Kako smo kupili sreću za 3 marke – Bruno Boksic
349462
post-template-default,single,single-post,postid-349462,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Kako smo kupili sreću za 3 marke

Nedavno sam slušao razgovor jedne volonterke iz UNHCR-a (United Nations High Commision for Refugees) i Dalai Lame. I volonterka, Kristina, je volontirala u jugoistočnoj Aziji gdje izbjeglice imaju izuzetno loš život. Iako je ona bila zadovoljna svojim poslom, isto kao da je imala grižnju savjesti zbog toga što je njoj bilo jako dobro i ugodno u životu  naspram izbjeglica kojima je grozno.

I onda je Kristina pitala Dalai Lamu “Kako je moguće biti sretan kada svaki dan vidiš takvu tragediju i nesreću?”, na što je Dalai Lama odgovorio ili bolje reći postavio fenomenalno protupitanje ” Ali kome možeš pomoći ako si ti sam nesretan?”

Ovo je priča upravo o toj sreći mimo svega što se događalo oko mene. I priča o tome kako sam istu sreću uspio proširiti na nepoznate ljude oko sebe.

 

4th East Project’s Regional Exchange Meeting

Konferencija koja se odvijala od 3-9.9. 2017. u Zenici na temu budgetinga i storytellinga. Moje prisustvo na konferenciji je bilo u vidu trenera za storytelling gdje sam u 7 dana naučio 25 delegata osnovama storytellinga, kako isti koristiti za PR te marketing njihove organizacije.

Konferencija je bila čista uživancija. Mimo posla kojega sam morao uraditi, jednostavno sam uživao u razgovorima sa ljudima, vremenu provedenom tu te novim znanjima i vještinama koje smo jedni od drugih naučili.  Imao sam opet onaj AIESEC osjećaj na konferencijama gdje si zatvoren sa određenom grupom ljudi na jednom mjestu i nakon par dana se više ne želiš odvojiti od tih ljudi.

Luđaci sa konferencije

Luđaci sa konferencije

Sreća, zadovoljstvo, zahvalnost. Sve sam to doživljavao i osjećao na konferenciji međutim ova se priča odnosi na sami kraj konferencije pa idemo lagano u istu.

 

Ima li cvjećarne igdje blizu?

 

Bio je zadnji dan konferencije i hodali smo Titovom ulicom u Zenici. Pošli smo sa ćevapa prema Bonaparte kafiću gdje ćemo popiti zadnju kavu i nakon toga će ljudi krenuti na autobuse kućama.

Izlazimo iz ćevabdžinice i krenemo pjevati na sred ceste. Sreća i veselje kao da su svatovi u pitanju. Prestanemo pjevati na trenutak i ja prebirem u svojoj glavi razne načine kako da nastavim i širim ovaj dobar osjećaj.

Hodamo malo i vidim neku djevojku kako nosi cvijet. Savršeno! Kupit ću malo cvijeća i onda ću ga davati neznancima u gradu kako bi im popravio dan. Savršeno rješenje. Zenica je tako tužan i tmuran grad i dobro će ljudima doći malo šarenila i ljepote.

Tada počnem tražiti svog partnera u ovom “zločinu” i pronađem je u jednom od sudionika konferencije, Abide, djevojci sa Kosova.

Tako Abide i ja krenemo po gradu tražeći cvjećarnu gdje bismo mogli kupiti cvijeće.

Luda Abide i ja

Tražimo cvjećarnu

 

Nađemo mi cvjećarnu blizu gradske jezgre i vidimo djevojku koja nosi buket ruža. Joj nećemo ruže, idemo unutra vidjeti šta još ima.

Uđemo u cvjećarnu i ja kažem mladoj djevojci koja radi tu:

“Dobar dan. Nas 2 – pokazivajući na Abide- želimo dijeliti ljudima po gradu cvijeće kako bi ih oraspoložili. Preporuči na neku vrstu cvijeća, ali nemoj molim te ruže.”

Djevojka se šokirala. Ne znam šta je pomislila ali je bilo vjerojatno nešto između “ovo su luđaci” i “tako divno”.

Izabere nam djevojka neki ljubičasti cvijet, mi ga pogledamo i kažemo haje može.

