Kako sam napisao 500 010 riječi u 600 dana
Zadnjih 100 dana sam imao jedan od najneproduktivnijih perioda u životu. Propustio sam toliko dana svakodnevnog pisanja i čitanja da sam se zabezeknuo nakon 100-dnevne analize koju uvijek radim.
52/100 propuštenih dana pisanja u zadnjih 100 dana.
Nešto više o ovom “crvenom nizu” u sljedećim člancima.
Međutim, u analizi napisanih riječi za ovaj blok od 100 dana i zbrajanjem svih ostalih dana, shvatio sam da sam u periodu od 600 dana prešao pola milijuna napisanih riječi za blogove i članke. 500 010 riječi.
To ti je isto kao da sam napisao dva Zločina i Kaznu od Dostojevskog, četiri Šenoina Zlatareva Zlata, pet Orkanskih Visova od Emily Bronte, šest Orwellovih 1984, deset Vonnegutovih Klaonica Pet. Ili jednostavno da sam napisao sve riječi koje postoje u Hrvatskom jeziku (ima ih 400 000).
Ali ovo ti ne pišem da se hvalim brojem napisanih riječi, nego da iduće lekcije koje sam uspio izvući iz svega ovoga, a koje su itekako primjenjive na sve naše živote, nisu utemeljene na pukom pričanju, već na čistom radu, znanju i osobnom iskustvu.
1. Jedan veliki skok u nešto je najveća moguća laž ikad prodana
Anthony Trollope je svaki dan pisao po 15 minuta, ujutro prije posla. To je radio apsolutno svaki dan narednih 38 godina. U tom periodu je objavio 47 novela, 18 znanstvenih (non-fiction) djela, 12 kratkih priča, 2 predstave i tonu kratkih članaka i pisama (blogovi tog vremena).
Ovo nije samo pravilo za pisce, iako je svakodnevno pisanje broj jedan pravilo svakog pisca, bio ti Hemingway ili Stephen King.
Ovo se odnosi na skoro svaku moguću životnu kategoriju, bio ti programer, poduzetnik ili pilot. Uspjeh preko noći zahtjeva 10 godina rada na nečemu, isto kao što to zahtijevaju i pisanje knjiga, programiranje softvera ili pilotiranje aviona.
Jebeš veliki skok – svakom od nas treba najmanje mogući korak u nešto. Toliko malo da je skoro nemoguće da failaš u tome. Toliko malo da se možeš smijati neefikasnosti toga. Toliko malo da od toga “nema efekta.”
Ali most ne čini jedan veliki kamen, već puno malih kamenja poslaganih s jednom svrhom. Zakorači, nemoj skakati.
2. Nema kvalitete bez kvantitete
Sad će se pojaviti netko tko će reći da je nešto jednom probao i da je u tome uspio. Jeste da, postoje kategorije gdje su ljudi bili one-hit wonderi.
Ali nitko nikada nije uspio postati majstor u nekoj domeni bez tonu vježbe, faila i kreiranja stvari koje ne valjaju.
Michael Jordan je 26 puta zajebao konačni šut za pobjedu, ali su mu se više puta brojali oni uspjesi.
Skoro sva djela koja sviraju moderni orkestri su djela četiri klasična kompozitora (Bach, Beethoven, Mozart i Čajkovski). Ali od tih skladatelja, samo 1% njihove glazbe koju su stvorili se koristi od strane orkestara diljem svijeta.
Ovdje imam napisanih oko 130 članaka, s tim da samo 7 članaka ima preko 500 shareova.
Ovdje bi mogao nabrajati primjera do preksutra, od prvih Mozartovih djela koja su bila preloša pa do Tiger Woodsovih zamaha golf palicom ili Stephen Kingovih priča.
Stvar je u tome da moraš stvarati i da se onda moraš pomiriti s tim da će većina toga biti loše i sranje (kao moji početni članci). Ali ćeš se s vremenom popravljati i tvoje kreacije će postati kvalitetnije.
A ta kvaliteta dolazi samo kroz kvantitet koji neće valjati sve dok se ne postane dovoljnim dobrim u naumu.
