Jel' ti treba dopuštenje da misliš svoje misli? – Bruno Boksic
350287
post-template-default,single,single-post,postid-350287,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Jel’ ti treba dopuštenje da misliš svoje misli?

Kažu da dan prije nego što nešto postane otkriće je to luda ideja. A koliko istih takvih “ludih” ideja mi imamo u našim glavama, šuteći o njima i vjerujući da su to samo gluposti koje se motaju u našoj glavi?

Tek kada na televiziji vidimo nekoga tko uzme upravo tu ideju i napravi realnost od nje, tek tada kažemo sebi da nismo ludi za tu “ideju” ali da su ostale definitivno takve.

Jel’ nam uvijek treba dopuštenje da mislimo svoje misli? Svaki put nam neki autoritet, bio to roditelj, prijatelj, učitelj, profesor, baba ili nadređeni treba reći da je nešto dobro da bi mi sami sebe uvjerili da je to dobro.

Kako smo se zajebali kada smo došli do toga da više vjerujemo svakom drugom nego samom sebi.

 

Slušaj šta ti se kaže – neću

 

“Nešto nije dobro sa njim, bjež’ od njega.” Kimni glavom ako si čuo varijaciju ovoga barem jednom u životu – ja znam da ja jesam. A sve to polazi od misli koje se vrte u našoj glavi i koje, ne daj Bože, jednom podijelimo sa ljudima pa onda ispadnemo ovakvi ili onakvi.

Drugi ljudi nikada neće razumjeti šta ti se mota po glavi niti ti treba njihova potvrda da je to dobro i evo ti primjer.

Kad sam bio u osnovnoj školi, zvali su me Filozof. Ne zato što sam filozofirao, nego zato što sam rekao da postoji opće znanje pa su me zajebavali sa “gdje si opće, ovdje vlastito znanje.”

E sad situacija – stojimo vani na velikom odmoru i krene padati kiša ali ne ona normalna kiša, nego ona žuta, ružna kiša od koje ti auto izgleda kao popišano. Ja se okrenem i slobodno kažem “vidi ove Gadafijeve kiše iz Afrike.” Zamisli reakciju djece u 8. osnovne koji čuju da je kiša došla iz Afrike – pali su po meni kao Bujanec po kokainu. Ribanje i ribanje ali ja se ne dam. Mrš u pičku materinu, ovo je južna kiša koja kola od Afrike i nosi pijesak iz afričkih pustinja – znam to a ostali to ne znaju.

I onda dođe presuda – imamo geografiju idući sat pa ćemo pitati profesoricu da vidimo jel’ to tako. Dođemo na sat i netko pita profesoricu, ona u fazonu “šta bola, kakve su to gluposti?” Svi se okrenu prema meni i nastaviše zajebavanje.

Šta ja imam tako nekog učiti da je to tako ako on hoće da se zajebaje sa tim.
Šta ja imam od toga što je netko “veći” rekao da to nije tako kad to jest tako.
Šta ja imam od toga da se prilagodim gluposti većine umjesto vjerovanja svojim mislima.

Rado bi ti rekao da sam se normalno nosio sa tim u 8.razredu ali nisam – prvo što sam rekao poslije “potvrde” autoriteta da to nije kiša iz Afrike jeste da sam se vjerojatno zajebao što nije dobro prošlo.

Tek 3 godine poslije, kada smo bili na satu geografije u srednjoj školi, je profa spomenuo upravo to kako kiše dolaze sa vjetrom iz Afrike i nose pijesak iz Sahare. Točno se Ivona, koja je sa mnom išla u osnovnu školu, okrenula prema meni i zabezeknuto me pogledala sa onim “Pa jebote, ti si bio u pravu.” Ja cvjetao ko’ čovjek tada – jesam, bio sam u pravu.

Ali prava poanta ove priče je da su me drugi ljudi uvjerili da sam debil samo zato što sam mislio drukčije. A potvrda koju sam čekao od autoriteta nije bila tu – nije bio nitko “veći” ili “pametniji” da mi kaže da to je to tako.

Koliko se puta sjebemo i bukvalno posvađamo sa samim sobom, uvjeravajući sebe da smo debili, kada nam netko “veći” kaže da to nije tako?

 

Sjebaješ sebe jer se želiš uklopiti u tuđu realnost

 

Peter Thiel, suosnivač PayPala i investitor često postavlja sljedeće pitanje na intervjuima i za večerama “What important truth do very few people agree with you on?”

U našem prijevodu ovo znači “Radi kakve te istine ljudi smatraju luđakom i debilom?

Umjesto da nađemo način da uvjerimo druge ljude u našu istinu za koju znamo da je takva, mi krenemo racionalizirati naše misli i gledati zašto smo u krivu i kako su drugi u pravu.

Briljantnost naših ideja ostaje samo u našim glavama jer je ista zapravo dosta česta, ali hrabrost nije. Hrabrost je izaći sa svojim idejama i gledati kako se ljudi seru na njih bez razumijevanja istih. Ako sumnjaš u svoje ideje i trebaš potvrdu istih onda super – otiđi i pronađi potvrdu. Nemoj odmah odustajati od svojih misli jer one vrijede.

Zapravo u trenutku kada počneš sumnjati u svoje ideje i počneš tražiti potvrdu da su iste u pravu, postaješ pametan jer silaziš sa “planine gluposti” i počinješ razmišljati racionalno (što nikako nije realno, samo racionalno). Lik je za ovo dobio Nobelovu nagradu iz psihologije i zove se Dunning-Kruger efekt.

Ali nemoj odustati od svojih ideja samo zato što nemaš potvrdu da su one ispravne. Traži, pronalazi, dokazuj sebi da jesu i daj si potvrdu jer je drugi neće dati – skoro nikada.

Ne uzdaj se u autoritet jer su to isto ljudi od krvi i mesa koji griješi puno više puta nego što su u pravu. Uzdaj se u svoje ideje i boli te kurac šta netko drugi misli o tome.

 

Moja istina

Na ono gore pitanje Petera Thiela o važnoj istini sa kojom se malo ljudi slaže, moj odgovor leži u promjeni Bosne i Hercegovine.

Da sam slušao svakog drugog, osim sebe, ovaj blog ne bi nikad postojao i ti ne bi ulagao 10 minuta svakog utorka čitajući stvari koje ti mogu pomoći u životu.

Da nisam sam tražio potvrdu mojih ideja, ona nikad ne bi došla od autoriteta. Naprotiv, došlo bi ismijavanje level kiša iz Afrike.

Ali sam ja naučio da su moje istine puno vrjednije od tuđih mišljenja.

Ostaje pitanje hoćeš li ti?

 

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.