Kako postati čovjek u društvu koje od tebe ne traži hrabrost? – Bruno Boksic
350617
post-template-default,single,single-post,postid-350617,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Kako postati čovjek u društvu koje od tebe ne traži hrabrost?

Prolazi lik kraj benzinske pumpe i vidi ćuku kako leži i zavija svako par sekundi.

I to nastavi trajati mjesecima- lik prolazi tuda a ćuko u istoj poziciji leži i zavija od boli. Jednog dana uđe on unutra i upita lika za kasom zašto ćuko zavija od boli.

“Glupan, legao je na drvo sa oštrim ekserom pa ga boli”

“Pa zašto ne ustane i ne pomjeri se sa tog drveta?”

“Očito ga ne boli dovoljno jako.”

Je li nam se život sveo na ekser koji nas boli iz dana u dan, gdje zavijamo unutar nas a vani stvaramo sliku kako je sve u redu s nama?

Kako si?
Dobro
Šta ima?
Nema ništa.

Svi su uvijek dobro i nikada kod nikoga nema ništa, a u nama žive pustinje koje godinama sakupljaju neisplakane suze. Taman nas toliko boli da zabacimo fasadu da je sve ok, ali nedovoljno toliko da nešto uradimo po tom pitanju.

A ono od čega najviše bježimo je to što nam najviše nedostaje.

Ali kako postati čovjek u društvu koje od tebe ne traži hrabrost?
Kako postati čovjek u svijetu koji od tebe ne traži žrtve?

 

Šta ćeš bola ti

 

Naše društvo ne traži hrabrost, ono traži poslušnost i “odanost.” Nema veze što ti i jedno i drugo šteti u životu i što to za tebe osobno nije dobro. Ovo društvo te želi kao kvadrata koji savršeno upada u okvir istog- ni trunku gore ni trunku dolje.

Jer ako imaš i sitnicu hrabrosti pa odlučiš napraviti nešto samo malo van ovih okvira odanosti  i poslušnosti, automatski si stigmatiziran kao ovakav i onakav. Kako ćeš onda išta napraviti za sebe kada na prvi korak prema svojoj slobodi dobiješ nogom u glavu od 100 000 ljudi koji bleje u tebe kao tele u šarena vrata.

Nije ni čudo da nemamo društvenih uzora i ljudi u koje bi se mogli ugledati. Kako ih uopće stvoriti kada na prvi spomen svog puta bacamo drvlje i kamenje na te ljude.

Svatko se okomio na svakoga i samo se čeka tko će prvi ispasti “glup” sa nečim da mu kažemo kako će propasti, kako to ne valja, kako se to ne može. A da ne pričam o sabotažama koje jedni drugima radimo. Jer šta će on tamo neki nešto raditi kad se to ovdje ne može. Tada krenu pravdanja kako je to tatin sin ili mamina maza, kako su rođeni sa srebrnim kašikama u ustima i slično a sami nemamo dovoljno hrabrosti premjestiti se sa eksera na kojem sjedimo godinama i zavijamo.

Ono od čega najviše bježimo i osuđujemo je ono što nam najviše treba.

 

Teško je biti hrabar jer je strašno… i boli

 

Svi se bojimo – to je univerzalni ljudski osjećaj. I onaj koji ima milijune i onaj koji nema ništa – oboje osjećaju strah i on će uvijek biti tu ma koliko god ti mislio da neće. Onaj lik što stoji u ringu i bori se je prestrašen, ali djeluje usprkos tome iako ne zna gdje će ga to odvesti.

Jer ti nikada zapravo ne znaš gdje će te budućnost odvesti. Možeš živjeti onako kako ti svi govore i opet završiti u tako nesretnom, tužnom i bolesnom mjestu. Okreni se oko sebe i pogledaj takve ljude. Iz njih je izvučen život i ostali su prazna ljuska onoga što su nekad bili. Osmijeh na usta im dođe u rijetkim situacijama, ali i tada je to samo obris osobe koja je nekoć tu živjela.

Mladi, poletni, zaigrani, puni ideja, nade, bunta i hrabrosti. Sve što su htjeli praviti za sebe a nisu mogli jer su ih okviri društva, religije, obitelji, stranke, politike ili seksualne orijentacije zatomili u iste. Pa su stali bez da su se pomjerili sa onog eksera dok su drugi likovali na to jer je sve ostalo isto.

Prazno je… ali barem poznajemo tu praznoću.
Loše je…. ali barem poznajemo tu lošinu.
Ne valja… ali barem poznajemo tu nevaljalost.

Tako ostajemo sjediti, svi isti na površini, a u dubini potpuno različiti, bacajući kamen na onoga koji je uradio ono što mi nikada ne bismo mogli – istupiti naprijed kada je to bilo najteže.

Hrabrost nije hipotetička situacija sa kojom bi se suočio 20 godine prije ili poslije, 1000 ili 2000 kilometara daleko, protiv onih mnogih ili onog jednog. Hrabrost je svaka situacija danas koja od tebe zahtjeva iskrenost prema vrijednostima i stavovima koje zastupaš u životu. Hrabrost znači biti spreman na posljedice svojih djela, stavova i vrijednosti pa makar one bile loše po tebe.

Tek se tada očituje lider, ona osoba u koju možeš pogledati i reći da je zvijezda vodilja tvog, mog ili života društva jer je usprkos svemu ostala vjerna onom svom autentičnom glasu u sebi koji je glasno zavikao iz dubine i rekao “stani iza toga pa makar te ubilo.”

 

Čelik se danas kali

 

Samo zato što danas ne vidimo te ljude, ne znači da ih ovo društvo nema. Ti ljudi, lideri koji imaju hrabrosti istupiti naprijed, trenutno vode borbe sa sobom i kale se kao čelik. Uskoro će doći njihovo vrijeme hrabrosti i transformacije ovog društva. Ali se ono nikada ne može dogoditi samo od sebe.

U svakom tom koraku uloga svih nas je presudna – mi moramo biti spremni kada to vrijeme dođe.

Loša vremena su stvarala jake ljude.
Jaki ljudi su stvarali dobra vremena.
Dobra vremena su stvarale loše ljude.
Loši ljudi su stvarali loša vremena.
A loša vremena jake ljude.

Mi smo trenutno u lošem vremenu ali upravo takvo vrijeme može i stvara jake ljude. Jer u svakom od nas čuči hrabrost, samo trebamo otkopati puno sranja da bi došli do iste.

A to možemo samo ako se probudimo…i ustanemo sa drveta na kojem je oštri ekser koji nas bode.

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.