjeka jer ga znam ovako odokativno, pozdravljamo se, međutim kroz glavu mi prođe misao.

“Opet je ljeto.

“Prošla je godina dana mog života!?”

Kao da je jučer bilo prošlo ljeto kada bi se na istom mjestu u isto vrijeme pozdravljao sa prodavačem koji kuha kukuruze čekajući svog prijatelja.

I onda me neka najružnija misao udari u glavu. Misao radi koje sam se zabrinuo. Prepao. Prestrašio.

U tom trenutku sam pomislio da je sve na istom mjestu i da se ništa ne mijenja.

 

Moje kave sa prijateljem.
Vrijeme nalaženja.
Moj život.
Kuhani jebeni kukuruz.
Ljudi koji ga jedu.

U ovom trenutku sam doživio zaustavljanje vremena kao kad Charles Xavier u Xmenu stvarno zaustavi vrijeme. Sve oko mene je stalo na par sekundi koje su se činile kao vječnost dok sam ja tu bio, sam sa svojim mislima.

profesor Xavier zaustavlja vrijeme

Sekunda kao sat traje

“Kako je moguće da je sve isto kao i prošle godine?

Je li sve isto kao prošle godine?

Jesam li se makao ijedan korak prema svojoj željenoj budućnosti?

Šta se koji kurac događa

Je li ovo moj život?”

 

I vrijeme krenu dalje. Vjerujem da se slična stvar i tebi dogodila i to više puta u životu. Ovo isto nije jedini put kada se ovakvo nešto meni dogodilo ali je nekako bilo najjače. Ili se možda tako osjećam jer je ovo bilo nedavno.

 

Ali zašto je ovo imalo ovako veliki utjecaj na mene. Zašto sam se u tom trenutku osjećao loše i nedovoljno? Na početku sam promatrao situaciju samo iz perspektive života kako ga drugi gledaju.
I to me udarilo jako. Jer kako se inače kod nas percipira život i životni uspjeh:

2000 maraka u Elektroprivredi
Stan ili kuća na kredit
Auto na kredit (Samo UniCredit bajo moj)
Brak sa trudnicom jer eto omaklo se
Na more 7 dana preko ljeta jer se mora

Nemam ništa od ovoga i već sam u onim godinama kada me baba zove insanom. To ti je još malo pa si pomahnitao jer se nisi oženio i nešto preko interneta radiš, vamo tamo kentraš, nećeš da se zaposliš kao “zdrav čoek” .

 

I tada sam se ohladio skroz. Došao sebi. Jer sam shvatio šta je to progovaralo iz mene. To je bila stara matrica društva, one “mjere uspjeha” na koje me društvo naučilo.
Ono što bi trebala biti norma kako se život živi na ovim prostorima.

Znaš teško se to potpuno izbacuje iz glave i onaj kuhani jebeni kukuruz je bio jedan okidač koji je aktivirao ovaj “život” i nedostatak istog.

 

Priča o gitaristu

gitarist

Tuče gitaru kao seljačinu ženu

 

Sjetio sam se istinite priče koja kaže:

“1983 jedan talentirani gitarist je izbačen iz benda na najgori mogući način. Bend je taman potpisao ugovor za svoj prvi album ali par dana prije nego što će početi snimanje, ostali članovi benda su samo probudili gitaristu i dali mu autobusnu kartu za L.A.

Bez ikakvih upozorenja, opomena ili bilo kakvih razloga, samo je poslan kući.

Gitarist je dugo razmišljao u autobusu i postavljao sebi pitanja zašto, kako, šta sam pogrešno uradio i kuda ću dalje?

U trenutku kada je autobus došao u L.A, gitarist je obrisao suze sa lica, prestao se sažaljevati  nad sobom i odlučio stvoriti novi bend.

I taj bend koji će stvoriti će biti toliko bolji od starog benda da će oni požaliti što su ga ikada izbacili.

Bend će biti tako uspješan da će raditi svjetske turneje, ubirati ogromnu količinu novca, sve to dok će članovi bivšeg benda o tome svaki dan slušati preko radija, gledati preko TVa ili prolaziti kraj plakata najavljenih koncerata.

Sve to dok će se gitarist kupati u suzama svojih izdajnika, brišući ih novčanicama od $100.

I tako je gitarist radio rigorozno. Proveo je mjesece tražeći najbolje ljude sa kojima može osnovati bend, pisao je svakodnevno nove pjesme i nakon svega par godina su potpisali svoj prvi ugovor.
Želja za osvetom je bila tako jaka da u njemu upalila ogromnu ambiciju što je rezultiralo uspjehom benda.

 

Gitarist je bio Dave Mustaine i novi bend koji je oformio je bio legendarni heavy-metal bend Megadeath. Megadeath je prodao 25 milijuna albuma diljem svijeta i radio svjetsku turneju više puta. Danas se Mustaine smatra jednim od najbriljantnijih i najutjecajnijih glazbenika u povijesti heavy-metal glazbe.

Međutim, bend iz kojega je izbačen je bio Metallica, koja je prodala preko 180 milijuna albuma diljem svijeta. Metallica se u svijetu smatra jednim od najvećih rock bendova svih vremena.  I zbog ovoga, u rijetkom intimnom intervju 2003.godine, Mustaine je kroz suze rekao da se još uvijek osjeća kao gubitnik .

Usprkos svemu što je postigao, u njegovoj glavi je on još uvijek osoba koja je izbačena iz Metallice.”

Gitarist Dave Mustaine plače

Kada život mjeriš prema drugima

 

Mustaine je preuzeo životnu vrijednost i mjeru uspjeha “biti bolji, popularniji i poznatiji od Metallice”. Tako da je njegova mjera uspjeha karijere bila ta da mora biti bolji od njih. I prema tome se on i jeste loše osjećao i kao gubitnik, jer prema svojim metrikama on nije uspio.

 

Ali pitanje koje trebamo postaviti jeste prema kakvim standardima mi mjerimo sebe?

Nama je možda smiješna situacija Dave Mustainea jer je to čovjek koji ima sve ali opet nije sretan i smatra sebe luzerom i gubitnikom.
To je zato što ti to promatraš iz svog sustava vrijednosti i svoje metrike dobrog i uspješnog života.

E o tome životu govorim.

Kada me zabolila ona misao kad sam ugledao kuhani jebeni kukuruz, shvatio sam da me zabolila stara nametnuta vrijednost dobrog života.

Shvatio sam da to nije ono što želim u životu niti način na koji ću mjeriti svoj život. Onaj mali, stari Bruno se upalio, označen i stvoren od društva, ali se tako brzo i ugasio. 

A ti? Prema kakvim standardima mjeriš sebe.

 

Novi utorak novi tekst

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Sorry, the comment form is closed at this time.