Gurni pod tepih
Vjerojatno si, kao i većina Balkana čuo onu već sada poznatu izjavu Ramba Amadeusa vezanu za nacionalizam. Ako nisi, evo je ovdje u njezinom punom ruhu:
“Nacionalizam je tema za one do 300 evra prihoda mesečno. Njima se servira ta priča. Kada plata pređe 500 evra, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kada pređe 1.000, onda je top-tema zdrava hrana, letovanja i zimovanja, a kada se popne na više od 3.000 onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi”
Iako je Rambo Amadeus super lik i imam maksimalno poštovanje prema njemu, ova izjava mu je čisto sranje i objasnit ću ti kroz sljedećih par točaka.
Puko ti kanistar za gorivo a ti sipaš i sipaš i sipaš…
Zamisli da imaš puknut kanistar sa gorivom u autu. I skontaš da ti curi gorivo iz kanistra. Ako sve iscuri, auto ne može dalje voziti. I šta onda ti uradiš?
Pa odeš na benzinsku pumpu 5 puta više nego uobičajno i samo točiš gorivo. Odnosno u ovom slučaju se rješavaš posljednica problema. A kada se samo rješavaš posljedica bez adresiranja uzroka, pogodi šta? One se ponove.
A šta misliš o tome da zakrpaš rupu na kanistru? Tako ne rješavaš posljedice, već uzrok problema. Jednom i za sva vremena.
Kako se problemi rješavaju…
U ovoj metafori zamjeni gorivo za pare i dobit ćeš odgovor zašto je Rambo Amadeusova izreka sranje. Prema onome što je on rekao, ako nabacujemo pare na prazan “kanistar” i time isti punimo, sve će biti dobro. Jer u tom trenutku i jest. Daj samo da je što više para.
I onda taj problem “nestaje”. Ali problemi, kao i potisnuti osjećaji, nikada ne nestaju. Oni samo više i više jačaju dok ne eksplodiraju. A kada eksplodiraju? Kada nestane goriva u kanistru. A šta nam je gorivo ovdje? Pare.
Tako da bi, u jednu ruku, mi se svi riješili nacionalizma na Balkanu kada bi svatko od nas ima po 3 000 eura plaću. S tim da pod rješavanjem mislim na nepričanje o tom istom problemu. A time što ti ignoriraš problem, on ne nestaje. Samo se može još gore manifestirati nakon godina i godina zapuštanja.
Tako da ukoliko stvarno želimo riješiti probleme u Bosni i Hercegovini, vrijeme je da prestanemo zanemarivati probleme. Da, ekonomski nam je loše. Ali nećemo riješiti probleme nacionalizma tako što ćemo taj isti problem napasti parama.
Gurni pod tepih – u svijetu
Evo ti još jedan primjer i ovaj je iz “realnog svijeta”. Pogledaj sada “porast nacionalizma” u svijetu. Nije to porast nacionalizma. Nego čim su pare presušile ili ih je manje u okviru u kojemu se živi, odmah se na površinu izbacuju stari problemi koji nisu bili rješeni ranije.
Odjednom je Amerika fašistička pa glasa za Trumpa, Francuzi i Njemci glasaju za radikalne stranke, izbjeglicima se buše brodovi, Katalonija se odvaja od Španjolske etc.
Katalonija 550 godina ima problem sa Madridom, ali se odjenom sada u žižu stavilo otcjepljene iste. Odnosno, znaš li koje je godine Katalonija krenule u procese koji bi joj dali još veću autonomiju i na koncu odvajanje od Španjolske?
2008! U trenutku svjetske ekonomske krize. Da, čim su pare presušile, na površinu su se vratili stari problemi koji su bili gurani pod tepih godinama.
A šta bi trebali
A evo ti jedan dobar primjer kako se problemi rješavaju. I kako onda države ne ovise od vanjskih faktora na dobrobit njih i njihovog stanovništva.
