Kada Sting pjeva i SportPlus puni svoju blagajnu
Kući mi internet nije radio par dana. Mora da prave nešto iz Telemacha pa sam bio primoran raditi ovih dana iz kafića.
I daj, šta mi je najbliže kući, tu ćemo sjesti i hop ja u Piramidu. Fino, klimatizirano, kava dobra a kada me konobar pozdravi imenom, osjećam se kao kod kuće.
I sjednem ja tu, rastvorim laptop dok u pozadini svira VH1 i dolazi hit popularnog Stinga Fields of Gold
Many years have passed since those summer days among the fields of barley
See the children run as the sun goes down among the fields of gold
…pjeva to Sting dok ja blejim u strop i razmišljam o životu i onda to čujem.
“A u pičku materinu, zajeba me jedan broj”, doviknu ženska dok baca listić od binga i uzima novi papir za odigrati. Sreća pa ima SportPlus kladionicu metar do kafića.
Sjedim ja tu i kontam u sebi “koji kurac”. Razmišljam o životu slušajući Stinga kako lagano plovi kroz “polja zlata” i pokušavam prenijeti svoje misli na papir, ali ne ide.
Buka SportPlusa i Bingeeee je prevelika i prejaka.
Kakva je to sudbina kruta što tjera ljude u kocku?
Rekli bi veliki državnici da jake zemlje preživljavanju na znanju, a slabe na cigarama i alkoholu. E tu bi ja još doda i na kocki.
Znači ovo je više postalo nehumano. Blaženi bili kafići koji nisu trulež ovog društva, to su kladionice. Ova sprave su napravljene da izmuze iz tebe i ono zadnje što imaš (i nemaš), tjerajući te da blejiš u ekran dok se loptice fiktivno vrte dajući ti nadu da ćeš barem nešto dobiti u svom životu.
Kako god brzo raste entuzijazam, tako brzo pada i pretvara se u apatiju. Isto kao nogometna utakmica reprezentacije koja zabije gol u 118 minuti pa ga primi u 120 minuti.
Pij vodu i kavu u isto vrijeme, baci lajk i komentar (mentalni naravno) na instagramu i ubaci marku na bingo. To je svakodnevnica sve više ljudi ovdje. A ja, kako u izolaciji živim ovo ne vidim. Sve dok mi se ne prikaže ispred očiju u vidu 17-godišnjih curica koje hodaju iz Sportplusa do stola gdje im se kava hladi i obratno.
Sve nas ovo uništi.
Mene kao promatrača jer im ne mogu reći “Okani se bona toga, uzmi pravi nešto od sebe”. Koja bi me budala poslušala i promijenila se samo radi toga.
I njih kao aktere jer žive nametnutu realnost koja im je predstavljena kao jedina opcija u ovom svijetu koji izgleda tako namješteno i to uvijek protiv njih.
Uvijek nas netko ugrožava i ne da nam da pobijedimo. A i kada imamo osjećaj pobjede, on kratko traje i uvijek slijedi punom gorom katastrofom nego što je početni uspjeh bio.
Zabiješ u 118, primiš u 120 i onda ispadneš.
Da je više pozitivnih primjera oko nas
Mi učimo iz ponašanja. Džaba što se nešto kaže, to se mora i pokazati na vlastitom primjeru. Ono kad ti ćaća kaže “Pusti šta ja radim, radi kako ti kažem”. Rak rana našeg društva. Svi kopiramo jedni druge, živeći u istoj realnosti koja od nas pravi mašine koje ubacuju marku za markom u šugave aparate kontajući da će nas to izvući.
Da će nam ta tisuća maraka dati smisao, snagu i mogućnosti.
I hoće. Na koji mjesec. I onda opet nazad u jad i čemer koji je duplo gori jer si okusio šta bi sve moglo biti.
Zabiti u 118. a primiti u 120. boli gore nego ne zabiti nikako.
Tek kada okusiš što misliš da je sreća shvatiš da to nije sreća i da si čitav život pogrešnu stvar gonio.
A s obzirom da nikada to nećeš postići, sama težnja za tim će ti dati prividni smisao koji nikada nećeš moći potvrditi.
I evo ti primjer ovoga:
Sreća – da mi je prodati ovo što imam i odseliti se odavde. Još 50 000 maraka će me učiti najsretnijim čovjekom na svijetu.
Akcija- ne radim ništa po tom pitanju ali se nekako nadam
Rezultat- živim u nadi da će se to dogoditi, iako ne radim ništa po tom pitanju, ali mi ta nada daje prividan smisao života. Nešto što će me usrećiti.
E haj sad pošteno reci. Koliko si ovakvih ljudi upoznao u BiH? Odnosno puno bolje pitanje bi bilo jesi li uopće upoznao nekoga tko razmišlja drukčije (i dublje) od ovoga.
Sad mi bi mi stari rekli “De bola mali ne seri, šta ti znaš o životu” a ja bi kimnuo glavom jer se tu ne vrijedi raspravljati. Niti ću ja njih uvjeriti u nešto, niti oni mene. Pa ću se samo osmjehnuti i “poslušati” što mi imaju reći.
Oni bi rekli ” Imamo mi životnog iskustva” a ja bi odgovorio “imate vi moj kurac u ruci”. Ovo je isto kao da osoba sa 65 godina i 30 godina “iskustva” voženja automobila kaže svjetskom prvaku Formule 1 Sebastianu Vettelu kako će voziti formulu. Jer eto, ovaj ima više iskustva na što će mu Vettel odgovoriti “imaš ti moj kurac u ruci”.
Ali hajde, zanemarit ćemo onu da svi znaju kako se život treba živjeti te da su svi veliki mislioci u povijesti bili debili koji su eto govorili narodu kako bi se eto trebalo živjeti u ovom svijetu. Ali odo ja predaleko od teme.
Poanta je u tome da ne tražiš stimulus svaki put kad te opali paranoja jer moraš biti sam na 5 minuta. Nemoj živjeti u strahu od samog sebe i tjerati se na kladionicu jer je to lagan bijeg od realnost. Suoči se sa svojim demonima kada nemaš distrakcije ili će te snaći ona od Jonatana Franzena:
“Kierkegaard, in Either/Or, makes fun of the “busy man” for whom busyness is a way of avoiding an honest self-reckoning. You might wake up in the night and realize that you’re lonely in your marriage, or that you need to think about what your carbon footprint is doing to the planet, but the next day you have a million little things to do, and the day after that you have another million things. As long as there’s no end of little things, you never have to stop and confront the bigger questions.” -Jonathan Franzen
E sada je pitanje, hoćeš li nastaviti ubijati svoju svakodnevnicu u SportPlusu…ili ćeš prijeći u BetSport?
Sorry, the comment form is closed at this time.