Grčko sunce

U 10.mjesecu 2014.godine krenemo iz Sarajeva za Beograd, Miron, tadašnji predsjednik AIESECa u Sarajevu i ja kao predsjednik AIESECa Mostar na europski kongres koji se te godine održavao u Grčkoj.
Prelijepi planinski gradić Arachova te još ljepši Anamolia resort  su bili naše odredište te mjesto održavanja kongresa za 300 delegata iz Europe.

Arachova, zalazak sunca

U Beogradu, čekajući autobus za aerodrom na Zelenom Vencu  vidimo par djevojaka od kojih jedna, Dasha,  sjedi za laptopom i ima neke stickere na istom.

Ma mora da je iz AIESECa, ajde da joj se javimo i ja dreknem iz svega glasa HEY AIESEC što je ekvivalent normalnog ćao.

I tu kreće avantura.

Avantura koja me na koncu dovela do Polarnog kruga i upoznavanja osobe koja je kasnije postala moja najbolja prijateljica, osoba koja me razumije kada nitko ne može i osoba koja zna sve o meni.

Da se vratimo u priču. Sjednemo tako zajedno Miron i ja te djevojke iz, vjerovali ili ne Rusije (ti Bruno uvijek na Rusiju). Njih 4 sjede i čekaju isti bus koji ih vozi na isti avion kao i nas za Atenu. Ajde super, družit ćemo se usput.

Sletimo u Atenu i, naravno, ja glupan zaboravim bukirat hostel ranije pa se Miron prilagodi i pođe sa mnom tražiti hostel. Rusi također nisu bukirali hostel tako da pođemo zajedno i odemo u isti hostel, nastavimo se družiti kroz cijelu konferenciju i postanemo dobri prijatelji.

Liza, Bruno(ja), Dasha i Miron

Dasha, cura u sredini mi tako spomene kako oni svake godine, u malenom ruskom gradiću Arkhangelsku sa populacijom od 300 000 (njezine riječi kako je malen) u organizaciji sa Ruskim ministarstvom obrazovanja rade konferenciju preko ljeta te da su im potrebni stranci kao predavači (facilitatori).
Dasha ispita moja raspored i pokaza zanimanje da dođem na konferenciju kao predavač, put je plaćen i čak dobiješ i malu naknadu a konferencija traje oko 6 dana na sjeveru Rusije.
“Naravno!” odmah kažem jer nisam lud propustiti plaćen put bilo gdje i još imam priliku nešto pametno reći. Zakon!

I tu sve stane. Prolazi skoro 6.mjeseci a ni traga ni glasa ni Dashi ni konferenciji. Ja zaboravim na sve to.

Rusko sunce

U 4.mjesecu 2015.godine Dasha mi se ponovno javila i rekla da je sve sređeno sa ministarstvom i da joj treba potvrda mog konačnog dolaska na konferenciju.
Šta, tko, kako, gdje sada?

Dasha, ruski informativno samo reče:
“23.6-7.7 2015.godine
Arkhangelsk- Malie Korely
Čitav internacionalni track je prilagođen tebi i ti si glavni.
Druga osoba koja će biti tvoj su-predavač je izabrana tako da odgovara tebi i tvom profilu
Na konferenciji se nalazi 400 ljudi.
Pripremaš 6 dana sessiona na konferenciji + dodatne aktivnosti.”

(U mojoj glavi)
Nakon čitave priče o deportaciji, pritvoru, izgubljenosti, pljačkama i svim ostalim dogodovštinama, čovjek bi zaključio da ću ja prestati ići u tu zemlju, a ja kao Einsteinova definicija idiota koji stalno radi jednu te istu stvar i očekuje drukčiji rezultat.
ili ne?
Joj reko, šta kako gdje tko će sad pripremiti toliko sessiona ali hajde.
Auuuuu stani stani, jesu oni mi tad ISPITNI ROKOVI. Jašta nego jesu.
YOLO, jednom se živi.

