Kako sam postao šupak u godini dana i kako sam se izbavio iz toga – Bruno Boksic
350708
post-template-default,single,single-post,postid-350708,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default,elementor-kit-352165

Kako sam postao šupak u godini dana i kako sam se izbavio iz toga

Petak popodne prije dva tjedna.
Sjedim u svom omiljenom kafiću Operi i oko mene se nalaze samo tri osobe— konobarica i dvije prijateljice koje su sasvim slučajno došle baš u moj kafić popiti kavu.

Čitam fenomenalnu knjigu Josha Waitzkina u svom ćošku u kafiću i na 90 stranici doživljavam ono što su stari mudraci opisivali kao Satori iskustvo.

Postoje dva načina na koji nešto možemo naučiti u ovom svijetu – Satori i Kensho.

Kensho je inkrementalno učenje, najčešće kroz bol. Ono je malo, skoro nevidljivo i opisuje se kao mali korak koji praviš prema određenom cilju.
Satori, s druge strane, je produhovljeni trenutak gdje ti dođe da vrisneš “aha!” jer si upravo skontao veliku stvar u tvom životu i imao skok prema tom određenom cilju.

To iskustvo je bilo toliko jako da sam stao sa čitanjem knjige i ispisao preko 20 stranicau Google Docsu ovog trenutka spoznaje. Dosta mi se stvari svidjelo, ali postojale su neke koje nisu… poput toga kako sam bio šupak zadnju godinu dana svog života.

Ali najveće iznenađenje svega toga je došlo kroz spoznaju da sam morao naučiti biti šupak kako ne bi bio šupak, da sam morao naučiti formu kako bi napustio formu, da sam morao naučiti pravila kako bi znao koja mogu kršiti.

Uči tvrdo od mekoga

Stara taoistička izreka govori kako trebaš učiti o tvrdom od mekoga. Kao i sve taoističke izreke, ova nema puno smisla na prvu. Ali u pravom kontekstu, postane zlata vrijedna. A upravo takav trenutak sam imao dok sam čitao knjigu.

Objasnit ću ti šta ovo znači kroz šahovsku analogiju.

Postoje dvije vrste šaha: ofanzivni i defanzivni.

Ofanizivni šah je kreativan, agresivan, brz i napadački.
Defanzivni šah je mudar, oprezan, spor i obramben.

Radi igrača koji su popularizirali ove forme, defanzivni šah se zove “Karpov stil” dok se ofanzivni šah zove “Kasparov stil.”

Ovisno o tvom karakteru, ti ćeš na početku svog puta učiti jednu formu više. Ako si brža i kreativnija osoba, učit ćeš Kasparova. Ako si mudriji i oprezniji, učit ćeš Karpova.

Ne postoji jedna vrsta koja je u pravu. Obje strane mogu ( i igraju) vrhunski šah, samo ovisi od toga koje su tvoje preferencije.

E, kada dođeš do vrhunca svoje strane igre šaha, onda moraš naučiti drugu stranu. Kada postaneš majstor Karpov šaha, onda moraš naučiti Kasparov stil šaha kako bi došao na iduću razinu.

Isto kao majstor kada ti dođe popraviti nešto u kući pa izvadi torbu s alatom. U njoj nije jedan alat koji radi sav posao, nego veliki broj alata koji su visoko specijalizirani svaki za svoj posao.

Kliješta, čekić, šarafciger, bušilica,…

Svaki od alata ima svoju svrhu i primjenu.

Ali kada dođeš do majstorstva u jednoj strani tvog polja, od koga trebaš učiti drugu stranu? Od ljudi koji su oduvijek bili na drugoj strani ili od onih koji su bili na tvojoj pa naučili drugu? Ako si rocker, hoćeš li učiti o klasičnoj glazbi od nekoga tko je prije bio rocker pa se kasnije posvetio klasičnoj glazbi; ili od nekoga tko smatra da je rock “vulgarnost koju glazba treba zaboraviti”?

Trebaš učiti od ljudi koji te razumiju i koji su integrirali drugu stranu u sebe kako bi postali bolji. Učiš od ljudi koji imaju isti “core” kao i ti, ali su naučili kako razmišlja, reagira, misli i djeluje druga strana.

U šahu bi legendarni trener Razuvaev rekao “Uči Karpova od Kasparova”
Taoisti bi rekli “Uči tvrdo od mekoga.”
Ja sam trebao učiti o tome kako biti šupak od ljudi koji to nisu- od onih koji su dobri ljudi
Ali sam se zajebao pa sam učio o tome kako biti šupak….od šupaka.

Kako sam postao šupak u životu

Prije godinu dana bi me prijatelji opisali kao puno “mekšu” osobu jer sam takav i bio. Bio sam klasično dobar lik: trudio sam biti empatičan, razumjeti druge i pokušavao se povezati – tražiti sličnosti a ne različitosti, biti otvoren, ranjiv i hodati otvorenog srca na dlanu. Vjerovao sam da su ljudi u dubini duše dobri i imao pravo optimističan i pozitivan stav prema budućnosti i svijetu (još uvijek to imam).

Ljudi su me generalno gotivili, ali skoro nikada ne bi dobio ono što bi htio u životu i znaš šta, to mi je pravo dokurčilo u životu.

