Kako biti sretan u životu: Zahvalnost, Perspektiva i Problem
Velika suša je pogađala sub-saharski dio Afrike, ali najveći udarac je bio u Maliju. Populacija je ostala bez hrane, humanitarna kriza je bila na pomolu, a katastrofa je izgledala neizbježno.
Crveni križ je uskočio s volonterima i sa svom hranom koju su imali. Međutim, to nije bilo dovoljno za sve tako da su uveli trijažu– davanje hrane samo onima između 2 i 16 godina, smatrajući da će ona djeca ispod 2 godine zasigurno umrijeti, a da će ona iznad 16 uspjeti naći hranu sama od sebe.
Međutim, to nije bilo dovoljno pa je uveden još jedan aspekt davanja hrane.
Djeca između 2 i 16 godina bi se poredala i volonteri Crvenog križa bi im mjerili opseg ruke. Ako bi bio prevelik, smatrano je da djeca nisu “dovoljno” gladna i ne bi im se davala hrana. Ako bi opseg bio premalen, smatrano je da se ta djeca ne mogu spasiti i ne bi im se davala hrana. Ako su bili u sredini, dalo bi im se malo hrane.
Pogledati petogodišnje dijete u oči, izmjeriti mu veličinu ruke i presuditi skoro sigurnu smrt u tom trenutku je događaj koji samo sociopata ne bi promijenio.
Posljedice viđenja nečega takvog su strašne i upravo je jedan od dugogodišnjih volontera Crvenog Križa par godina kasnije upitao Dalai Lamu:
“Kada vidim kakav život ova djeca vode oko mene, osjećam se skoro krivom zato što imam dobar i sretan život. Kako je moguće ostati sretan i zadovoljan svojim životom kada je oko tebe toliko tuge, jada i nesreće?”
Dalai Lamin odgovor je zapravo bio pitanje:
“Kako ikome možeš pomoći ako si nesretan?”
Današnji svijet je postao mjesto gdje biraš između dugog i nesretnog života bogatog Zapada ili kratkog i sretnog života siromašnog ostatka svijeta.
Dalai Lama nam je rekao kako ne možemo pomoći drugima ako smo sami nesretni, ali nam nije rekao kako možemo biti sretni kada znamo šta se sve događa oko nas.
Ni ne pomišljam da sam mudar kao Dalai Lama, ali ću pokušati dati odgovor na pitanje “Kako biti sretan kada je oko tebe toliko muke, patnje i boli?” A to počinje s jednim čudnim osjećajem i pojmom koji se danas razbacuje lijevo i desno, bez da se stvarno razumije– zahvalnost.
Zahvalnost
Ljudi često govore o tome kako bi “trebao” biti zahvalan za sve ono što imaš jer postoje ljudi kojima je gore nego tebi. Kada god čuješ ove “trebao biti,” znaj da iste nikada nemaju nikakvog efekta na ljude.
To je isto kada ti netko kaže da bi ti “trebao” voljeti nekoga drugog, ili da bi ti trebalo biti stalo prema nečemu, ili da bi trebao raditi X za Y. To jednostavno ne funkcionira i nikada neće.
Zahvalnost nema veze s drugim ljudima, ali ima potpune veze s tvojom dužnosti prema onome što ti je dano.
To što neko dijete u Africi nema struje i interneta ne znači da ću ja automatski cijeniti struju i internet koju imam u Mostaru. Bit će mi drago što ih imam, bit će loše kad ih nemam, ali me suštinski činjenica da imam struju i internet, a netko drugi nema, neće uopće dirati.
To što netko nema hrane i umire od gladi, ne znači da ću ja prestati ne jesti krastavac jer ga ne volim. Neću. Jer ga ne volim.
Ali sam dužan poznavati svoju privilegiju koju apsolutno ničim nisam zaslužio u životu i onda raditi na tome da istu ispunim do vrha, upravo zato što mi je dana.
Zahvalnost je znati i osjećati da je drugim ljudima lošije nego tebi i onda iskoristiti tu polugu koja nam je dana, da bi napravili svoj život i život drugih još boljim.
Zahvalnost nije paraliza radi koje staneš u životu ne radiš ništa. Zahvalnost je motiv da napraviš svoj život najboljim što može biti upravo zato što imaš priliku to napraviti.
Sve drugo je šamar ne samo tim ljudima koji bi ubili za tvoju priliku, već samom sebi čiji potencijal onda završi u “daj mi kraću i olovku za kladionicu.”
A to završi u kafani i kladionici zato što su nam životni problemi mali. Da, dobro si to pročitao mali. I to je naredna kategorija koja će nam pomoći da odgovorimo na pitanje ” “Kako biti sretan kada je oko tebe toliko muke, patnje i boli?”
Nađi si dovoljno velik problem u životu
Narednih par rečenica će boljeti, ali nekada čovjek treba biti okrutan kako bi bio dobar.
Ako se živciraš radi malih stvari u životu, onda nemaš dovoljno velike probleme u životu.
Ono što bi te trebalo dirati u životu jest samo 1% stvari koji se događaju tebi i tvom okruženju. To i samo to. Ako si svaki dan nasekiran oko toga što su određeni političari na vlasti, što je grad prljav, što je kava poskupila na 2 i po marke, što ljudi ne vakciniraju svoju djecu, što se glasa za Dodika, Bakira i Čovića, što je netko skrenuo bez da je dao žmigavac, što je netko prošao kraj tebe da ti nije mahnuo, što se nije obavila lustracija i još mnogo toga drugog.
