Kako u 10 dana prehodati 267 kilometara – Ispovijest sa El Camino Santiaga

“Bruno, ajmo u Portugal na Santiago El Camino,” pitala me prijateljica Vita iz Rusije prije nekih 8 mjeseci.
“Može!” odgovorio sam dok sam guglao šta je točno Santiago El Camino.

8 mjeseci kasnije sam propješačio taj El Camino (što jednostavno znači put) dug 267 kilometara u 10 dana.

U tih 10 dana sam vidio galeba kako otima hranu u sred leta, kako taj isti galeb ima nekog rođaka koji je snajperista jer se posrao na mene dok sam sjedio unutar prostorije, kako ostati zatočen na kamenu kada se plima podigne ili kako se kupati gol u oceanu.

A kako je to točno izgledalo pročitaj kroz daljnje rečenice.

 

Cake by the Ocean

Imaš kavu od mene ako me nađeš golog u videu 😛

 

Moj put za Porto je bio sljedeći:
Autobus Mostar Zagreb u sub večer
Autobus Zagreb – Milan Bergamo aerodrom sub po danu
Avion Milan Bergamo – Porto ned ujutro.

Čim sam sletio u Porto, dočekala me hladnoća vanjske temperature- bilo je toliko hladno da je Rus Aleksey koji je išao sa nama na put kupio jaknu. E halo, Rus došao i bilo mu hladno pa čovjek kupio jaknu a ja se kurčio samo u dukserici.

Kad smo kod Rusa, na putu ih je sa mnom bilo troje. Vita, sa kojom se već znam 3 godine, Vika koja je Vitina dobra prijateljica te Aleksey (Ljoša ubuduće) koji je Vikin momak.

 

Nas četvero smo činili tim koji će narednih 10 dana provesti zajedno. Nulti dan smo obišli Porto, nabavili naše putovnice za hodočasnike, imali dobar i velik objed i pripremili se za početak puta sa nekih 12 kilometara hodanja po gradu.

 

Put od Porta do Santiago de Compostele je počeo jednim korakom na 1.5. Dok su svi roštiljali, ja sam lagano nabacio torbu na leđa i krenuo.

 

Vrijeme u Portu je bilo hladno, ali sunčano pa je prelijepi pogled na ocean osiguravao laganu šetnju. Uradili smo 15 kilometara prvi dan bez da smo napravili pauzu. Jednostavno predivno a nakon 24 kilometra smo došli u naš prvi Albergue (hostel za sve peregrine ili ti ga hodočasnike).

 

Prvi i drugi dan su prošli manje više isto, osim vremena. Vrijeme drugi dan je bilo očajno, hladno i taj dan smo morali prijeći 32 kilometra. Prva dva dana smo se međusobno ispitivali i ispipavali jer se nas četvero nije tako dobro znalo.

Trebalo je skontati tko kada želi tišinu, tko šta jede i kada, koliko brzo možemo hodati, kada je najbolje ustati, kojom ćemo rutom točno hodati. Nakon što sam skontali kako se tko ponaša i kada, El Camino je bukvalno mogao početi.

 

Dan 3. i 4.

 

Već od trećeg dana smo se počeli pravo zajebavati i uigravati kao ekipa. Jedan prijatelj iz Amerike nas je usporedio sa žoharima kada uđemo u supermarket- Nitko ne priča ni sa kime nego se samo raštrkamo po istom i za 5 minuta se nađemo pred kasom sa svim potrebnim stvarima za sve nas bez ijedne progovorene riječi.

Treći dan smo došli do Viane de Castelo gdje smo uživali u pogledu sa platoa crkve Svete Lucije. Do iste se penješ uspinjačom nekih 700ak metara i sa platoa vidiš u nedogled.

 

Taj mi se dan galeb posrao po leđima. Još uvijek ne znamo kako se to točno odigralo jer su mi samo noge bile van zgrade, dok sam bio gornjim dijelom tijela bio nagnut unutar zgrade. Tog smo galeba prozvali “Sniper Seagul.”

Ali kažu da je sreća kada te ptica posere pa sam naredni dan očekivao nešto baš sretno.

Međutim ništa od te sreće – jedino što se dogodilo dan 4 jeste da smo dobili novi hashtag. Svaki put kada bi me ekipa pitala koliko još, ja sam odgovarao sa “1.7 kilometers more.”  S obzirom da sam ja bio odgovoran za mape i put kojim hodamo, ovo je kasnije postalo presmiješno i svaki put kada bi netko pitao za udaljenost, uvijek je bila 1.7 kilometers.

 

Španjolska

 

Dan 5 smo prešli iz Portugala u Španjolsku i to koristeći ribarski brod u 7 ujutro. Na kraju vožnje brodom, ribar je čak imao i pečat koji nam je udario u naše hodočasničke putovnice- preludo.

Ovo je za mene bio jedan od najtežih dana- iako distanca nije bila toliko velika (29.5 kilometara), ovaj dan mi je nešto pravo teško pao. Ali zato kada smo došli do našeg Albergea (hostela), sjeli smo lagano i odmorili. Sve do trenutka do kada nisam otišao obići cure na plažu da vidim šta rade.

