Kako me strah za život 2000 km od kuće…. dio 3
Ukoliko nisi pročitao prošli (a i prvi) dio stani. Vrati se i pročitaj prvi pa drugi dio prije nego što kreneš dalje
Ovaj će dio biti malo duži jer ću ti ipak pričati o svojim najdubljim strahovima (sjećaš li se nervnog sloma sa početka), problemima i osjećajima te načinu na koji sam uspio najveće traume mog života pretvoriti u nešto što je dalo definiciju, smisao te svrhu mom životu.
Slijedi događaj iz kojega sam crpio, crpim i nastavit ću crpiti snagu za čitav život.
Krenem ja opet iz Sarajeva, sada sa vizom , ali još uvijek prepadnut, sada još više nakon svega što se dogodilo i zamišljam već najgori mogući scenario i molim Boga da se ništa ne dogodi i da samo mirno i sigurno stignem u Rostov.
Put kreće letom Sarajevo-Beč, u Beču čekam 12 sati pa onda let Beč-Moskva, u Moskvu sletim u 3 ujutro te prespavam na aerodromu i ujutro se zaputim u grad da nađem autobusnu stanicu i tu kreću problemi.
Što se događalo prije nego što sam otišao:
Iz AIESECa Rusije su mi poslali avio kartu Sarajevo-Beč-Moskva te mi rekli da u Moskvi uzmem autobus na jednoj od 17 autobusnih stanica i odem za Rostov te da ću kada dođem dobiti refundaciju za autobusnu kartu.
Jedino pitanje koje sam imao u vezi svega ovoga jeste da mi kažu adresu autobusne stanice jer samo par stanica ima autobuse za jug zemlje gdje ja trebam ići na što nisam dobio odgovor te sam sam počeo guglati i tražiti adrese i, naravno, nisam ništa uspio naći.
Vratimo se sada u Moskvu i situaciju kada izlazim sa aerodroma Domodjedovo i nekako, uspijem naći autobus koji ide do grada, te uđem na metro koji ima 12-13 linija koje pokušavam dešifrirat i uspijem se snaći do Crvenog Trga. Kako? Ni sam ne znam, ali sam nekako uspio.
Dođem na Crveni Trg, sav sretan i ponosan jer sam ga uspio naći i kontam u sebi „ e sad ću ovdje naći nekog da mi pomogne, pronaći knjižaru gdje mogu kupiti kartu grada, ili nekog Moskovljanina koji će me uputiti, ma bilo koga „.
Prođem Crvenim Trgom, očaran veličinom samog Trga koji, iako je prelijep, daje ti takav osjećaj inferiornosti te straha pred tolikom veličinom, isto kao da su ga pravili samo zato da bi se prepao i osjećao malim i nemoćnim; te usput pitam ljude za informacije o bilo čemu na što dobijem kratki ruski odgovor da ne znaju ništa ili da ne znaju engleski.
I tako ja tu provedem nekih 4,5 sati bez da sam uspio naći ikoga ili bilo kakvu pomoć. Grč u stomaku postaje sve jači, glava počinje boliti, ljudi oko mene prolaze za svojim poslom, a ja, jedna obična duša u gradu od 50 sa 50 km i 10 milijuna ljudi, se osjećam tako maleno, beznačajano i nemoćno.
Padam u očaj i počinjem tražiti taxi, nešto što nikada ne bi uradio u Moskvi jer su mi rekli da je skupa i nesigurna opcija.
I nađem taxi, i taxistu koji zna super engleski što je za divno čudo…. Ispričam mu moju situaciju i dogovorimo se za cijenu od 25 eura iako on ima taxi metar, ali će otprilike biti ta cijena.
