Ego problem: Superiornost i kako se toga riješiti
Prošli put smo govorili o inferiornosti ega i pričali o tome kako smo dovoljno dobri da možemo postati dovoljno dobri u životu ili nekoj vještini.
Ego problem: Inferiornost i kako se toga riješiti
E, ovaj put idemo u drugu krajnost– u problem superiornost ega.
Čitav problem ego superiornosti se odnosi na samo tri stvari:
1. Mišljenje o sebi
2. Mišljenje o drugim ljudima
3. Vrijednosti prema kojima cijenimo (ili osuđujemo) druge ljude
Ove tri točke su tako isprepletene da ih je nemoguće gledati kao zasebne kategorije pa ću ih kao takve onda i objasniti. A to ću uraditi tako što ću ti pokazati da je Hitler bio bolji čovjek od tebe.
Je li Hitler bolji čovjek od tebe?
Je li Hitler bio produktivniji od tebe? Jest
Je li Hitler bio kreativniji od tebe? Jest
Je li Hitler imao bolji time management od tebe? Jest
Je li Hitler bio bolji javni govornik od tebe? Jest
Je li Hitler bio bolji motivator od tebe? Jest.
Je li Hitler bio bogatiji, ambiciozniji i uspješniji od tebe? Jest
Je li više ljudi obožavalo Hitlera nego tebe? Jest
Je li više ljudi pratilo i slušalo Hitlera nego tebe? Jest
Je li Hitler ima više poštovanja i respekta od tebe? Jest
Je li Hitler utjecao na više života od tebe? Jest
Je li Hitler imao uspješniju knjigu od tebe? Jest
Je li Hitler bio popularniji od tebe? Jest
Je li Hitler bio veći lider od tebe? Jest
Je li Hitler, prema svemu ovome navedenom onda, bio bolji čovjek od tebe?
Nije.
Hajde sad riječ Hitler u onim gore navedenim rečenicama zamjeni sa Isusom.
Je li Isus, prema svemu ovome navedenom onda, bio bolji čovjek od tebe?
Jest.
Kako je moguće onda da su prema svim navedenim kategorijama Hitler i Isus bolji od tebe, ali da jednog gledaš kao na superiornijeg, dok na drugog gledaš kao na inferiornijeg.
Zato što termin “superiorniji/inferiorniji” dajemo prema onome što mi osobno vrednujemo u životu. Hitlerova ambicioznost je super…ako samo u životu vrednujemo ambicioznost. Ali pošto smo mi normalna ljudska bića i vrednujemo dobrotu prema drugim ljudima, onda nam njegova ambicioznost ne znači ništa dobro i smatramo je irelevantnom u pogledu na osobu.
S Isusom je druga priča potpuno – to je”čovjek” koji je htio donijeti dobro drugima i njegova ambicioznost u tom pogledu nam znači sve najbolje. Ej, pa On je umro na križu da bi nas spasio. Dobar lik.
Ali samim time što smatramo Isusa boljim, a Hitlera gorim čovjekom od sebe, sebi dokazujemo da postoje oni koji su bolji ili gori od nas.
Iako bi ti mnogi htjeli reći da su svi ljudi isti, dovoljno dobri i da svaka osoba zaslužuje poštovanje, to jednostavno nije istina. I evo zašto.
Hijerarhija je naš ego problem
Ako si žena, bi li se htjela udati za lika koji te svaki dan tuče?
Ne bi.
Ako si muškarac, bi li se htio oženiti curom koja bi te svaki dan varala?
Ne bi.
Ali ako su svi ljudi dovoljno dobri i isti, ako ne postoje oni koji su bolji ili lošiji, zar nije onda svejedno s kim ćemo na kraju biti?
I tu dolazimo do onoga da su ljudska bića hijerarhijske životinje.
E šta ti to znači.
