Imaš li hrabrosti suočiti se sa svojom Sjenom?
Georges St-Pierre se smatra jednim od najvećih MMA (Mixed Martial Arts) boraca u povijesti tog sporta. Georges je osvojio titulu u 2 divizije u najvećoj borilačkoj MMA organizaciji–UFCu. Imao je 13 obrana naslova prvaka (rekord) i obranio je titulu 9 puta zaredom, držeći je 2204 dana zaredom.
Ali “GSP” nije počeo kao prvak.
Počeo je kao mali iz Saint-Isidorea, Quebec, kojeg je nasilnik svaki dan mlatio u autobusu. Taj lik koji ga je mlatio je bio 3 godine stariji, trenirao je hokej i bio je čisti hajvan koji bi svaki dan prebio Georges St-Pierrea. To nije bilo samo glupo prebijanje – to je uključivalo otimanje para i paranje robe koju je GSP nosio u školu, a bilo ga je sramota reći išta kući.
Nije da se GSP nije branio, ali kada si u 1. osnovne i dođe lik iz 4. razreda, onda ćeš primiti degeneka i točka.
To se odvijalo svakodnevno i GSP je zato odlučio upisati karate, a nakon toga i brazilski jiu-jitsu i boks. I taman što je GSP počeo savladavati razne borilačke vještine, njegov nasilnik je promijenio školu i premlaćivanje je prestalo.
Zamisli samo kako je to sjebalo čovjeka—u jednu ruku mu je bilo drago što je mlaćenje prestalo, ali u drugu ruku je prezirao to što nikada nije imao priliku dobro namlatiti tog lika i vratiti mu za sve sranje koje mu se događalo.
GSP je nastavio trenirati borilačke sportove, ušao u UFC organizaciju s 21 godinom i tu vladao narednih 11 godina s osvajanjem titule u 2 divizije i obrane naslova 13 puta.
Ali je ostao jedan mračni dio u njegovoj glavi—onaj mrak i Sjenu koju je spominjao na podcastu kod Joe Rogana. Ta Sjena ga je vrebala pola života i mrzio ju je i prezirao u sebi— dio sebe koji je bio tu, a nije ga nikako prihvaćao.
A onda je prije par godina sreo svog nasilnika na cesti.
GSP ga je primijetio, izašao iz auta i krenuo prema njemu.
A ono što je onda uradio saznat ćeš na kraju teksta. Jer da bi shvatio čitavu priču GSPa, morat ćeš pogledati u jedan dio sebe za koji malo ljudi želi reći da uopće postoji. Ali pošto čitaš ovo, znam da si dovoljno hrabar da uđeš tu—da uđeš u svoju Sjenu.
Pa idemo zajedno.
Dr. Jekyll i Mr. Hyde
Sjena je sve ono što žustro odbijaš prihvatiti kao dio tvog karaktera, a već je dio njega– agresivnost, moć, želja za raznim seksualnim partnerima, puno para, ljubav, poštovanje (ili strah) od drugih ljudi itd.
Sjena je pojam o kojem su pričali mnogi kroz godine, a ime je došlo od strane svjetski poznatog psihologa Carla Junga i znači ono što je nevidljivo i podsvjesno, ali je uvijek dio tebe i prati te gdje god da odeš.
Ako misliš da nisi nikada čuo za Sjenu, varaš se jer je najpoznatija Sjena na svijetu Dr. Jekyll i Mr. Hyde.
Dr. Jekyll je fini doktor koji hoda ulicama Londona— pristojan lik, dobro sve pozdravi, raja kaže da je iz fine kuće, uvijek nasmijan, ma lik bez ikakvih problema. To je ono što se zove persona—maska koju nosimo u javnosti. Većina nas se pokazuje u određenom svjetlu ljudima i društvu oko nas.
Rano smo naučili da je bolje da određene emocije ne pokazujemo u javnosti i da su određene stvari “sramota” pa ih onda potiskujemo.
Naučimo da je lažna pristojnost društveno prihvatljiva stvar pa je primjenjujemo. Naučimo da moramo puštati starijim osobama da se prema nama odnose s nepoštovanjem jer su stari i “mudri”, a mi balavci koji ništa ne znaju pa. Naučimo da nikada ne smijemo odgovarati ili sumnjati u autoritet ili ćemo snositi ogromnu kaznu. Naučimo da moramo glasati za HDZ inače smo izdajice hrvatskog naroda.
