Kako me strah za život 2000 km od kuće.... dio I – Bruno Boksic
348510
post-template-default,single,single-post,postid-348510,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Kako me strah za život 2000 km od kuće…. dio I

Kad sada pogledam ovaj naslov, samo se nasmijem i kontam u sebi, “Pa stvarno, kako patetično zvuči i izgleda, pa nije bilo tako strašno.” Danas ne vidim razlog tako razmišljati ali kada se vratim u 2013.godinu i osobu kakva sam tada bio, imao sam itekako puno karakternih neiskustava radi kojih sam tako razmišljao.

E sada, kako taj strašni osjećaj izgubljenosti (kako u životu tako i na ulici) prenijeti tebi,čitatelju, i dočarati tebi kako nervni slom na željezničkoj stanici u Moskvi može pokazati tko si ti zapravo i od čega si napravljen.

p.s.
Ako nisi nikada imao nervni slom, to ti je isto kao da ti:

Boksač izbije zrak iz pluća koja se smanje na veličinu zrna graška te pokušavaš doći do istog dok si pod vodom okružen morskim psima te još pri tome i krvariš.

 

Pa hajd“mo lagano početi:

 

Bilo je to ljeto 2013. godine kada sam se, eto tek onako, odlučio otići na 2 mjeseca u Rusiju i doživjeti globalno AIESEC iskustvo, Global Citizen praksu u gradu Rostov na Donu.

I tako ja skupim nekih para, dobar dio nađem od sponzora, ostatak od roditelja i zaputim se, prvi put u životu avionom, na relaciju Sarajevo-Istanbul-Rostov na Donu.

Tresu mi se gaće dok dolazim u Sarajevo jer prvi put putujem na duži period bez ikoga,avionom, sam samcat, prepadnut, dijelomično neurotičan (jedno od onih karakternih neiskustava) i sjednem na kavu u stari Mercator kod aerodroma gdje ostavim svoju torbicu sa putovnicom i novčanikom na klupi gdje sam sjedio.

Sreća pa imam anđela čuvara koji je fino pokupilo torbu i zagalamio za mnom da neću daleko stići ako ovako nastavim (hvala ti mama! :D)

Uđem na avion prvi put u životu i sve prođe baš dobro i dok slijećem na aerodrom u Istanbul istodobno sam očaran i uplašen veličinom tog grada. Vau, kažem sebi i još uvijek ne mogu vjerovati da sam pošao na praksu 2 mjeseca u Rusiju. Auhh, strah ne jenjava, grč u stomaku ne prolazi.

Do leta iz Istanbula imam svega 50 minuta tako da „letim“ do gatea odakle polazi moj avion za Rostov. Pet puta provjerim kartu pa gate, kartu pa gate da se uvjerim da nisam pogriješio i da sam na dobrom mjestu.

Sjednem u čekaonicu i preko puta mene sjedi kovrčavi momak i pogleda me u oči kao da me zna; isto kao da si u kafiću pa preko puta tebe sjedne netko koga nisi vidio dosta dugo pa zagledaš jel’ to taj lik.

Tko je sad ovaj i što me gleda ovako.
I onda me pozdravi
„HEY BRUNO“
Auff, šta tko, kako mi ime znaš.

I momak se predstavi, Emre mu ime, zaputio se na isti projekt kao i ja i prepoznao me sa slike sa Facebooka!

Neopisiva sreća!

Nisam sam u svemu ovome nego sam upoznao nekoga tko ide sa mnom do kraja puta! Sreća do nebesa, iz glave mi nestaju sve one brige poput “hoće li me dočekati itko na aerodromu kada sletim? Tko će me pokupiti, ako itko? Kako ću ga/nju prepoznati? Šta ako nikoga ne bude? Kako ću se sam snaći? Gdje ću ići ako nikoga ne bude?”

Dođe vrijeme za boarding i krenemo Emre i ja lagano prema avionu i na boardingu nam stjuardese provjeraju karte, dođe red na mene i pitaju me gdje mi viza?

“Ma šta gdje je viza“ mislim se dok me oblijeva znoj, vadim sve papire koje su mi poslali iz Rusije i pokazujem sve što imam (nemam vizu jer su mi rekli da mi ne treba) i žena pogleda moje pozivno pismo i reče mi jasno i smireno:

“Nemoj ovo pokazivati u Rusiji oficijelnim licima jer bi mogao imati problema.”

Progutam knedlu veličine Crvenog trga i uđem u avion sav sretan što sam prošao kontrolu i sjednem u avion koji je bio poluprazan pa su Emreu dopustili da sjedne do mene.

Putujemo do Rostova malo manje od 2 sata i sletimo na aerodrom oko 4,5 ujutro.

Dođemo na kontrolu i mene zaustave na kontroli

Nonšalantno govorim graničaru da su me isto pitali u Turskoj na ulasku te da mi je stjuardesa provjerila sve i da je uredu na što me graničar ostavi sa strane dok ne prođu ostali putnici.

U tom trenutku počinju pregledavati neke papire, dok Emre stoji svega 3 metra ispred mene jer je prošao istu kontrolu te već pričamo o obilasku Rostova, kada ćemo ići zajedno.

Graničar pregledava papire, pa zove jednog kolegu, taj kolega dovede još 3 graničara tako da sada imamo 5 likova koji gledaju moju putovnicu, pozivno pismo i neku ogromnu knjižurinu (vjerojatno dokumentacije potrebne za vize za države).
Nakon 10 minuta gledanja, graničar me pogleda, i zatraži me moju kartu?
Zašto?

„Bit ćeš deportiran jer ti je potrebna viza da uđeš u Rusiju a istu nemaš“

Prva stvar koja mi prolazi kroz glavu jeste ta da sam razočarao svoje roditelje koji su podigli kredit od 3000 KM da bi izmirili neka dugovanja i dali mi dio novca za kartu, džeparac i osiguranje. To je prva stvar koja mi prolazi kroz glavu i jedina u tom trenutku.

Brzo se osvijestim i pogledam Emrea koji je probljedio i trči do ljudi koji su nas trebali dočekati da bi oni pokušali nešto vidjeti sa graničnom kontrolom ali sve uzalud.

Pripremaju dokumentaciju i šalju me na avion za Istanbul i to je to što znam, moja putovnica više nije kod mene , ima je osoblje aerodroma Rostova na Donu.
Sjedaju me u avion bez moje putovnice koju preuzima osoblje aviona i vraćaju nazad za Istanbul.

Točno se sjećam tog osjećaja nemoći, tuge, razočaranja u sve živo i neživo, psovanja, svega onog najgoreg. Sjedio sam sa glavom nagetom naprijed sve do koljena kao da mi je zadnji dan u životu. Šta sada raditi, gdje idem? Kako ću kući? Hoću li ikada više imati priliku za ovakvo nešto i ono glavno ŠTO SE BAŠ MENI OVO DOGAĐA???

I ovdje tek počinju problemi koji za 2 mjeseca postanu najbolja stvar koja se mogla dogoditi u mom životu.

Part 2, priču o pritvoru na istanbulskom aerodromu

Kako me strah za život 2000 km od kuće…. dio 2

 

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić

Leave a Comment

Your email address will not be published.