Ako nisi pročitao prvi dio, stani, vrati se i pročitaj pa tek onda nastavi.

Kako do autentičnosti u 3 koraka – dio 1

2. Korak – Skontati šta je tvoje istinsko Ja

E ovo do sada je bilo manje-više lagano. Trebalo je sjesti, pročitati par stvari i skontati da imamo nešto u sebi što nam može pomoći u svakoj sferi života.

Sada dolazi teži dio posla i pitanje koje muči čovječanstvo od pamtivijeka. Šta je to svrha života i kako to primijeniti na čitavo čovječanstvo.
Zašto je Diogen bio najsretniji u bačvi?
Zašto su Butanci kao jedan od najsiromašnijih naroda jedan od najsretnijih naroda na Zemlji?
Zašto bogataši nisu sretni sa novcem?
Zašto je Chuck Feeney dao svo svoje multimilijardersko bogatstvo pa postao sretan dok Dan Bilzerian uživa u svim beneficijama bogataša?
Zašto, zašto?

Svatko od nas želi biti sretan, ali koji je to diferencirajući faktor koji mene čini sretnim, ali tebe ne?
Koji su to predmeti koji jednog Norvežanina čine sretnim, ali ne i jednog Nigerijca?
Kakve su to običaji koji stave osmjeh na lice djetetu u Mostaru, ali ne i djetetu u Čadu ili Boliviji?

Vidiš, mi ljudi smo tako isti ali i tako drukčiji.
Vežu nas isti ciljevi poput sreće, zadovoljstva i blagostanja ali su nam putevi i koncepti sreće ili zadovoljstva totalno drukčiji.

Zahvalnost, svrha ili strast. Svi težimo tome, svi je imamo ali su nam totalno drukčije.

Zato je put u sebe najsamotnije putovanje kojim ćeš ikada poći.
Ljudi ti mogu pomoći sa pitanjima i perspektivama ali na kraju si samo ti taj koji mora proći to putovanje i nitko, ama baš nitko, drugi ga ne može uraditi umjesto tebe.

Zato danas toliki broj mladih putuje i to putuju sami pokušavajući naći sebe.

Zašto ti sve ovo govorim? Trebaš znati da ti ja mogu samo pomoći, pokazati gdje trebaš gledati ali ne i šta trebaš vidjeti.
Mogu ti pokazati drugu stranu priče i voditi te kroz proces, ali ga ne mogu uraditi za tebe.

To je put kojim sam moraš ići.

Bit će ti teško. Opasno, zabavno, ludo, depresivno. Doživjeti ćeš čitav spektar svih mogućih emocija na ovom putu i vrijediti će! Doći ćeš na koncu do svog Djeteta i napokon će ti koncepti poput svrhe, strasti i životne sreće značiti nešto opipljivo.

Nakon tog puta ćeš napokon pronaći još jedan put, onaj pravi kojim ti i samo ti moraš krenuti kako bi došao do svoje životne destinacije.

Ja sam na tom putu i mogu ti reći da je totalna ludnica. Teško je za kurac, ali što vrijedi i što se isplati, to je neopisivo.

Slijede tri načina na koji ćeš doći do svoje životne svrhe i skontati šta je tvoje Dijete:

1. Putovanja
2. Brules of society ili ti ga glupa pravila našeg društva
3. Nesebičan rad- volontiranje

1. Putovanja

Koliko si puta čuo ovu frazu „Putuj kako bi sebe upoznao“ da je već postala klišej. Klišeji su klišeji zbog razloga.
Haj`mo vidjeti zašto.
Uzmeš torbu sa ormara ili backpack. Ubaciš spremljene gaće, majice, hlače, toalet potrepštine i ostale stvari koje smatraš da su ti potrebne.
Zadnja stvar kraj vrat koju poneseš su putovnica, ključevi, mobitel i slušalice. Nigdje bez slušalica.
I naravno poneseš papir i olovku ili bilo šta na čemu možeš zapisivati svoje misli.
Poljubiš oca, majku, sestru, brat, psa ili mačku i kreneš.
A gdje si pošao.
U Rusiju.
Zašto?
Da vidim tko sam

Avionom, brodom, autobusom ili pješke/štopom. Tvoj način prijevoza je itekako važan jer upoznaješ drukčije ljude kada štopaš ili kada ideš poslovnom klasom u avionu.