Sve ove gore stvari koje sam naveo su legitimni problemi s kojima se mi svi svakodnevno suočavamo. Ali tebe treba boliti kurac za sve, osim jednog, problema kojeg pokušavaš riješiti u životu. To znači da je meni isto stalo da Mostar bude čist grad, a ne grad smeća, ali da me to neće emocionalno dirati i da neću trošiti energiju na sekiranje oko toga. Jer mi u stvarnosti nije stalo do tog problema. Bit će mi drago da je grad čist i bacam smeće u kontejnere i plaćam čistoću. Ali tu prestaje sva moja “zabrinutost” za čistoću mog grada.
Ja imam drugi problem do kojega mi je više stalo a to je moja vizija:
Promjena društva kroz promjenu svijesti pojedinca je način rješavanja tog problema.
E sad, nitko drugi ti ne može reći do čega bi tebi trebalo biti stalo u životu. Nitko. Ali stvarno, apsolutni nitko ti to ne može reći. Ako netko proba, ne slušaj tu demagogiju.
Ali ono što ti mogu reći, i ono što ću ti i ja reći, jeste da to mora biti duboko osobno, jer uvijek jeste, i da to mora biti jedna stvar za koju se boriš, radi koje živiš, za koju si spreman umrijeti.
Kada te svaka jebena sitnica sekira u životu, onda te nijedna stvar zapravo ne sekira u životu. A kada je situacija takva da je svaka sitnica “trigger” za ljutnju i bijes, onda imaš duboko nesretan život ne samo za sebe, već za druge ljude oko sebe.
Jedino rješenje takve situacije jeste pronalazak puno većeg problema. A da bi pronašao taj problem i bio spreman raditi na njemu, trebaju ti dva tipa očiju: Ona Koja Gledaju i Ona Koja Vide.
Dva tipa očiju: Ona Koja Gledaju i Ona Koja Vide
Jedan od najpoznatijih japanskih samuraja, lik koji je dobio preko 60 dvoboja do smrti, mnoge od njih bez oružja — Miyamoto Musashi– je napisao u “Knjiga Pet Prstenova” da ljudi imaju dvije vrste očiju: Ona Koja Gledaju i Ona Koja Vide.
Oči koje gledaju upijaju događaj koji se odvio.
Oči koje vide interpretiraju šta se dogodilo.
Pršut je sušeno meso mrtve svinje.
Vino je godinama staro, fermentirano grožđe.
Isto tako situacije u svakodnevnom životu:
Netko je prošao kraj tebe i nije te pozdravio.
Momak/cura ti nije odgovorio na poruku.
Evo kako nam to može pomoći u svakodnevnom životu:
“Nezaposlenost u BiH je katastrofalnih 35%” su zapravo dvije izjave.
“Nezaposlenost u BiH je 35%” je jedna izjava (Oči Koje Gledaju)
“Nezaposlenost u BiH je 35% i to je katastrofa” je druga izjava (Oči Koje Vide).
Odvajanjem onoga što se dogodilo (nezaposlenost) od onoga što mi percipiramo (katastrofa) je ključ sreće u teškim situacijama.
“Momak mi nije odgovorio na poruku. Šta li sam zajebala?”
Momak ili cura ti nisu odgovorili na poruku je ono što se dogodilo.
Percepcija “Šta sam zajebala” je samo jedno od mogućih objašnjenja za to. Nema interneta, mobitel je u drugoj prostoriji, gleda film, upao je u “zonu” pa ne primjećuje ništa oko sebe, nosi nešto teško pa nema ruka za mobitel, razgovora s prijateljem ili obitelji uživo, uživa u šetnji ili čita knjigu su samo par od bezbroj mogućih percepcija tog događaja.
Nemoj uzimati onu najgoru po sebe, uzmi onu koja će ti pomoći i znaj da ljudi ne rade stvari da bi tebi napakostili.
Percepcija događaja oblikuje naše misli i život, a razlika između percepcije koja je korisna i one koja nije korisna je sve.
BiH je siromašna zemlja. Ali upravo zato što je BiH siromašna zemlja, ja kao freelancer mogu raditi za američko tržište i dobro živjeti od pisanja. Da živim u Hong Kongu, kao što slika dolje pokazuje, ne bi nikada mogao platiti niti jedan mjesec stanarine ($15,000).
Tako da, u ovom trenutku, to što su cijene u BiH kakve jesu, mi omogućava da živim dosta lagodno. Daleko od toga da podržavam to što je BiH siromašna zemlja – naravno da sam za ekonomski prosperitet ove zemlje, ali ti želim pokazati kako promjenom perspektive gledanja na stvari možeš promijeniti svoj život.
Oči koje gledaju ti samo kažu šta se dogodilo, bez tvojih interpretacija događaja, bez distrakcija, pretjerivanja ili dodavanja iluzornih objašnjenja.
Šta kada imaš to sve
Sreća ima pravo zajebanu karakteristiku. Pronalazi se striktno unutar sebe, ali pravo ispoljavanje dobije tek onda kada se dijeli s drugima ljudima.
I to je tajna sreće. Može postojati za sve druge ljude tek kada postoji za tebe a onda tvoja sreća može čak liječiti i nesreću drugih ljudi.
Jer kako ikome možeš pomoći ako si i sam nesretan?
Sorry, the comment form is closed at this time.