Da ne idem previše u “jastoge,” jer je to Jordan Peterson itekako dobro uradio u svojoj knjizi, reći ću ti da je ljudska vrsta socijalna vrsta i da sve što radimo unutar iste vrednujemo prema određenoj hijerarhiji.
Ta hijerarhija se temelji na preživljavanju (jedinke i plemena), kompetenciji i snazi. Oni koji su najfleksibilniji i najkompetentniji su na vrhu, oni koji nisu, su na dnu.
To se nama može ne sviđati, ali je to tako. Istinu i činjenice jednostavno boli kurac za naše osjećaje.
Samim time što postoji hijerarhija, znači da su određeni ljudi bolji i gori od nas u određenim kategorijama.
Ljudi su uvijek iznad ili ispod tebe, na ovaj ili na onaj način. U parama, statusu, slavi, socijalnim interakcijama, javnom govoru, računovodstvu, pisanju, pričanju, ogovaranju, mržnji sebe, ljubavi prema sebi, sebičnosti, hrabrosti, oholosti, škrtosti, dobroti, poziciji u firmi itd.
Isus je bolji “čovjek” od mene i od tebe. Gandhi isto.
Ali ti i ja smo bolji ljudi od onog narkomana koji svaki dan pije pivu ispred Konzuma, a navečer truli po klupama od droge.
Prije nego što krenemo u rješenja, reći ću ti jednu stvar radi koje se ovaj članak ne bi trebao pisati:
Ništa od ovoga nije važno.
Kako nije važno, Bruno, ako mi govoriš da su ljudi bolji ili gori od mene. Zar oni svi veliki ljudi ti uvijek ne govore kako nema boljih ili gorih ljudi od tebe? Zar oni ne govore da trebaš ostati prizemljen i da se nikada ne smiješ ufurati da si nešto što nisi?
Yep.
I znaš šta ću ti ja reći na to.
To su sve istine. Ali su nijanse te istine tako sjebane da ti nekad dođe da sve pošalješ u pičku materinu.
Srećom po tebe, ja se nisam mogao zadovoljiti odgovorom da bi se jednostavno to trebalo tako raditi. Tako da sam kopao i kopao i kopao dok nisam pronašao razloge zašto ti najveći ljudi govore o tome da je ego sranje. Jer i jest. I nije. Evo zašto.
1. Transcendentalnost
Transcendentalnost je sjebana. Jer šta ti to zapravo znači. To ti znači prevazilaženje određenog stanja i prelazak na novu razinu. Međutim postoji caka. U transcendentalnosti, ti ne gubiš prethodnu razinu, već je inkorporiraš u narednu razinu.
To ti u prijevodu znači ovo.
- Važno ti je šta drugi misle o tebi
- Otkriješ šta hoćeš raditi u životu
- Skontaš da će ti drugi ljudi reći “Sramota. Vidi ga..”
- Shvatiš da te boli kurac šta će drugi ljudi reći na to
- Radiš svoje
Međutim, ovo radiš svoje i onaj stav “mene boli kurac šta će mi drugi reći” je samo polu-istina.
Čitava istina je sljedeća.
Prioritet mog života više nije šta će mi netko drugi reći, već šta ću ja sebe reći i šta ću ja raditi. A mišljenje drugih pada u drugi ili treći plan.
Ne da nama nije bitno šta će drugi ljudi reći o nama – bitno nam je. Ali nam je važnije šta ćemo mi sami sebi reći.
U transcendentalnosti ega, tebi je još uvijek stalo do društvene hijerarhije i tvoje pozicije u njoj. Ali ti to nije prva stavka na koju misliš, prema kojoj se ravnaš i na odnosu koje praviš odluke u životu.
A to možeš samo uraditi kada shvatiš da problem superiornosti ega i jeste sranje, a to ide samo kroz svrhu veću od tebe.
2. Nađi nešto veće od tebe
Egomanijaci su egomanijaci jer misle da su oni najbitniji u svom životu. Bio sam takav dobar dio vremena gdje sam mislio da sam heroj ili žrtva situacije. Ako se nađeš u situaciji gdje misliš da si heroj ili žrtva, znaj da je to ego problem superiornosti. Evo kako ga riješiti.
