Kako je Balkan disao kao jedno
Čitam knjigu kući kad mi poče mobitel lupati kao lud. Zvoni i ne prestaje nikako.
Na telefonu MCP AIESECa Bosne i Hercegovine.
Javljam se sa „Šta treba i tko je otkazao“ jer znam da je konferencija u Makedoniji idući vikend.
„Chair otkazao a ti si nam prvi pao napamet. Voljeli bi da ti dođeš i chairuješ Balkan Cooperation Congres. „
„Mogu javiti sutra odgovor?“
„Može.“
Prekinem razgovor i odmah sebi kažem kako ću odbiti ovo iskustvo. Jer sam odbio sve u trećem mjesecu kako bi bio tu za sestru koja treba roditi svoje prvo dijete (sina) u trećem mjesecu.
Sve drugo pada u drugi plan radi toga. Ali hajde, javit ću im sutra.
Budim se ujutro uz obavještenje majke da je sestra rodila upravo to jutro. Zdravi Rafael je došao u svijet.
I nestade mi svaki izgovor radi kojeg bi morao odbiti ovu konferenciju. Davno sam u svojim životnim planovima i ciljevima napisao „Help AIESEC any way I can“ tako da sada, radi vjernosti sebi i onome što želim u životu, moram i trebam prihvatiti ovaj poziv.
I to i uradim taj isti dan.
Međutim onda se userem ko pička jer mi kažu:
- da mijenjam trenutnog predsjednika AIESECa International (glavnog baju koji vodi 70 000 članova organizacije) kao chair na ovoj konferenciji (BCC=Balkan Cooperation Congres)
- da je ovo prva konferencija nakon 27 godina na kojoj će se nalaziti delegati iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije
- da će biti 150 delegata na konferenciji
I shvatim da je ovo prvi put da ću voditi konferenciju ovoliki broj dana te za ovoliki broj delegata.
Saberem se, udahnem duboko, spremim torbu i zaputim se na avion za Skopje pa autobus za Ohrid.
Šta reći, koju posluku porati
Davno sam shvatio da ljudima trebam pričati samo ono što i sam radim i implementiram. Jer jebiga, ako sam lider onda trebam pokazati integritet.
Napravim svoja predavanja tako da delegati koji su došli na konferenciju dobiju upravo ono što im u ovom trenutku treba. Skontam da je najbolje da im pričam o tome kako da nađu svoju svrhu, svoj neki WHY, pa da onda definiramo gdje želimo biti (točka B), skontamo gdje smo sada (točka A) i na kraju kako da dođemo od točke A do točke B.
Prvi dan je prošao dobro, međutim u drugom danu sam primijetio nešto što me ubilo u dušu.
Drugi dan sam vidio delegate kako idu s predavanja i radionica kako bi spavali, odmarali, kupovali namirnice ili alkohol.
Imaš brate pauzu pa idi tada, nemoj ići kada bi trebao raditi na onome radi čega si došao. Ako si uopće došao radi toga?
Upali se u meni ona starinska ljutnja na ljude i odlučim to adresirati tu istu večer.
I onda se dogodio taj trenutak.
Kako je Balkan disao kao jedno
Krenem s malom demonstracijom tu večer, vježbom koja se zove Buduća prisutnost. Izaberem Zlaju iz publike i stavim ga na centar prostorije. Drugoj osobi kažem da stane 10 koraka iza njega – ta druga osoba predstavlja njegovu prošlost. Odnosno to je Zlaja iz prošlosti, sa svim svojim manama, vrlinama, razmišljanjima i ponašanjima.
Odaberem još 5 ljudi iz čitave sobe i poredam ih 10 koraka ispred Zlaje. Tih 5 ljudi služi kao Zlaja iz budućnosti. Zlaja iz sadašnjosti može postati samo 1 Zlaja iz budućnosti. Ali pitanje je koji?
Onaj koji ti želiš biti. A ta osoba odgovara na iduća pitanja koja su bila izraz moje ljutnje i revolta na delegate koji su preskakali radionice:
- Kupiti alkohol za parti ili biti na radionicama?
- Sadržaj konferencije ili mjesto gdje se ista održava?
- Raditi ono što je lagano ili ono što je ispravno?
- Izgubiti sada da bi dobio kasnije ili dobiti sada da bi izgubio kasnije?