25 minuta kasnije stajemo ispred neke velike zgrade i taxist mi kaže da je stanica u toj zgradi sa druge strane. Reko sebi super, i gledam u taximetar na kojemu piše 70 eura. Oj Bože, pa imam svega 200 eura za 6 tjedana prakse i sada trebam platiti 70 eura prvi dan a praksa još nije ni počela. I naravno krenem se raspravljat, iako mi je torba u prtljažniku a ja zaključan u taxiju sa nekim likom kojeg mogu pojest za doručak. I svađam se i svađam jer ne dam toliko para. Na kraju platim 60 eura, uzmem torbu i krenem prema stanici, ako ništa sretan što sam napokon, nakon 2 dana puta, došao do zadnjeg koraka koji me dijeli od moje prakse i sigurne zone u Rostovu.
I sada slijedi najgori trenutak u mom životu.
Uđem u stanicu, odem do pulta i kažem
-Dobar dan
-Dobar dan
-Molim vas jednu autobusnu kartu za Rostov na Donu
-HMHMH molim?
-Autobusnu kartu za Rostov na Donu
-Ovo je željeznička stanica
-Ahaaa, a dobro može li željeznička karta za Rostov? ( govorim kroz grč u stomaku, grlu, glavi, treperi ruka i noga )
– Vlak je otišao prije 3 sata
– Ahaaa, a kada je idući?
– Za 3 dana.
Za 3 dana…..
Za 3 dana…..
Za 3 dana…..
Odjekuje u mojoj glavi „Za 3 dana“, stomak se grči tako jako da imam osjećaj da će mi crijeva ispast jer je situacija iduća:
Deportacija, pritvor, taksista koji mi je uzeo četvrt svih para koje sam imao i odveo me na pogrešnu stanicu, 19:00 sati navečer, nitko ne zna gdje sam, ne mogu se nikome javiti jer ničijeg broja nemam a prva osoba koja mi može pomoći je udaljena 1100 km ( Rostov).
Pođem prema stanici, gledam vlakove, ne znam šta raditi i sjednem onda na pod na sred stanice
Obuzima me osjećaj kojeg nikada, ama baš nikada neću zaboraviti, strah za moj vlastiti život. U tom trenutku, dok sjedim na podu, pokušavam plakati. I ne ide, sjedim , razapet u glavi i ne znam šta da uradim, nikakav korak koji me može dovesti do Rostova, moje prakse ili životne sgurnosti, ništa što uradim u tom trenutku mi ne može pomoći i gubim svu nadu, nakon deportacije i pritvora, svađa sa roditeljima, prijateljima ma svima i proklinjem sve i svakoga i kažem opet onu rečenicu PA ŠTO BAŠ MENI SVAKI PUT!!!. #NervniSlom
Odlučim se napiti vadeći iz torbe litru rakije koju sam ponio na praksu i gledam u rakiju, još uvijek pokušavajući plakati, ali ne ide. Ne mogu plakati i ne znam zašto.
Gledam rakiju, gleda ona mene i govorim sebi da se prvo trebam najesti ako ću popiti ovu litru rakije
Plan je da nakon rakije idem u ambasadu i putujem kući, idem se sručiti na onoga koji dopušta da se ovakvo nešto događa, ljut ko puška, tužan, razjeban, nikakav,ma ne mogu ti uopće objasniti to stanje u kojemu sam tada bio.
Tužan, do poda nagnute glave, hodam stanicom tražeći hranu i onda, kao iz vedra neba, se pojavljuje computer shop! Uđem u isti, na kojemu imaju internet kompjutere za iznajmit.
Sjednem za jedan i počnem pisati poruke svakome, ama baš svakome, da mi pomognu, da me spase, da dođu.
Javio mi se George, osoba koja je bila dio projekta te član AIESECa Rostov na Donu, koji je tada, sasvim slučajno, bio u Moskvi te došao po mene.
Ne mogu vam opisati tu radost kada sam ugledao Georga kako ulazi na vrata, kao da mi se svetac ukazao. Njegov dolazak je značio kraj agonije i patnje te pružio sigurnost koju do tada sigurno nisam imao. Napokon sam imao vodiča, nekoga tko me dopratio do prave autobusne stanice te pružio tračak nade da ću, kraj svega što sam prošao, napokon stići na svoju destinaciju te odraditi svoju praksu
Čitavu praksu sam bio ljut, u šoku, u strahu, jedva sam radio ono što sam trebao raditi i sve dok se nisam vratio kući, nisam shvatio kroz šta sam točno prošao putem i praksom i što je to značilo za mene.