Tada sam skontao da mogu ostati dobar lik jer to generalno volim, ali da moram naučiti kako biti šupak da bi to koristio upravo u trenucima kada je to potrebno.

Bilo mi je potrebno naučiti one stvari koje definiraju jednog šupka: potpuna ekspresija svojih stavova prema drugim ljudima, postavljanje jasnih granica u osobnom i profesionalnom životu, govorenje ljudima kada mi nešto smeta, korištenje negativnih ekspresija i generalni bolikurac stav.

Mogu ti reći da je ovo jednim dijelom bilo pravo zabavno – istraživati druge dijelove svoje osobnosti i raditi na svojoj oštrini. To mi se jednim dijelom itekako svidjelo i nisam ni skontao da me taj proces učenja elemenata osobnosti šupka učinio šupkom.

Ne možeš se igrati u blatu a da se ne isprljaš.

Postao sam šupak jer sam skontao da time mogu, napokon, dobiti ono što hoću u životu. Sve je postajalo sve bolje i bolje… dok se nisam poslije jedne kave pogledao u zrcalo i rekao sebi da sam se ponašao kao potpuni šupak prema dugogodišnjem prijatelju i njegovim gostima.

Sve je bilo dobro….dok nije postalo loše. A taj trenutak me pogodio na 90. stranici knjige Josha Waitzkina gdje je on pričao o tome kako je skoro izgubio svoj core – svoju dušu, srce i sve ono što jeste jer je skoro postao sve ono što nije. 

Taj pasus me udario kao kamion i natjerao me da zastanem, okrenem se i vidim kakav sam čovjek bio zadnjih godinu dana. Ono što sam vidio mi se nije svidjelo.

Ali mi je bilo potrebno saznati kako šupci reagiraju, misle, razmišljaju i djeluju. Ne zato da prođem bolje u životu (iako šupci neminovno bolje prolaze u životu prema svim istraživanjima), nego zato da mogu naučiti kako bolje biti dobar lik.

Jer tek onda kada sam vidio kompletnu sliku, prostudirao čitav Yin i Yang, sam naučio kako bolje biti dobar lik. To radim zato što je moja jezgra, moj core, moj sadržaj takav u dubini duše. 

Naučio sam formu kako bi mogao napustiti formu.
Naučio sam pravila kako bi mogao prekršiti pravila. 
Naučio sam biti u krivu kako bi bio u pravu.

Sve što je ostalo je primjenjivati naučeno kroz godine koje dolaze. A to je puno veći izazov nego što izgleda.  

Kako naći zlatnu sredinu

Aristotelovu zlatnu sredinu je puno lakše naći nego primjenjivati svakodnevno. Na skali gdje je dobri lik na jednoj strani a šupak na drugoj, postoji mnogo toga u sredini gdje moraš koristiti elemente i jedne i druge strane. 

Prepoznati situaciju kada moraš biti ono što inače nisi (šupak) kako bi kasnije bio puno bolji dobar lik je izazov. 

U praktičnom smislu su to trenuci u kojima moraš biti oštar i čvrst, jasno reći šta ti se sviđa a šta ne, kako bi kasnije uzrokovalo puno veću dobiti za sve ljude u tome. 

Fazon je u tome da je kompletno dobar lik uvijek lose-win situacija, dok je kompletni šupak uvijek win-lose situacija. Fazon je da budeš oko sredine, gdje tvoj core karakter vuče na jednu stranu koju koristiš puno više nego drugu.  U mom slučaju je to ona strana dobrog lika dok za nekog drugog to ne mora biti istina. Netko će uvijek biti bad boy, što ne znači da treba biti šupak u životu (ekstrem bad boya). 

Kao i u šahu, oni najbolji prepoznaju situacije u kojima trebaju igrati jedan ili drugi stil, kada trebaju koristiti kliješta a kada čekić, tako i ti trebaš prepoznati situacije u kojima trebaš izvući ono što inače nisi. 

U svemu ovome se možeš zapitati zašto uopće učiti o drugoj strani našeg karaktera? Zašto uopće znati stvari koje su suprotne od naših uvjerenja? 

Upravo zato što tek onda možemo imati kompletnu sliku i biti bolji ljudi iz naše jezgre. 

Razumijevanjem komunizma postaješ bolji kapitalist.
Razumijevanjem liberalizma postaješ bolji konzervativac. 
Razumijevanjem ateizma postaješ bolji vjernik.

“Linija koja razdvaja dobro od zla prolazi kroz srce svakog od nas” i upravo zato trebamo naučiti sve što možemo o sebi. 

Tražeći unutar sebe sam pronašao dio koji je volio biti šupak. Ali srećom sam spoznao da to nisam ja. Iskoristio sam to znanje da postanem bolji “dobar lik.” 

Tek kada sam naučio i “Karpova i Kasparova” sam postao kompletna osoba -ona osoba koje može biti čudovište ali bira ne biti
ona osoba koja može biti tvrda ali bira biti meka
ona osoba koja može šupak ali bira biti dobar lik

U svima nama žive dva vuka ali će pobjedu odnijeti samo onaj kojega hranimo.  

Kojeg ćeš ti hraniti?

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Sorry, the comment form is closed at this time.