Dan 1. Treseš se. Ideš od kuće. Uvijek u nešto nepoznato. Potrebno je čovjeku to nešto nepoznato, neshvatljivo, kako bi u samoći samoga sebe pronašao svoje Dijete.
Zamisli se u šumi u Rusiji. Pronašao si par ljudi sa kojima kampiraš. Vas troje sjedite na starim deblima koja ste postavili u krug oko vatre gdje grijete ruku i ono hrane što imate.
Pričate, smijete se, malo i čak i pijete. Poželite laku noć jedni drugima i svatko ode u svoj šator.
Uđeš u svoj šator, sjedneš, skineš čizme koje si čitav dan imao na nogama te ih malo izmasiraš.

I onda to počne. A šta sad. Nema distrakcije. Tu si sam, samcat, u šatoru, pa izađeš vani kako bi gledao zvijezde. Ne nađeš ono što si tražio ni u zvijezdama pa se vratiš nazad u šator.
I ne posustaje. Neka stvar počne pričati s tobom.
Šta je ovo?
To si pravi ti.

Jer tek kada nema ništa oko tebe, kada ne postoji ništa drugo osim tebe i samog tebe, tek onda si slobodan, ne!, primoran pričati sa sobom.
Nema televizora kojeg možeš upaliti, nemaš baterije na mobitelu koja te može spasiti od samoće ili laptopa kojeg nisi ni ponio.
Tu si ti i pravi Ti , odnosno tvoje Dijete. I gledaš se, zapitaš se i napokon, poslije toliko dugo vremena pričaš sa sobom. Upoznaješ se, procjenjuješ, pohvališ jer si u šumi sa još dvoje stranaca koje uopće ne znaš. I neugodno je na početku, isto kao i većina stvari. Ali s vremenom naučiš prepoznavati taj glas i počne ti se sviđati. Čuješ ono što ti zapravo jesi i što je to što trebaš raditi.

Pronađeš sebe u svoj toj samoći. Onaj koji gleda vani sanja, a onaj koji gleda unutra budi.
Kada se vratiš nazad, nisi isti jer si pronašao svoj unutarnji kompas, što bi se na engleskom govornom području reklo True North.

Nije stvar države, niti vremena provedenog vani ili destinacije. Stvar je našeg internog odnosa sa samim sobom odnosno izolacijom koju mi dobivamo koja nas primora da razgovaramo sa sobom.

Vidiš, u Rumunjskoj postoji soba u Biertan crkvi u koju se zaključavaju vjenčani ljudi koji imaju problema u svom braku ili žele rastavu. U sobi budu 2 tjedna i sve što imaju u sobi su 1 krevet, 1 stol, 1 kašika, 1 set posteljine, 1 čašu te 1 zdjelu. Bračni par može izaći i prije 2 tjedna ako želi.
U 300 godina samo se jedan bračni par rastavio.

Izolacija bez distrakcija može biti itekako moćna stvar i putovanje ti jedna od tih stvari gdje to doživljavaš i dolaziš u doticaj sa samim sobom.

2. Brules of society ili ti ga glupa pravila (našeg) društva

Daj prvo da ti objasnim šta je to brule.
Brule je bullshit rule koje mi primjenjujemo kako bismo pojednostavili naše shvaćanje svijeta.
De Bruno to ponaški objasni.

Brule ti nastaje većinom nasljedstvom – od obitelji, kulture, religije ili školskog sustava i to su pravila koja su, kako im sami naziv kaže, sranja. Nekada su ta pravila bila način života jer se tako moralo dok je danas to potpuno drukčije.

Bruleovi ti se miješaju u skoro sve sfere tvog života- kako ti treba izgledati ljubavni a kako poslovni život, na koji način živiš, gdje živiš, koga trebaš mrziti a koga bi trebao voljeti, kako bi se trebao oblačiti, kako gledati na novac, kakav fakultet trebaš završiti…  Mogao bi ovako nabrajati do prekosutra ali bolje da ja tebi to preko primjera pokažem.

Primjer brulea ti je da moraš završiti fakultet kako bi uspio naći dobar posao ili bio uspješan.
Bila istina možda 1970ih godina. U današnjem brzom svijetu gdje se cijeni znanje a ne diploma, ista sa fakulteta ti znači vrlo malo ili čak nikako. I veliki su to primijetili pa je Ernst and Young prestao tražiti diplome sa fakulteta kao kvalifikaciju za posao, 15% zaposlenih u Googleu isto nema diplomu etc.

