Želiš skontati ljude? Onda radi ovu jednu stvar

Jedno jutro 1919. godine, 17-godišnji Milton Erickson, začetnik hipnoterapije i jedan od najutjecajnijih psihologa 20.stoljeća se samo srušio na krevet. Dio po dio tijela mu je počeo trnuti i nakon samo 2 dana, ležao je u krevetu potpuno paraliziran.
Načuo je razgovor majke sa doktorom koji joj je rekao da će Erickson umrijeti naredni dan. Naredni dan je pao u komu, ali se čudom uspio probuditi nakon 3 dana. Međutim, šteta dječje paralize, bolesti koju danas lako rješava cjepivo, ga je potpuno uništila.
Čitavo njegovo tijelo, uključujući i usne, su bile paralizirane. Jedino nad čim je imao kontrolu su bile njegove oči. Za kreativnog lika poput Ericksona, život u krevetu na farmi u Wisconsinu je bio ubitačan.
Jedino društvo u čitavoj okolici su mu činili roditelji, jedan brat, privatna medicinska sestra i sedam sestara (yep, sedam).
I tu priča postaje zanimljiva.
Erickson je naredni dan slušao svoje sestre kako pričaju i primijetio je nešto što do sada nije–kako su sestre pričale, njihova tijela, lica i gestikulacije su se micale po svom. Izgledalo je kao da imaju svoju zasebnu poruku.
Jedna sestra je rekla drugoj “Da, mislim da je to dobra ideja”, ali je njezin glas bio potpuno ravan i monoton, isto kao da je sa tom porukom zapravo govorila “Ne, to je grozna ideja.” Odjednom, Da je moglo značiti Ne.
Erickson je nastavio slušati svoje sestre, upijajući razne neverbalne znakove i dešifrirajući njihova značenja. Kroz narednih par godina, naučio je sebe ponovno hodati i uz pomoć terapije, uspio je pobijediti dječju paralizu.
Ali fascinacija promatranjem drugih ljudi je bila toliko velika da je Erickson upisao medicinu i psihologiju na fakultetu. Njegov moto je bio “promatraj, promatraj, promatraj” i toliko se izvježbao da je samo po hodu svojih pacijenata mogao prepoznati tko vara svog partnera.
Većina njegovih prijatelja i pacijenata su mislili da čovjek ima neke moći predviđanja, ali je Erickson jednostavno toliko dugo studirao neverbalnu ljudsku komunikaciju da mu je ona postala kao druga priroda.
Pusti šta ljudi pričaju, slušaj kako ljudi pričaju
Čovjekova neverbalna komunikacija čini 93% sve njegove komunikacije. To su ti govor tijela i tonalitet– samo 7% su riječi koje osoba govori.
To ti je kada vidiš lika na cesti pa mu kažeš “Gdje si, pičko” i kada vidiš lika na cesti pa mu kažeš “Gdje si, pičko.”
Prvo je pozdravljanje prijatelja, drugo je poziv na šaku u glavu.
Kakva je razlika? Znaš je i sam prepoznati kada je čuješ. Jer ton i postavljanje tijela igraju ogromnu ulogu. Riječi u toj situaciji igraju izuzetno malu ulogu u slanju poruke, toliko malu da je većinom možeš ignorirati.
Slušaj kako ljudi govore to što govore– je li im glas spor i monoton kao onom profesoru koji dosadan predmet čini još dosadnijim, ili su brzi i ritmični kao da su na nekim drogama?
Vidi koju riječ naglašavaju u rečenici.
“Ja to ne bi nikada URADIO” nije isto kao i “JA to ne bi nikada uradio. “
Prva znači da osoba nikada ne bi uradila takvo nešto, drugo da je osoba povrijeđena jer je netko bacio sumnju u karakter te iste osobe koja je toliko bolja od svih drugih da je za nepovjerovati da netko uopće i sumnja u to.