Tada sam skontao da sjede na kamenoj hridi usred oceana i ja sam im se naravno pridružio. Sjedili smo tu nekih pola sata i ja sam pazio na plimu, međutim u trenutku kada smo sišli sa iste hridi sam skontao da je voda u tih pola sata toliko narasla da uopće nisam mogao vidjeti put nazad.

Dodati na sve ovo činjenicu da su i Vita i Vika bile pijane sa telefonima i dokumentima u ruci samo pojačava moguću katastrofu.

Uzeo sam sve papire i telefone i skakao sa kamena na kamen, pomažujući curama. Vika se itekako dobro okupala. Upala je između dva kamena u 3 metra vode- srećom, ništa joj se nije dogodilo osim malog “tuširanja” u oceanu i blagih ogrebotina na nozi.

 

Svi pješke putovali a mi helikopterom

 

Na Caminu smo sretali ili samo mlade ljude između 20-27 godina ili samo stare ljude sa 60+ godina. Ovi u sredini imaju djecu -kao što mi je rekao Keith, jedna osoba koju smo upoznali u Albergeu. Kad smo kod Albergeova, to su samo hodočasnička prenoćišta i tijekom našeg puta, neke smo ljude konstantno sretali u istima.

Većina su bili Njemci i Rusi – da Rusi- u jednom trenutku sam se našao u šumi okružen sa tri grupe Rusa.

Naša grupa je bila jedna od onih koja je ustajala kasno (oko 7 ujutro) i dok smo doručkovali i pripremili hranu za puta, bilo bi već 8 sati tako da bi naš put ujutro počinjao oko 8. 90% ljudi bi počinjalo prije nas, međutim mi bi svaki dan stizali do Albergeova prvi ili skoro prvi.

To je bilo toliko smiješno da nas je jedna grupa Rusa pitala kojim se busevima vozimo, dok je mene jedan Francuz vidio u Albergeu, upirući prstom u mene i govoreći “YOU, YOU – YOU CAME HERE BY HELICOPTER?!” na što sam mu ja pokazao svoje tabane i rekao “Yes, by a helicopter.”

Bili smo itekako brzi ali i mentalno izdržljivi jer je dan 6 značio 36.2 kilometra dugo pješačenje. Srećom, taj dan smo odlučili okupati se na plaži (opet), ali ovaj put je to bila filmska, duga, pješčana plaža koja nam je napunila baterije.

U tom 6.danu sam vidio galeba usred grada Baione kako u letu uzima kolač od susjednog stola do nas. Ne znam uopće kako da ti opišem to-  mora da je ovaj galeb bio neki rođak onom “Sniper Seagulu.”

Ali nisu svi ljudi uspijevali hodati kao mi- El Camino je bio težak i mnogi su odustali.

 

Legenda o Siem

 

Siem je djevojka iz Velike Britanije koja je prvi dan hodala 40 kilometara- na putu na kojemu svi hodaju maksimalno 30 kilometara. Nitko točno ne zna kuda je ona hodala, ali je prehodala 40 kilometara sa svojom prijateljicom koja je bila umorna, ali ok.

Siem, na drugu stranu, je bila razvaljena od žuljeva. Znači prvi dan već, cura je šepala kao da nema nogu i naravno, došla je u Albergue oko 21 navečer i uzela zadnji smještaj tu.

Naredni dan smo je opet vidjeli kako dolazi u 21:00 navečer – znači ista distanca kao i mi ali nekih 7 sati kasnije i ovaj put nije našla smještaj u Albergeu- sve puno. Morala je naći nešto drugo.

Ovo se ponavljalo 4 dana zaredom tako da smo mi svaku večer oko 21:00 sjedili ispred Albergea i čekali Siem da se pojavi. Pa bi se kladili hoće li doći, neće li doći, hoće li imati smještaj, hoće li odustati, koliko će danas žuljeva imati etc. Ovo je toliko postalo veliko da se stvorila legenda oko cure.

 

Ljudi su nam počeli govoriti da su čuli priče o nekoj curi iz Velike Britanije koja šepa čitav put – i to ljudi koji nemaju veze s nama niti našom rutom. Siem je postala legenda.

A radi ove priče o Siem smo upoznali La Familiju.

 

Zadnji dani

 

Dan 8. smo upoznali Deryu (teško bilo za izgovoriti pa je preimenovali u Dasha) iz Njemačke i Connora iz Teksas, SAD-a. Čim smo počeli pričati sa njima i dijeliti priče (legenda o Siem), odmah smo se sprijateljili da smo preostala 2 dana odlučili putovati zajedno.

Connor je naredni dan krenuo prije nas da bi stigao otići u toplice ali su iste nažalost bile zatvorene. Međutim, sreli smo ga usred šume dok je nam je svirala pjesma Miracle Man – ako to nije bio znak da treba s nama hodati ostatak puta, onda ne znam šta je.