Ne govorim ti ovdje da ne studiraš ili da je fakultet generalno sranje, već da ne moraš ići tim putem u životu ako nećeš.

Kod nas se mogu dosta lako dobiti online freelancing poslovi ako znaš raditi marketing, sales ili najtraženijie programiranje što ne znači da osoba ne može uspjeti i sa drugim stvarima poput pletenja.

“Ma pusti to sine, završi ti fakultet pa….
Pa šta?
Pa biće.
Šta će biti?
Vidit ćemo.”

Klasični razgovor između babe/dede/roditelja i mlađe populacije na našim prostorima.

Idemo još jedna primjer brulea:

“miješani brakovi”. Aha Bruno, e tu sam te dočekao.

Kao osoba koja je imala veze sa djevojkama iz sve tri vjere i nacije iz BiH, nemam nikakvih problema sa tim.
Ali društvo, kako će društvo na to reagirati.
Šta će selo reći!?
Kako ćeš starcima na oči!?

Na početku, ni meni to nije bilo svejedno. Biti u vezi, da, ali pomisliti na provedbu čitavog života sa nekim tko nije moje vjere/nacije je bila prestrašna. Na početku.

Nakon nekog vremena i razgovora sa ljudima na ovu tematiku, počeo sam širit svoju perspektivu i pogled na stvari.
Što je to tako pogrešno ili tako veliki tabu u našem društvu? I onda sam počeo kopati i kopati. Po knjigama, iskustvima, interjvuima ljudi i shvatio da ništa od toga nije važno.

Važna je bila i još uvijek jeste ljubav. Sutra (figurativno rečeno) kada se budem ženio neću gledati je li mi cura muslimanka, katolikinja, židovka ili pravoslavka isto kao što neću gledati je li iz plemena Bantu crnaca iz Kameruna, Sarajeva, Trebinja, Bijeljine, Splita, Zagreba, Mostara, Tuzle ili Beograda.
Važna će mi biti ljubav i sličan pogled na život te partnerstvo koje ćemo imati u odgoju naše 10-ero djece (da, da, hoću 10-ero djece).

Ako si u situaciju da si pod pritiskom društva ili obitelji da se udaš ili oženiš za nekoga iste religije i nacije koga baš i ne voliš, stani i razmisli.
To trebaš raditi za sebe i samo za sebe. Ne udaje se ili ženi tvoja mama ili tata već TI. I ti si taj ili ta koja treba ćitav život provesti sa tom drugom osobom.
Znam da vas ima dosta koji ste pod ovakvim pritiskom jer sam i sam bio. I danas je teško mojim roditeljima, babama i dedama prožvakati činjenicu da mi je apsolutno nevažno koje će religije ili etnije ta osoba biti. I nije bilo lako, vjeruj mi i nije ni danas.

Nije ovo jedini brule koji se veže za ljubavni život.
Evo ti još jedan.
Moraš se oženiti/udati najkasnije do 30.godine. A i to ti je previše.
Što?
Ali stvarno što?  Zapitaj se odakle ovo dolazi i zašto to moramo.  Možeš imati život kakav god ti želiš imati i udati/oženiti se kad god hoćeš.
Ne moraš se uopće ženiti/udavati ako to nećeš. Možeš živjeti sa svojom voljenom osobom ako to želiš čitav život bez da ikada to postane brak. Aaaa Bruno šta reče. Šta će selo reći? Sve ovisi od toga što tvoje autentično biće, Dijete, želi.

Mogao bi ja napisati o brulesima knjigu tako da sada neću više o tome nego ću nakon što završim ovu seriju članaka o autentičnosti, napisati jedan tekst o brulesima.

3. Nesebičan rad- volontiranje

Kada pogledaš sliku iznad, što primjećuješ?
Mislimo kako znamo puno toga i kako točno znamo šta volimo, a šta ne, u čemu uživamo a u čemu ne, koja nam svrha, zašto živimo itd.

Čovjek se lako može zavući u razna teoretiziranja i polemike oko toga šta i kako treba. Vjeruj mi, znam ovo itekako dobro s obzirom da sam politolog po struci te da mi provodimo više vremena polemizirajući i teoretizirajući o stvarima nego što neki ljudi imaju sati sna čitav život.

I to je dobro.

Pomaže.

Do određene mjere.

Jer svo moguće teoretiziranje ti ne može pokazati tko si zapravo ti.