“Koliko komada?”, pita djevojka
“Koliko košta?”, odgovorim.
“3 KM jedan snop”, kaže ona.
“Dobro, može po jedan”, kimnemo glavom Abide i ja
“Može i dat ću vam ja od sebe još jedan kad je za tako divnu prigodu” , nastavi djevojka.

Iznenadili smo se i ovdje. Očito je djevojci ovo više bilo “tako divno” nego “ovo su luđaci”.

Narezala nam je djevojka snopove tako da dobijemo po 1 fini cvijet radi lakšeg davanja ljudima. Tako smo na kraju dobili 9 cvjetova Abide i ja i bili smo spremni krenuti u akciju.

Zar ovo još postoji?

Izlazimo iz cvjećarne i dolazi vrijeme da dijelimo ljudima cvijeće kako bi ih oraspoložili.

Najlakše ću ti ovom slikom objasniti kako sam se osjećao u tom trenutku.

K'o malo dijete

K’o malo dijete

 

Imamo 9 cvjetova, podijelimo ih 5 naspram 4 gdje sam ja dobio 5 cvjetova jer idem prvi. Moram pokazati Abide šta, kako, kome, gdje.

Primijetim 2 starije gospođe kako se šetaju ulicom. Priđem im i kažem:

“Dobar dan. Danas je prelijep dan i zato primite ovaj cvijet. Ugodan dan vam želim”, dok na licu imam kez od uha do uha. Onaj divni kez sreće i zadovoljstva na što mi gospođe uzviknu “Zar ovo još postoji?” i kažu mi “Ugodan dan momče, hvala ti velika.”

Priđem Abide nakon ovoga i popričamo malo o tome kako treba priđi ljudima i kako se treba izraziti na engleskom. Abide sluša i kima glavom, a na licu joj je isti kez kao i kod mene. Uzbuđenje, sreća, zadovoljstvo, iščekivanje. Pustim je da leti.

Prvi njezin prilazak grupi mlađih djevojaka i ona se jednostavno oduševi i krene dalje da trči po mjestu, davajući ljudima mjesta. Isto kao da našopate dijete od 5 godina sladoledom i pustite ge na cestu. Ludo, trči vamo, tamo i ne može se smiriti. Ali je djetinjasto sretno i divno.

Tako smo mi dijelili cvijeće nekih 7,8 minuta i na kraju ostanem ona po jednom cvijetu. Rekoh Abide “To je to, ostao nam je još po jedan. Make it count!”

Podijelimo zadnja 2 cvijeta i okrenem se prema Abide i vidim djelomičnu tugu na licu jer je ovo završilo. Ali tuga kraja je bila pomiješana sa nevjerojatnim osmijehom zadovoljstva i sreće na licu.

Kada sam je upitao kakvo joj je bilo ovo iskustvo, odgovorila je “Sjajno, morat ću ovo ponoviti čim dođem kući.”

To mi je bilo sasvim dovoljno. Dovoljno da znam da sam svoje emocionalno stanje tog trenutka prenio na osobe koje su dobile cvijeće, mladu curu koja radi u cvjećarni te Abide koja je o ovome pričala tijekom cijele kave.

Kada se poklon da od srca bez ikakvog očekivanja zauzvrat, tada doživiš istinsku sreću i zadovoljstvo.

Tako savršen način za završiti tako fenomenalnu konferenciju.

Svi luđaci na okupu

Svi luđaci na okupu

 

Međutim nemoj samo kimati glavom kad budeš ovo čitao i govoriti “fino, fino”. Vidi kakvu smo sreću izvukli iz ljudi sa svega 3 marke i malo cvijeća.

Kada vidiš nekoga kako se fino sredio, pohvali to. Oraspoloži nekom dan. Pa kupi mu/joj i cvijet. Daj kompliment. Jer to ljudima tako popravi dan da ne možeš vjerovati.

I tebi bi to popravilo dan. Da ti netko da cvijet samo zato ili ti kaže kako ti je šešir na glavi predobar ili kako hodaš “sretno”.

 

Dao sam ti par primjera kako nekome možeš popraviti dan, a na tebi je da iste primijeniš već danas. 🙂

 

Novi utorak novi tekst

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.