Kako me strah za život 2000 km od kuće…. dio 2
Ukoliko nisi pročitao prošli dio stani. Vrati se i pročitaj prvi dio prije nego što kreneš dalje
U prošlom dijelu smo stali kod deportacije.
To mi je bila prva (i jedina) deportacija u životu i sama po sebi je bila strašna. Ali ono što ću ti opisati u narednim rečenicama je ono što moju priču uvijek učini zanimljivom (barem mi tako kažu 🙂 ).
Sletim u Istanbul te trčim za osobljem aviona koji dolaze do posebnog ureda na samom kraju aerodroma gdje ostavljaju moju putovnicu i kažu mi da sačekam obradu papira.
Metiljam se po aerodromu, prepadnut,frustriran, ljut, ma nema više kakvu emociju ne osjećam.
Dolazi službenik sa mojom putovnicom do mene i kaže mi da uđem u ured. Uđem tu i stojim sa 3 momka iz Nigerije, 1 djevojkom iz Gane te jednim Pakistancem, svi nekako mirno stoje isto kao u onim filmovima, djevojka iz Gane je u naradnoj nošnji, ma samo joj još fali lavor vode nad glavom, jedino ja uznemiren, nemiran i još uvijek ne znam što se događa.. Nakon određenog vremena doleti službenik i reče nam da ga pratimo.
Pođemo za njim i idemo nekakvim puteljcima po aerodromu te primjećujem da postoji čitav svijet kojeg putnici inače ne vide, sve ono što se događa iza kulisa, kao u Jason Bourne filmu (samo bez akcije i tuče) i već me strah hvata jer nema nikog drugog oko mene osim ranije nabrojanih likova.
Dođemo do male prostorije gdje nas preberu, podjele po spolu te ubace u prostoriju. I tako ja uđem u prostoriju, a iza mene se zatvore vrata. Okrenem se i tada…to…vidim.
Vrata nemaju šteku sa unutarnje strane. Ne može se izaći! Panika!
Gledam u vrata još malo, rastužim se još više i onda se okrenem i ugledam prostoriju!
Prostorija, nekih 30ak kvadrata, nas unutra oko 20ak i ja sam tada po prvi put u životu bio jedini bijelac u prostoriji, svi ostali su bili crnci te par ljudi iz arapskog svijeta.
Svi gledaju u mene kao da su vidjeli Eminema kako nastupa u crnačkoj četvrti sa pomisli “What is this white boy doing here”. Tada nastupa nenormalan strah i stojim ukočen, ma šta ukočen, skamenjen pred vratima.
Smognem snage da pokrenem svoje klecajuće noge i odem do kraja sobe gdje sjednem na stolicu koja nije zauzeta, brže bolje izvadim vodič za ruski jezik (moj najbolji prijatelj tijekom čitavog putovanja) i pokušam se napravit nevidljivim.
U ovoj „sobi“ na kraju provodim 12 sati gdje izbijaju 2 tuče , prva između jednog Libijca koji na aerodromu živi već duži period sa policijom te druga tuča između jednog jedinog Sirijca koji je znao engleski sa kojim sam malo pričao te nekog starijeg čike.
Pričajući sa Sirijcem, za kojeg sam mislio da jedini zdravu čitavoj prostoriji dok se nije potukao, htio sam shvatiti kakva je ovo soba, zašto nas drže ovdje, čemu ovo sve te dobijam odgovor da je ovo pritvor na aerodromu gdje smještaju sve ljude koji se trebaju deportirati, poslat u zatvor, ilegalne emigrante, ma sva moguća čudesa kojima nije tu mjesto smjeste u tu „sobu“ koju bi prije trebao zvati pritvor ( tako i zovem kada pričam prijateljima ) nego soba.
Nakon 12 sati provedenih u ovom pritvoru, policajac otvara vrata, proziva moje ime i kaže da me vraćaju nazad sa Sarajevo letom za pola sata. Ajde barem nešto u ovoj noćnoj mori, vraćam se kući u jednom komadu
E sad, šta se događalo paralelnom sa ovim jeste to da su se iz AIESEC Rusije javili AIESECu u Mostaru, osobi zaduženoj za mene u Mostar, Bojanu, da mu kažu da sam deportiran iz Rusije u 5 ujutro ali da nitko trenutno ne zna gdje sam ja.
Napominjem da je ovo bila 2013. godina te da tada nisam imao smartphone niti internet uza sebe, a u tom pritvoru nema signala za telefon tako da nisam bio dostupan nikome čitavo to vrijeme.
Bojan je nakon toga mora zvati moje roditelje da im javi moj status i objasni da sam deportiran i da nitko ne zna gdje sam trenutno. Kasnije mi je objašnjavao koliko mu je težak bio ovaj poziv i kako je mojoj mami rekao da je sreća pa se ovo dogodilo Bruni jer će se on snaći na što moja mama nije dobro reagirala (hahahahaha).
Vraćam se u Sarajevo gdje me dočekao Miron, koji je kasnije postao predsjednik AIESECa BiH te me ugostio u svojoj kući. Javim se roditeljima da sam živ i zdrav, još uvijek u nekakvom šoku, i kažem im da ćemo se sutra vidjeti u Mostaru.
Međutim, ja, veliki zaljubljenik u AIESEC i sve što organizacija radi, i nakon ovakvog iskustva, odem u Mostar ali umjesto kući, odem na NPM ili ti ga nacionalno planiranje koje rade Sarajevo, Mostar, Banja Luka te nacionalni odbor AIESECa BiH 2 dana na što su moji roditelji, blago reći, pop…….
Vratim se kući napokon, i nakon trodnevne rasprave sa roditeljima se situacija smiri.
AIESEC u Rusiji je bio kriv za situaciju ( nisu mi poslali točne informacije za vizu ) tako da su mi dali 2 opcije:
- Refundirat će mi troškove avio karte koju sam platio za Rostov na Donu ( 1200 KM )
- Kupit će mi novu kartu za Rusiju da dođem nakon što izvadim vizu ( avion do Moskve pa autobus do Rostova na Donu koji je 1100 km udaljen od Moskve, nekih 17 sati putovanja )
Razmišljao sam o svemu što mi se dogodilo u ovom periodu od 7 dana i pričao sa roditeljima, mamom koja je bila protiv toga da ponovno idem jer je i sama bila na tabletama za smirenje nakon svega što se dogodilo, te ocem koji je u fazonu „ YOLO sine, samo ti idi , bit će super iskustvo“
Prestrašen, uzbuđen i ne znam šta već, odlučim se ponovno probati i izaberem opciju broj 2!
Malo sam tada znao da je ova odluka, baš ova odluka, bila ta koja me na koncu promijenila i pretvorila u osobu koju sam danas.
Problemi sa kojima sam se do sada susreo nisu bili ništa u usporedbi sa onim što me čekalo na putu broj 2 za moju praksu.
Part 3, zadnji dio u kojemu ću ti pokazati kako ti najteži trenutak u životu može pomoći da pronađeš pravog sebe.
https://brunoboksic.com/kako-me-strah-za-zivot-2000-km-od-kuce-dio-3/
Pingback: Kako me strah za život 2000 km od kuće…. dio I – Bruno Boksic