Točno se sjećam tog predivnog osjećaja koji sam imao kada sam se vratio sa prakse, imao sam osmijeh od uha do uha, kao da sam upravo podigao čitav svijet na svojim plećima te kako me ništa više u životu ne može zaustaviti, jer pobogu, preživio(!) sam sve ovo i vidi me sada kao junaka, neoborivog i neustrašivog
Ali nije to bilo to dok nisam ušao u srž svega ovoga što se događalo i do onog glavnog trenutka kada sam sjeo…na stanici… u Moskvi, srušen…do kosti, sa mini…nervnim slomom…te pokušao plakati. Morao sam dešifrirati što mi se to zapravo dogodilo
Kada sam ponovno „ušao“ u taj događaj shvatio sam da sam bio na rubu svega onoga što ja jesam i što sam bio do tog trenutka, da sam testiran do same srži onoga što jesam, kao da stojim na rubu zgrade i jedan mali korak me vodi u provaliju iz koje nema povratka.
Shvatio sam, na tom rubu, tko sam ja zapravo i konfrontirao sam samu srž, dušu onoga što sam ja i uvidjeo smisao mog života. Na rubu svega, na samom kraju, samo pronašao pravog sebe.
Znaš, život je mnogo više od razmišljanja o nama kao herojima naših životnih priča, život je tranformacija iz onoga što mi sebično želimo u ono što možemo pružiti drugim ljudima. Na nama je da služimo našem životnom cilju ne radi naše slave, već radi ispunjenja onoga što zaigrava naše srce i onoga što sanjamo svakodnevno.
Sigurno nećeš imati ovakvo iskustvo, ali se nadam da ćeš u tvojim rubnim situacijama u životu uvidjeti tko si ti zapravo ispod svih tih slojeva nagomilanih sranja, socijalnih konvencija, ljudi koji ti govore da nešto ne možeš, da si nemoćan išta promijeniti.
Nadam se, ne, uvjeren sam da ćeš čitajući ovo shvatiti da je život puno više od onoga što nam se kaže te da si ustvari neograničen u onome što možeš samo ako to stvarno hoćeš.
Želim ti da nađeš ono što pokreće tvoje srce, što pali vatru u tvom stomaku na spomen toga, ono radi čega ti mozak ne da spavati po noći, onu stvar koja te budi ujutro spremnog da osvojiš svijeti.
Ja sam to pronašao u AIESECu, te sam zato i poslije ove prakse ostao u organizaciji jos 3 godine, kao potpredsjesnik za ljudske resurse u Mostaru 2013/2014 godine , predsjednik AIESECa Mostar 2014/2015. godine te potpredsjenik za ljudske resurse u nacionalnom odboru AIESECa BiH 2015/2016.
I da, opet sam otišao u Rusiji, prošle godine, jer sam se zaljubio u tu državu, i da, događalo mi se mnogo drugih stvari na putovanjima ali nisam oklijevao. Sada sam znao tko sam i od čega sam satkan.
Kada me pitaju bi li ponovio sve ovo, moj odgovor je čvrsto da! Sve bi ponovio na isti način, sa istim mukama, patnjama jer znam što se iz toga rodilo a to je pravi ja.
Pronađi sebe i otiđi na praksu, nećeš imati iskustvo poput mog ali ćeš sigurno, uvjeren sam u to, naći ono što ti zapravi jesi.
Za kraj ti ostavljam svoj citat, ono za što ja stojim u životu i ono što me tjera da ostanem u ovoj državi, pokrenem svoju firmu i radi koje ću se boriti za bolje sutra.
„ I stand for Mostar and BiH, a place that will be changed from a constant hate, fear of „others“, disrespect and bullet holes on windows and walls to a place which will flourish with love, joy, empathy and respect by sacrificing everything including my life in achieving a better future for the people that will come after me.“
Pingback: Kako me strah za život 2000 km od kuće.... dio 2 – Bruno Boksic