(Odgovaram Dashi)
Može sve! Čujemo se uskoro. Woohoooooo.

Upoznam svoju ko-facilitatoricu Vitu koja dolazi isto iz Rusije, ali iz južnog grada Krasnodara te krenemo raditi na sessionima.

2 mjeseca kasnije.

Trebam krenuti za koji dan u Rusiju i stalno se mislim je li to dobar potez. Imam ispite koje moram položiti  jer sam 5.godina a trebam se seliti u Sarajevo raditi za AIESEC. Ako ih sada ne riješim, kada ću…
I na sve ovo, još me puca strah od prošlog odlaska u Rusiju.
Ma šta od prošlog, od svakog odlaska u Rusiju. Gore mi se uvijek dogodi nešto što mi izazove blagi ili jaki nervni slom.

I ovako mi je bilo danima, non-stop. Neki strah kako od fakulteta i ispita jer ih propuštam skoro sve pa do prilika i neprilika koje sam ranije doživljavao u Rusiji,

I krenem ja avionom iz Sarajeva sa dobrom vjerom, jakom pripremom i kartom u ruci Sarajevo-Moskva-Arkhangelsk

Da vidiš gdje se to uopće nalazi

Tri dana se ubijam u glavi je li ovo bila dobra stvar.
Treći dan napokon stigne i Vita, drugi facilitator i počnemo se intenzivno družiti i raditi konačne pripreme za sessione.
Kada mi je Dasha rekla da su prilagođavali drugog facilitatora prema meni, nije sekunde slagala.

Vita je, isto kao i ja, veliko dijete koje nije nikad odraslo, prezanimljivo zabavna, ludo pozitivna a u isto vrijeme izuzetno načitana cura. Isti smo s tim da se ja dosta nekulturno ponašam u javnosti dok je ona dama.

I tako sjednemo Vita i ja na pivu u jedan od barova u Arkhangelsku, gdje se bar nalazi dva kata ispod zemlje.

Krenemo jesti, piti i pričati.
Razvije se neka ona duboka priča, znaš ono kada pričaš s nekim bez ikakvih filtera ili premišljanja te kada ti toj osobi kažeš sve što misliš a i ona tebi, kada ne skrivaš apsolutno ništa jer znaš da te druga osoba ne osuđuje te da te stvarno, uistinu istinski razumije.

Provedemo tu par sati i shvatim da sam pronašao osobu koja je postala moj najbolji prijatelj, osoba kojoj sve mogu reći i obratno te s kim imam jaču povezanost nego sa bilo kime iz mog grada ili države.
I morao sam proputovati SAMO 3800 km da je pronađem. Koja sreća.

Završimo pive i krenemo kućama, red je spavati jer je skoro 02:00.
Popnemo se na -1 kat gdje su koktel druženja.
Popnemo se na prizemlje i krenemo izlaziti iz bara.
Sa desne strane nam je velika betonska riva koja prati čitav grad od početka do kraja i proteže se kilometrima uzduž rijeke Dvine.
Čitava je skoro prazna te se samo vidi jedan stariji čiko sa smeđim kaputom u 7.mjesecu (hladno hladno) koji vozi biciklo.
Odmah pored šetnice je dugačka pješčana plaža koju neprestano oplakuje hladna Dvina što ne smeta ljudima koji na istoj igraju odbojke.

I krenemo mi prema toj šetnici koja se nalazi svega 100ak metara od bara.
Izađemo na čistinu.
Okrenem se na desno
I
Tada
TO
Ugledam

IZLAZAK SUNCA U 2 UJUTRO!

Blejim kao koza 10 minuta u nebo.
Nebo, dijelom prekriveno oblacima koji se razilaze od snage izlazećeg crvenkastog sunca koje osvijetljava čiku biciklistu, ljude koji igraju odbojku na pijesku i mene.
Mene
mene
mene

Stojim, nepomično stojim i samo gledam u taj prizor.
Vita mi maše rukom ispred očiju a ja samo stojim.
I gledam
Mala suza mi dođe u očima jer me tada opali jedna misao u glavi kao šamar.