Sve smo to naučili kao fini Dr. Jekyll i pokazujemo samo tu “finu” stranu—personu koju smo stvorili za druge ljude i za društvo oko nas.
I onda padne mrak, a taj se fini Dr. Jekyll, kojem je pun kurac pravljenja finim, pretvori u Mr. Hydea i krene ubijati, gaziti i silovati ljude po Londonu— to je Sjena Dr. Jekylla, onaj divlji i životinjski dio u njemu.
I to je Sjena, onaj divlji i životinjski dio koji postoji u svima nama.
To je onaj dio u tebi i u meni koji bi jebao mater svom trenutnom šefu, ali su nam draže pare na kraju mjeseca. To je onaj dio u tebi i u meni koji bi udario šamar onom liku u osnovnoj školi koji nas je zajebavao, ali se ne možemo vratiti kroz vrijeme. To je onaj dio u tebi i u meni koji ne bi bio Anna Frank, nego čuvar u Auschwitzu jer bi to bilo lakše i prihvatljivije tada.
Ali Sjena nije neki teoretski dio koji postoji samo u knjigama.
Sjena je stvarni dio karaktera svake osobe i ona većini ljudi kontrolira život, a ostalima oko takvih ljudi kompletno uništava živote.
Sjena dovodi do masakra 7 ljudi u obiteljskoj kući, do borbe za ISIL, do silovanja i premlaćivanja cura, do čiste tiranizacije djece ili supruga, do tuča u gradu, propadanja u životu, uzimanja žutog u venu, zavaljivanja u 10 kredita, prokockavanja kuće na kartama, pokretanja rata ili dva, prihvaćanja loše veze i lošeg braka, alkoholizma, bježanja od životnih problema (i odgovornosti), emocionalne nedostupnosti, neprijateljstva prema svemu drugačijem, visokom stupnju sadizma i mazohizma, “praznom pogledu u očima”, tiranije na poslu itd.
Sjenu svatko ima u životu, ona je dosta zajebana i pitanje je samo kako je se riješiti. Kroz povijest su postojala točno tri načina rješavanja Sjene pa idemo vidjeti kako nam to može pomoći u rješenju problema svoje sjene.
Pusti da divlja- nemoj
Ovo su ljudi radili sve do prve kognitivne revolucije (30 000 godina prije Krista) i kao što možeš zamisliti, bilo je katastrofa. Jer zamisli da nema posljedica za bilo kakav impuls koji ti dođe— kad te sestra naljuti, uzmeš sjekiru i ubiješ je.
Srećom, prvom kognitivnom revolucijom (sposobnost govora) smo počeli stvarati prve civilizacije koje su imala neka pravila pa ljudi nisu ispoljavali svaki impuls koji su imali. Uspjeli smo polako suzdržavati neke naše nagone kako bi društvo, kao kolektiv, moglo biti bolje.
Presuda “Pusti Sjenu da divlja”: Ni slučajno— završit ćeš u zatvoru ili mrtav.
Represija – ni u kom slučaju
Kako su godine išle, ljudi su sve više i više sagledavali tu mračnu čovjekovu stranu i mislili da što je više “ubiju” u sebi, to će ljudima biti bolje. Jer ako se okreneš, sve što vidiš oko sebe nastalo je zato što su ljudi suzdržali svoje životinjske nagone i počeli praviti nešto korisno društvu.
Puno je “bolje” piti svu noć u kafani nego programirati Instagram aplikaciju za android mobitele— ali ako se osoba suzdrži od tog nagona (samodisciplina) i krene raditi tu aplikaciju, društvo će biti bolje, a ta će osoba dobiti prikladnu nagradu od strane društva.
Zvuči kao win-win situacija.
Samo što to nije.
Ljudi bi toliko zatukli tu svoju životinjsku stranu da bi ona jednostavno “nestala”—nema demona! Ali ta strana ne bi nikada nestala, nego bi se jednostavno povukla u dubinu osobe—postala bi nevidljiva za tebe— postala bi Sjena. Ljudi ne bi ni primijetili da nešto kontrolira njihov život jer je “to nešto” bilo potpuno nevidljivo za njih. To je postalo njihov Mr. Hyde.