Svaki odgovor ga je vodio do neke budućnosti, ali je pomno morao birati odgovore. Jer je samo jedna budućnost bila ta koju je želio.
A kada je izabrao odgovore koje su ga vodili do one koju je htio, tada sam postavio pitanje prema svim delegatima „A zašto to onda i ne radimo?“
Lako je pričati šta se treba, šta bi uradio i kako se nešto treba raditi. A potpuno druga priča je to zapravo i uraditi. A taj dan oni to nisu uradili i to je ponašanje nekako trebalo kazniti.
Tako da sam izveo svih 13 predsjednika lokalnih ureda iz svih država te predsjednike AIESEC država kako bi napravio primjer od njih.
Rekao sam plenarni da će oni, njihovi lideri koji u tom trenutku nisi bili ni krivi ni dužni, odgovarati za posljedice djela počinjenih od strane njihovih delegata. Isto kao u Haagu, po zapovjednoj odgovornosti.
I onda se to dogodilo.
Ustani za ono u što vjeruješ
U onom trenutku kada sam rekao plenarni da oni neće odgovarati za posljedice svojih djela, već njihovi lideri, podigla se jedna djevojka s kraja prostorije.
Ustala je i rekla jasno, glasno i odlučno da ona neće dopustiti da drugi odgovaraju za posljedice njenih djela te da prihvaća punu i stopostotnu odgovornost za svaku kaznu koju treba dobiti.
Tada se čitava plenarna podigla za isti cilj.
U tih 5 sekundi koliko je bilo potrebno da Sara kaže te riječi te da čitava plenarna ustane iza te ideje se sve promijenilo.
Jer je tek tada, u tom trenutku, ova balkanska suradnja postala više od slova na papiru i konferencije na nekom mjestu.
Gledajući tu plenarnu kako zajedno stoji iza jedne ideje a ne radi mržnje prema nekome, radi neke osvete ili da se nekome napakosti, sam napokon vidio da 150 ljudi iz zemalja bivše Jugoslavije diše kao jedno.
Moje lice je promijenilo izraz ljutnje u ponos, a moja duša koja je za vrijeme te plenarne bila prazna, tužna i razočarana se napunila nadom. Ali ne onom dječačkom nadom da će nekad negdje nešto jednog dana biti dobro. Nego nadom koja ti je pokazala kako je bilo potrebna samo jedna jedina ideja i 5 sekundi kako bi ljudi disali kao jedno.
Bila je potrebno nešto što su spremni zaštiti i radi čega su bili spremni žrtvovati sebe, svoju sigurnost i komfor – a to je bila ljubav prema onome za što stoje.
Pravi vojnik se bori ne zato što mrzi ono što je ispred njega, nego zato to voli ono što je iza njega.
A iz ovih ljudi se osjetila ljubav prema tome što rade – ljubav toliko velika da su spremni bili sebe riskirati za nekog drugog.
Kako da ti uopće opišem ovaj trenutak nego samo kao potvrdu da su ljudi i ovdje spremni stati iza ideje u koju vjeruju – da su spremni biti jedno kako bi uspjeli te kako su shvatili da oni kao pojedinci nisu važni, nego ideja u koju vjeruju.
U tom trenutku sam skoro zaplakao i osjećao sam takav ponos na svih tih 150 ljudi koji su u tom trenutku stajali ispred mene, spremni na bilo što kako bi zaštitili ono što vole.
A upravo to je lider. Osoba koja će ustati za ono u što vjeruje, nevažno tko stoji preko puta nje ili koliko je velika prijetnja. Jer ta osoba zna da je to vrednije od njezinog života.
Svi preživaju, ali malo tko živi
Znaš, bio sam na preko 70 konferencija u životu ali ono što sam doživio i osjetio taj vikend u Ohridu, na toj plenarni, u tih 5 sekundi, je nešto što će mi ostati urezano u pamćenju do kraja života.
Jer u tom trenutku sam istinski oživio i vidio sve ono što možemo biti kada ustanemo za ono u što vjerujemo. Svu onu ljepotu, ljubav i potencijal koji imamo te dokaz da mi Balkanci možemo jednoga dana stajati jedan pored drugoga kao braća koja dišu kao jedno.
Svi preživaju, ali malo tko uistinu živi. Ja sam u tih 5 sekundi sam istinski živio.
A ti? Jesi li uistinu živio?
7 nepisanih balkanskih pravila za život
Sorry, the comment form is closed at this time.