Tako je nas četvero postalo šestero u zadnja dva dana. A naša grupa je postala još veća tijekom ručkova, večera i večernjih druženja i tako je nastala La Familia.

p.s. Boca Jane sa slike nije moja, nego Connorova. Ja sam, kao pravi Hercegovac, nosio Leda vodu all the way.

 

Santiago de Compostela

 

Dok smo trepnuli, našli smo se u danu 10. i zapravo našem zadnjem zajedničkom pješačenju. Taj dan smo hodali super sporo jer nam je bio zadnji dan. Bez ikakve žurbe i samo 23 kilometra. Čim smo došli do katedrale u Compostelu, bukvalno smo se rasplakali od sreće jer je bilo gotovo – El Camino je bio gotov.

Moj prvi potez je bio pokazati srednji prst u zrak – Bruno style – pa smo naravno napravili i takvu zajedničku sliku.

 

Ovo je ujedno bio i srednji prst svim onim ljudima koji su nam rekli da nećemo moći prehodati ovih 267 kilometara. Evo im kurac jer jesmo – mi ne preživamo, mi živimo.

Nakon ovih 10 dana puta, još sam stajao u redu sat i četrdeset pet minuta da dobijem certifikat za svoj put – certifikat da sam isti završio.

Zadnju večer smo proveli sa La Familiom u istom hostelu te sa još par ljudi gdje nismo bili tužni jer je avanturi došao kraj, već sretni i zadovoljni jer se ista dogodila.

A s kim to bolje podijeliti nego sa ljudima koji su imali isto iskustvo kao i ti.

 

Što je meni ovo trebalo u životu

 

Nije. U najkraćim crticama mi El Camino nije trebao. Jer kada sam pitao zadnji dan ove ljude za stolom kakvu su potvrdu dobili na putu, svi su imali različite odgovore zašto su pošli na isti. Moj je bio taj da je ovo bilo fenomenalno iskustvo ali da to nije nešto što mi više treba u životu.

U prošlom tekstu sam ti pričao o fazama života. E pa ja sam u trećoj fazi života i putovanja za mene više nisu oni što su nekoć bila – na ovaj put nisam išao radi El Camina, nego da vidim svoju prijateljicu Vitu. Da smo se nalazili u Bijeljini, Zvorniku, Velikoj Kladuši ili Sahari, bilo bi mi svejedno.

Jer mi nije više do puta i putovanja – prvih deset su bili zakon. Nakon desetog, putovanja te više ne mijenjaju za 180% u životu. Svako naredno putovanje je dobro iskustvo i ništa više- niti se ja transformiram na istima niti radikalno mijenjam svoj život poslije njih jer sam već na pravom putu. Došao je trenutak da sve što jesam uložim u svoju viziju i prestanem hodati po Bijelom Svijetu.

Tako da je moje saznanje sa Camina to da prestanem putovati jer mi to više ne treba u životu.

Nekome tko nije putovao ovo zvuči suludo, ali meni je ovo jedini pravi put naprijed.

 

Ovo je kul slika sa puta, ali ako pitam sebe je li me isto dovelo korak bliže do osjećaja zadovoljstva u životu, onda je odgovor definitivno da ne.

Tako da u narednih godinu dana ćeš me puno manje viđati po Europi, a puno više u Mostaru kako sjedim za laptopom i kucam nešto. Ako sam do sada živio integritetom, neću sada prestati.

 

Financije

 

E za kraj je ostala samo još jedna stvar koju moram spomenuti a to su financije za El Camino.

Za put sam potrošio:
180 eura na opremu (planinarske tene za hodanje, vreća za spavanje, brzosušeće majice, planinarske čarape)
185 eura na prijevoz (autobusna karta Mostar-ZG- Mostar, autobusna karta ZG – Milan Bergamo – ZG, avio karta Milan Bergamo- Porto a za nazad Santiago de Compostela – Milan Bergamo)
305 eura na hranu, smještaj i suvenire.

To je svekupno 670 eura  s tim da sam napisao zamolbu za Grad Mostar koji mi je velikodušno dao 400 KM (sada je cifra skupljenih para za konferencije, prakse i putovanja 9480 KM u zadnjih 5 godina). Hvala Ljubo 😀

Tako da sam svekupno potrošio 470 eura na čitav put koji je trajao ravno dva tjedna.

 

Za kraj

 

Puno toga smo prošli u ovih 2000 riječi i nadam se da si uspio izvući neke lekcije iz istih te da ćeš se i sam odlučiti otići na Santiago El Camino. Iskustvo je bilo vrh, upoznao sam super ljude i vidio stare prijatelje i dokazao sebi a i mnogim drugima da put, životni ili onaj 267 kilometara dug, uvijek počinje istim načinom-

Jednim korakom

A ti? Hoćeš li napravit taj prvi korak?

Preporuka za iduće čitanje

• Sramota! Šta će narod reći…
• Sve u čemu sam propao u životu i zašto to volim
• Marina Radoš- Osvrt
• Kuhani kukuruz