Ovo je išlo do te mjere da su ljudi htjeli potpuno ubiti taj emocionalno-životinjski dio u sebi, smatrajući da će tako biti super dobri ljudi. Pa je doktor Moniz 1940ih godina napravio upravo takvu proceduru i dobio Nobelovu nagradu za nju!
Međutim kasnije se ispostavilo da ta procedura pravi puno štete, a od nje nema nikakve koristi. Ta procedura se zvala lobotomija.
Jer stvar je u tome da ti ne možeš praviti represiju svog životinjskog dijela u sebi— on će prerasti u Sjenu i isplivat će nekako iz tebe i to u najgorim trenucima.
Sve što je represivno i stisnuto će kad-tad eksplodirati iz tebe i to na dosta ružan način. Pa ćeš imati lika koji ima 2 malo djece, ali napravi dijete studentici u prizemlju. Ili curu koja mrzi svog muža, a ostala je s njim trudna pa ne želi slušati kako je narod zajebaje pa sve to iskaljuje pasivno-agresivno kroz uništavanje života svoje djece.
Ili ćeš se jednostavno početi opijati svakog petka i subote, kao i sav “normalan narod”, pokušavajući tako ugasiti one demone u sebi. Jebeš život 5 dana kojeg se onda moraš truditi zaboraviti preostala 2 dana.
Jer možeš ti izgledati dobro za sve druge ljude oko sebe, ali kad tad će se ta šteta vidjeti na tvom životu ili životu drugih ljudi oko tebe. A tad će biti kasno— šteta će već biti napravljena i skoro nepopravljiva. Jer ti možeš izvaditi eksere iz ograde, ali rupe uvijek ostaju. Represija uvijek tako završi. Ali srećom za tebe i za mene, postoji jedan način kako se može (i treba) odnositi sa Sjenom.
Integracija – najteža, ali jedina valja
Otkrivanje mogućnosti zla u sebi je najteže – sposobnost da možeš biti šupak, govno, varalica ili čuvar u koncentracijskom logoru i čak djelomično uživati u tome. Spoznati da imaš u sebi to da možeš biti sve od navedenih kategorija i birati to ne biti je prvi korak ka integraciji sjene.
Jer biti dobar, stvarno i istinski dobar i fin, znači biti sposoban biti čudovište, ali birati ne biti. Jer onda si ti birao biti dobar i fin, a nije ti to bila jedina opcija. To je razlika između morala i slabosti.
Kada je Nietzsche pričao kako je moral alat kojim slabi ljudi hoće kontrolirati jake ljude, onda je on pričao upravo o ovoj gore situaciji. Ljudi kojima nije ostalo ništa drugo negoli biti dobri nisu dobri, oni su slabi, a tu slabost sakrivaju pod krinkom morala.
Prvi put kad me neki lik prebio tamo u osnovnoj školi, nisam sebi rekao da sam ja moralno superioran jer koristim nenasilje. Nego sam sebi rekao da sam slaba pička jer sam bio upravo to— slaba pička.
Ovaj gore pasus je prvi korak onoga što trebaš uraditi kako bi integrirao svoju Sjenu.
To je jedna dosta jednostavnu stvar koju većina ljudi ne može podnijeti— potpuno iskren i otvoren odnos sa samim sobom.
U prijevodu ti to znači da moraš prestati lagati sebe, a to je uvijek najteže. Moraš prestati lagati sebe u svemu onome što radiš (i što ne radiš) jer samo tako možeš spoznati domenu gdje tvoja Sjena vlada tobom.
A točka gdje ćeš prepoznati najveću laž koju govoriš sebi jeste tamo gdje imaš najviše zamjeranja prema nekome ili nečemu (događaju).
Možda te partner prevario ili te najbolja prijateljica izdala. Možda te roditelji nisu dovoljno voljeli (zapostavljeni) ili su te previše voljeli (napravili te ovisnim- “stakleno zvono”). Možda tvoj šef nikada nije vjerovao u tebe i uvijek te vidio kao razočaranje ili ti je učiteljica uvijek govorila da si glup i da nikada neće biti ništa od tebe. Možda si stvarno zaslužio pasti taj predmet ili si stvarno trebao udariti tog lika. Možda si joj stvarno trebao prići, a nisi imao dovoljno muda.