MOGAO SAM OVO PROPUSTITI RADI ISPITA ILI STRAHA!

Gledam u to sunce 5,6 minuta neprekidno i onda izvadim mobitel i napravim sliku. Ne zato što je tada sunce bilo najjače ili prizor najljepši, nego da imam jednostavan podsjetnik na ovu priču i ovu misao koja mi je tada došla.

izlazak sunca oko 2 ujutro, Arkhangelsk

Odemo na konferenciju, uradimo svoj posao i onda dođe vrijeme za pozdrave i klasičnu laž.
Stojim sa Vitom na aerodromu i opraštamo se. Imali smo nevjerojatnu konekciju i neviđeno prijateljstvo kroz razumijevanje, takvu kakvu nisam nikada doživio u životu ali isto tako znam da se takve stvari završe brzo kako su i počele.
I krenu one klasične rečenice:
” Održat ćemo kontakt”
” Ajde da dogovorimo posjet nekome”
” Moramo ovo ponoviti”

Dasha, Bruno(ja), Vita i Masha

Mostarsko sunce

Ali ovaj put se dogodi nešto drukčije. Ne znam do koga je bilo ali smo stvarno ostali u kontaktu. I to su bili skypeovi za pamćenje gdje se cugalo vino, pričalo o životu i po 4 sata te pravile ovakve slike

Nitko ne zna šta je ovo pa ni mi

I onda smo stvarno dogovorili posjetu. Stvarno. I ja sam se iznenadio jer inače ljudi godinama dogovaraju ovakve posjete jer su skupe i zahtijevaju previše vremena, pripreme , usklađivanja rasporeda itd.

I onda mi je Vita poslala sliku

Aviokarta Krasnodar-Zagreb

Pa ona stvarno dolazi.
Ne mogu vjerovati. Ispoštovali smo sve one gore navedene klišeje o ostajanju u kontaktu, ponavljanju nečega sličnog te posjeti jedno drugome.
I tako je moja najbolja prijateljica došla u najbolji grad na svijetu , u Mostar, koji smo koristili kao bazu za putovanja po prelijepoj Bosni i Hercegovini i dalje.
Čak je upoznala i moju baku

Vita sa bakom Ivom

I danas smo u kontaktu. Iduće okupljanje je u Krasnodaru za 4 godine i kako znam često Viti govoriti da ću doći kao tetak Bruno da njezinoj djeci dam malo para i slatkiša, kao što su nama iz Njemačke davali 😀

mostarsko sunce na Humu

A sad se u glavi vratim, premotam film sve do one situacije kada sam čekao sa Mironom autobus na Zelenom Vencu. Vratim se u onaj trenutak kada trebam reći ćao i zamišljam da ga ne kažem.

I sve ove gore navedene stvari možda ne bi nikada postojale, sve ove slike, dogodovštine, avanture, prijateljstva, izlasci i zalasci sunca, sve ovo ne bi postojalo.

Tako me samo jedno ćao, jedno jedino ćao dovelo do toliko lijepih trenutaka i osoba u životu.

Ne zaboravi pogledati ljude i reći im ćao, nikada ne znaš gdje te to može odvesti. Budi avanturističan, ničega se ne stidi i hodaj životom praveći od svakog trenutka priliku jer nikada ne znaš, možda je tvoj “ćao” trenutak iza ugla.

Sad se sjeti koji je tvoj ćao trenutak i napiši isti ispod u komentarima

Do idućeg utorka.

Preporuka za iduće čitanje

• Internacionalni Train the Trainers Sarajevo
• Kako sam prestao mrziti diskoteke
• Što sve propuštaš a ne znaš da propuštaš
• Kako sam se usrao ko’ pi**a: Highline 179