Maja je znanstvenik koji je specijaliziran za boje.
Zna sve što se treba znati o bojama.
Valnu dužinu.
Neurologičke efekte.
RBG faktor.
Svako moguće svojstvo koje boja može imati.
Ali Maja živi u crno-bijeloj sobi.
Tu je rođena i tu je odrasla.
Jedini način na koji može promatrati vanjski svijet jeste kroz crno-bijeli monitor.

Jednog dana netko otvori vrata i Maja izađe vani.
I tada to vidi

Plavo nebo!
U tom trenutku Maja nauči nešto što joj sve moguće studije, papiri i radovi nisu mogli pokazati.

Maja spozna kakav je to osjećaj vidjeti boju.
Isto kao i Maja, mi možemo misliti da znamo sve što se treba znati o našim životima. Sve dok to ne iskusimo.
Jer iskustvo je ono što čini razliku.

Gdje najbolje saznati šta je to što volimo raditi?

Prije nešto više od 3 godine sam prvi put dobio taj osjećaj. Osjećaj pomoći nekom drugome koji je bio nesebičan. Prije 3 godine sam volontirao za AIESEC i kao mnoge druge stvari, ova se priča dogodila tu.
Radili smo na lokalnoj konferenciji koja je imala dosta svojih problema i potrošili smo mnogo živaca, rada, truda, žrtvovali sate i sate sna kako bi konferencija uspjela i na kraju i jeste usprkos svemu.

Ali stvar koja se dogodila na kraju te konferencije je bio osjećaj na koji sam se navukao i koji mi je pokazao onaj krug “ono što ne znaš da voliš/uživaš/ ti je svrha”.

Kraj konferencije je bio, kao i uvijek vrijeme da se podjele dobri ali i loši osjećaji sa konferencije te da se napišu poruke jedni drugima koje mi zovemo “sugar cubes”.

Kako to izgleda: Na jednom zidu se stavi koverta sa imenom i prezimenom svake osobe koja je sudjelovala na konferenciji. Svi ljudi imaju priliku napisati svakome nekom poruku te je ubaciti u istu kovertu.

Koverte se čitaju tek kada dođeš kući. Prva stvar koju uradim kada dođem kući jeste otvorim svoju kovertu kao malo dijete čokoladu i počnem čitati svaki papirić koji se nalazi unutra kao sveto slovo.

Istu sam stvar uradio i poslije ove konferencije. Sjeo sam kući i počeo čitati stvari koje su mi ljudi pisali. Poruke koje sam dobio su bile do tada najljepše stvari u mome životu.
Nisu to bile poruke reda radi, to su bile poruke prepune srca, ljubavi, divljenja  gdje su ljudi ostavljali srce na papiru da mi pokažu kako sam utjecao na njih.

Taj osjećaj, kada sam to čitao, je preokrenuo moj život.  Vidio sam da taj osjećaj pomaganja nekome drugom duboko unutar mene odjekuje i punu moju dušu do tada neprepoznatljivom ljubavi, ljubavi prema promjeni života te pomaganju ljudima.

Nikakvo teoretiziranje me ne bi dovelo do toga, tek to iskustvo koje sam prošao mi je pokazalo šta je zapravo to što me dira duboko ispod svega a to je nesebična želja za pomaganjem.

Tek tada sam shvatio i pronašao ono što puni moju dušu i srce, ono što mi pruža vatrenu strast za promjenom društva kroz promjenu svijesti pojedinca, ono što mi daje zanos u govorima, smisao u prezentacijama, svrhu u radionicama. Trebalo mi je dugo vremena da formuliram ovaj osjećaj kroz riječi ali sam na kraju uspio.

Kako doći do ispunjenja svoje životne svrhe? To ostavljam za idući dio gdje ću ti pokazati put kojim trebaš krenuti kako bi došao do ispunjenja svoje svrhe.

Kakvo je bilo tvoje putovanje koje ti je otvorilo oči?
Koji su tvoji primjeri brulesa?
Kako je izgledao tvoj nesebičan rad?

Kako do autentičnosti u 3 koraka – 3 dio

Preporuka za iduće čitanje

• Kako nas naš ego uništava: 3 načina kako ga pobijediti
• 150. utorak, 150. tekst. Kako sam 150 utoraka zaredom objavljivao tekstove
• Da sam fratar, ovo bi bila moja propovijed
• 6 životnih tajni kojih sam naučio prije 26. koje su mi promijenile svijet