Kako bi se svatko od nas dobro naljutio na tako arogantnu osobu podignutog nosa koja misli da je bolja od svih drugih.
E vidi šta smo sad uradili.
Uzeli smo jednu rečenicu “JA to ne bi nikada uradio” i na osnovu samo tona te rečenice smo mogli pretpostaviti dosta toga o jednoj osobi.
Kada prvi put osvijestiš to da ljudi prenose poruke neverbalnim govorom, a ne riječima, onda to postane zabavna igra gdje se ti u glavi non-stop igraš “A šta je pisac htio reći” sa ovom porukom.
Ovo funkcionira jer je neverbalna komunikacija izraz našeg emocionalnog stanja, a to je bruka teško za isfolirat ili sakrit. Ako ideš na pozornicu pričat i sav si ono “Ma ništa je ovo za mene,” a glas ti treperi, brišeš ruke od farmerke jer se stalno znoje i počinješ treptati i gutati pljuvačku manualno, onda si itekako nervozan.
Riječi mogu kriti, tijelo i ton nikada.
Ali ima tu još jedan veliki faktor– pošto živimo u virtualnom svijetu gdje se većina komunikacije odvija preko riječi/komentara/statusa/emailova, onda moramo znati prepoznati emocionalno stanje onoga koji šalje poruku samo preko napisanih poruka.
Teško? Da. Nemoguće? Ne. Idemo vidjeti kako.
Šta piše između redova?
Kako se zove nacist koji završi doktorat?
Pa nacist.
Jer osoba ne prestaje biti nacist/komunist samo zato što ima diplomu. Fakultetsko obrazovanje ne radi na emocionalnom i moralnom razvoju čovjeka, samo na intelektualnom. Zato možeš imati Khieu Samphana, doktora prava sa Sorbonne, jednog od najjačih europskih fakulteta, koji je stvorio i ,zajedno sa Pol Potom, implementirao čitavu doktrinu Crvenih Kmera koja je ubila 30% populacije u Kambodži (oko 3 milijuna ljudi) u 2 godine.
I najbolji primjer onoga što piše između redova su ti Facebook komentari. Nađi neku temu koja je polarizirajuća poput abortusa, Izbornog sustava u BiH, ili gay parade i čitaj komentare.
Ali nemoj čitati komentare, već “čitaj” komentare.
Šta ti ovo točno znači.
Znači da uzmeš ono što je osoba napisala i sagledaš to idućim redom:
- Koje emocionalno uvjerenje osoba ima
- Koje emocionalno uvjerenje osoba hoće dokazat kroz svoje riječi
E tu ti leži pravo dešifriranje. Lako je skontati tko je ljuti i nasekirani lik u komentarima– taj svima jebe mater i piše u CAPS LOCKU. To je easy level prepoznavanje.
Preskoči takve komentare i treniraj svoju percepciju na one komentare koji su puno suptilniji u svojoj poruci. Tako ćeš postati puno bolji u prepoznavanju emocionalnog stanja i prave namjere osobe koja isto piše.
Tek tada se nećeš dati prevariti i moći ćeš točno procijeniti namjere druge osobe, a to će ti dati ogromnu prednost u životu.
Jer ćeš točno znati tko ti istinski želi pomoći, tko te želi prevariti, a tko bi te bacio u jamu prvom prilikom. Radi takvih stvari vrijedi “slušati” druge ljude jer ćeš onda znati kome možeš vjerovati.
Pusti ih da vjeruju kako ne znaš
Ako budeš ovo radio par godina, doći ćeš u situaciju gdje možeš prepoznati emocionalna stanja ljudi u par komentara ili par minuta razgovora. Nivo ekspertize i majstorstva Miltona Ericksona je nedokučiv za većinu nas, ali nam takav nivo i ne treba.
Dovoljno nam je onoliko da prokužimo prave namjere i osjećaje ljudi koji pričaju s druge strane stola ili tastature.
A jesi li uhvatio stanje iza ovih riječi?
Sorry, the comment form is closed at this time.