3. Sva nagrada dođe tek na kraju
Ovo je daleko najgora stvar. Kako ostati dovoljno “motiviran” da nastaviš raditi ono što si naumio napraviti godinama, bez nekog jasnog i opipljivog dokaza da postaješ bolji ili da to vrijedi.
Ovdje pravo puno ljudi odustane.
Krenu nešto raditi par mjeseci i kada ne dobiju željene rezultate, odustanu od toga. Ali da bi se rezultati stvorili i dnevne akcije akumulirale, mora proći dosta vremena.
Moje pisanje se popravilo dosta malo u prvih 300 dana pisanja gdje sam ispisao 245 000 riječi, ali to je zato što je bilo potrebno dosta vremena da se te svakodnevne akcije pisanja akumuliraju i daju mi potrebne rezultate.
Isto kao da ideš u teretanu 2 mjeseca, ne nabildaš se od toga i kažeš kako to ništa ne valja. Probaj ići godinu dana u teretanu redovno pa vidi možeš li reći istu stvar onda.
Sva nagrada za sve što vrijedi u životu dolazi tek na kraju dugog i mukotrpnog procesa.
4. Podcjenjujemo i precjenjujemo sebe kroz vrijeme
Ovo se itekako veže za prethodnu kategoriju. Većina nas se precjenjuje u tome koliko možemo uraditi u 3 mjeseca, ali se podcjenjujemo u tome koliko bi mogli napraviti u 3 godine.
Da svaki dan pojedeš samo 100 manje kalorija (1 red čokolade), za 3 mjeseca ti ne bi bilo ništa.
Za 3 godine bi izgubio 20 kila.
Biznis ne možeš napraviti u 3 mjeseca, ali itekako možeš u 3 godine.
Ovaj blog je u prošloj (drugoj) godini postojanja imao 100 000 posjetitelja. Nerealno je reći da će se za godinu dana imati milijun. Ali za 5 godina je to itekako realan cilj.
Pravo smo loši kada je u pitanje dalekosežno planiranje rezultata, naših akcija i ponašanja, ali dobra je stvar i da ne moramo biti dobri u tome. Trebamo znati krajnji cilj (napraviti most) i onda raditi na tome da svaki kamen koji ide u isti, položimo na najbolji mogući način.
Eric Edmeades je rekao pravo dobru izreku “Radim manje danas, kako bi uradio više u godini.”
5. Samo je jedan prioritet
Ovo je lekcija koju sam skoro zaboravio u zadnjih 100 dana i to se itekako odrazilo na moje svakodnevne navike, ali opet, o tome nešto više u narednim člancima.
Kada sam počeo pisati tekstove, imao sam jedan cilj s njima a to je promjena društva kroz promjenu svijesti pojedinca. Shvatio sam da to mogu raditi kroz tekstove te sam odlučio pisati jedan tekst tjedno dok se moja vizija ne ispuni. Prvi tekst je objavljen u utorak i tako je ostao Novi Utorak Novi Tekst.
Vremenom mi je dosta ljudi sugeriralo da se počnem širiti na razne druge stvari kad je blog u pitanju od kreiranja više članaka tjedno do YouTube kanala do podcasta do _______________ (ubaci šta god nije tvoj prioritet).
Moj prioritet je bio jednostavan.
Napisati i objaviti 1 članak svaki utorak.
A kada imaš samo jedan jedini prioritet u životu i čvrsto ga se držiš, onda ga i ostvariš. Prošlo je oko 120 utoraka a još čekam tjedan kada ću propustiti objaviti članak. Samo pisanje jednog jedinog članka tjedno sam uspio doseći preko 100 000 ljudi u prošloj godini.
Znaš li koliko bi ljudi dosegao da sam pisao više članaka tjedno?
10 puta manje.
Jer bi to bilo barem dvostruko teže za raditi i u nekom trenutku bi ili odustao ili postao nekonzistentan, a to bi dovelo do smanjenja čitanja na blogu. Tako da sam zapravo uradio manje da bi na koncu uradio više.
Svaki dan sam pisao minimum 500 riječi, ne minimum 5000 riječi. S ovim drugim brojem bi odavno stao i odustao, a s ovim prvim brojem sam prešao pola milijuna napisanih riječi.
A ti.
Koji je tvoj jedan (i jedini) prioritet?
Sorry, the comment form is closed at this time.