Sve su ovo situacije koje su događaju nama i/ili ljudima oko nas, ali ono što čini razliku jeste kako se mi nosimo s tim. Jer emocije koje su nastale u tim situacijama i prema tim ljudima neće samo nestati. Te se emocije trebaju riješiti, a to se radi suočavanjem s ljudima prema kojima imamo tu emociju i reframingom situacija koje su u nama izazvale taj bijes, gnjev, srdžbu, ljutnju i zamjeranja. Emocionalni problemi mogu imati samo emocionalna rješenja.
Ne možeš ignorirati te demone, moraš ih pozvati na površinu i pričati s njima. Moraš naći situacije unutar kojih ti demoni mogu izaći iz tebe i uraditi svoj dio. Moraš naći mjesto i vrijeme kada tvoja Sjena može djelovati bez da pravi štetu tvom životu. A to zahtjeva razgovor s demonima, prihvaćanje istih i rješavanje emocionalnih problema.
Ovo je daleko najteža stvar koju možeš učiniti kao ljudsko biće, ali samo će te to učiniti kompletnom osobom. Osobom koja još uvijek ima svoje demone, jer ih svi imamo, ali osobom koju unutarnji demoni ne kontroliraju.
Jer tada ćeš moći iskoristiti sve ono što tvoja Sjena jeste—ti si kao osoba koja jaše slona. Ti si jahač, a slon je tvoja Sjena koju ti uopće ne kontroliraš, nego blago usmjeravaš. Imaš toliku moć na svom raspolaganju, a na tebi je samo da je pravilno usmjeriš.
Moja Sjena meni pomaže da svaki utorak pišem ove tekstove, da živim na način koji živim i da 100% vjerujem da mogu promijeniti grad Mostar i Bosnu i Hercegovinu. Moja Sjena ne da nikome da sere po mom snu i daje mi gorivo da idem dalje kada bi moj “racionalni jahač” davno odustao.
To sam uspio ne tako što sam se potpuno prepustio svojim demonima ili zato što sam ignorirao da oni uopće postoje, već tako što smo sjeli za isti stol pa se pričali kako dalje.
A kad smo kod demona koji ne kontroliraju osobu, ostao sam ti dužan kraj priče o Georgu St-Pierreu.
A ti si onaj iz škole koji me svaki dan tukao?!
…A onda je GSP prije par godina sreo svog nasilnika na cesti. Izašao je iz auta i krenuo prema njemu i nasilnik ga je prepoznao i malo se prepao. Međutim GSP je dobro pogledao svog nasilnika i vidio je da izgleda dosta loše—odrapana roba, prljavo lice, rasparane tene i rukavice na rukama.
Njegov nasilnik je postao beskućnik.
GSP je bio prvak i znao je da ga može prebiti na 127 različitih načina u tom trenutku, ali nije to uradio. Pogledao ga je dobro, stavio ruke u džep i izvadio sve para što je u tom trenutku imao—koju stotinu dolara i dao mu je.
Rekao mu je “Pogledaj se. Velik si momak, jak i stabilan. Nekoć si dobro igrao hokej i dobro učio. Nisi glup. Uzmi ove pare, otiđi u neki motel, istuširaj se i očisti. Pojedi nešto konkretno i popravi se. Nisi netko tko treba biti na cesti.”
GSP se tada okrenuo, sjeo u svoje auto i otišao dalje. Par mjeseci poslije ga je zvao njegov stari na mobitel da mu kaže da je taj isti nasilnik došao na vrata njihove obiteljske kuće, čist i sređen, da se osobno zahvali GSPiju. Ali to čak nije ni važno.
Ono što je važno je stol koji se postavio kada je GSP vidio svog nasilnika nakon svih tih godina. Za tim stolom je sjedio GSP i njegovi demoni. A ti demoni su bili sve one emocije srama, tuge, boli, jada i slabosti koje je doživljavao dok ga je nasilnik svaki dan mlatio.
I svi ti demoni su znali to.
Ali ono što je GSP uradio kroz godine jeste da je posjeo te svoje demone— demone stvorene od strane tog nasilnika— i iskoristio je njihov potencijal kao gorivo da postane dvostruki svjetski MMA prvak
A za što ćeš ti iskoristiti svoje demone?
Sorry, the comment form is closed at this time.