Nizozemska poslije Drugog Svjetskog rata je bila uništena u rangu Dresdena. Sve zapaljeno, niđe ničega. Nizozemska na koljenima, narod nema šta jest, industrija ne postoji, sve zapaljeno.
I šta se onda dogodi? Nakon 20 godina, Nizozemska velesila opet u svijetu. Isto kao i BiH poslije rata…
Zašto se Nizozemska ovako preporodila?
Zato što je imala kulturu trgovanja, progresivnog rasta i razvoja te slobode ljudi. Zato što su 350 godina bili trgovci i gradili svoju kulturu na tome. Narod ima mentalitet/kulturu pobjednika. I onda kada im se sve srušilo, narod nije propao. Nego se ustao na noge, otresao prašinu i podigao jebenu ekonomsko-socijalno-kultorološku velesilu u svijetu.
Sve to za 20 godina. Zato što su ulagali u kulturu, kultivirali svoj narod, učili ih da ne mrze, učili ih kako treba uživati u različitosti itd. Oni su gradili kanistar kako treba pa kada je nestalo goriva, ostao je zdrav kanistar koji se opet lagano mogao napuniti.
Daj danas, nemoj sutra
Znaš ti i sam kako, ali ne želiš to čuti. Nedavno mi je jedna djevojka rekla da joj se najviše sviđa kod mog bloga to što ljudima kažem ono što najmanje žele čuti, ali ono što im najviše treba.
Pa tako će slučaj biti i ovdje.
Nije džaba tema bloga Promjena Društva Kroz Promjenu Svijesti Pojedinca.
Tek kada mi sami u sebi promjenimo način razmišljanja i stav koji imamo jedni prema drugima, tek onda ćemo živjeti bolje živote. Mi smo točno kao država na onom mjestu kojega smo zaslužili jer u životu dobiješ ne ono što hoćeš, već ono što jesi.
A mi upravo jesmo to. Ljudi koji u ovom trenutku nisu dovoljni dobri da bi imali bolje. Ljudi koji mrze susjede iz zgrade, ulice, preko vode ili entitetske linije. Ljudi koji ograničavaju jedni druge, koji govore šta bi jedni, drugi ili treći trebali biti. Ljudi koji svojataju zemlju nauštrb drugih. Ljudi koji guraju probleme pod tepih, a tepih onda ubace u podrum. Dokle god ovako razmišljamo, svi milijuni ovog svijeta nam neće pomoći.
Ili hoće, ali će to biti kao slučaj Chume i Azura gdje će nas kratkoročna sljepoća odvesti u propast.
Evo kako trebamo dalje
Način na koji ćemo ovo riješiti jeste taj da će svatko od nas upitati sebe ” Jesam li ja osoba koja doprinosi problemu ili rješenju”. Jer ako nisi dio rješenja, onda si dio problema.
Ako se iskreno zapitamo ovo pitanje, shvatit ćemo da je većina nas dio problema.
I to je prvi korak. Priznanje da postoji problem.
A drugi korak je rješavanje tog problema. I tu na scenu nastupa naš mozak. Vidiš, naš problem nije logičke prirode. Naš problem je emocionalne prirode. Što znači da rješenje ne leži u logici prihvaćanja/neprihvaćanja nečega. Leži u emocionalnoj promjeni koji doživljavamo prema određenom subjektu.
Tek kada promjeniš emocije prema subjektu, tek onda postaješ dio rješenja a ne problema. Emocije su zajebana stvar. Zahtjevaju od nas da se suočimo sa najgorim trenucima u životu kako bismo uspjeli progledati iste kroz drugu prizmu. Kako bi shvatili da postoji druga perspektiva priče. Kako bi shvatili da mi nismo (uvijek) žrtva situacije, već da je to priča koju sebi pričamo.
Tek kada nas ovo opali po glavi i shvatimo da je jedina budućnost ovdje kroz rast i razvoj nas kao osoba, tek tada ćemo živjeti državu i život kakvu zaslužujemo.
A tada nam prihodi od 300 eura i izjave Ramba Amadeusa neće bušiti kanistar.
Sorry, the comment form is closed at this time.