Kada nađeš onu stvar, ideju ili grupu za koju osjetiš da je bitnija od tebe u tvom životu, tada si pronašao način kako će ti superiornost ega postati banalan problem.
Jer shvatiš da poanta tvog života nisi ti, nego utjecaj koji možeš napraviti na ovom svijetu. Sva dobrota i promjena koju možeš napraviti.
Harry Truman je rekao “It’s amazing what you can accomplish if you do not care who gets the credit.” Zato što je pratio svoje riječi, uspio je biti jedan od najuspješnijih američkih predsjednika bez da se to zna.
Pod njegovom administracijom je bačena atomska bomba i završen Drugi Svjetski rat, implementira je Marshallov plan i time je Zapadna Europa podignuta iz pepela, bio jedan od glavnih osnivača NATOa, pokrenuo prve odredbe i zakone vezane za rasnu integraciju u Americi, zauvijek maknuo izolacionizam iz američke politike, itd.
Čudo je šta možeš postići kada ti je u životu nešto broj 1, a to nisi ti.
Kada sam pronašao svoju životnu svrhu promjene grada Mostara i BiH iz rupčage u mjesto koje je oaza za život, tada sam shvatio koliko je nebitno moje ime iza svega toga. Bitno je da se to ostvari, a hoće li zasluge pripasti meni, nekom drugom ili trećem, to nije prioritet.
Bilo bi mi drago da to budem ja i bilo bi mi drago da ja dobijem te zasluge, ali to nikada neće biti prioritet niti će to utjecati na moje odluke vezane za dobrobit ovog grada.
To je ono kada ti kažu da nije bitno tko će dobiti zasluge…jer stvarno nije. Bitna je svrha. A veliki ljudi ti najbolje pokazuju koliko su veliki s ljudima s kojima se druže.
3. Ti si prosjek 5 ljudi s kojima se najviše družiš
Kada ti god netko kaže da ne smatra da je bolji ili gori od drugih ljudi, pitaj ga zašto se onda ne druži s narkomanima, alkoholičarima i lopovima.
Veliki ljudi se uvijek okružuju drugim velikim ljudima jer samo tako mogu rasti dalje. Igra života na velikoj razini nije poređenje s drugim ljudima– to rade mali ljudi, nego postajanje najboljom verzijom sebe. A to je beskonačna igra koja nema kraja.
Međutim, u toj igri ti trebaju ljudi oko tebe koji te svjesno (i nesvjesno) guraju da budeš bolji. Ne možeš ti biti produktivan 14 sati dnevno ako svi ljudi s kojima se družiš su produktivni sat vremena dnevno. Ti možeš nagurati nekih 4,5 ili 6 sati produktivnosti, ali okruženje unutar kojeg djeluješ i operiraš ti ne pruža ono radi čega bi rastao i napredovao.
Zato ti veliki ljudi nikad neće reći da su bolji ili gori od tebe, nego će jednostavno uzeti svoje vrijeme i dati ga osobama za koje oni misle da to zaslužuju.
4. Budi Šegrt kao i svi veliki prije tebe ali prema onome tko to zaslužuje
Leonardo Da Vinci je imao Verrochija, Ryan Holiday Roberta Greena, Martin Luther King i Tiger Woods su imali svoje očeve, Aleksandar Makedonski Aristotela, Aristotel Platona, Platon Sokrata, Sokrat…
Veliki ljudi nisu postali veliki ljudi zato što su odmah bili veliki. Oni su počeli tamo gdje je završio moj prethodni članak o inferiornosti ega:
Dovoljno si dobar da možeš postati dovoljno dobar.
Ako netko ima bolju (odnosno više) samodiscipline od tebe, on je u tom polju superiorniji i ti bi trebao učiti od njega da dođeš na tu razinu.
Ako netko zna vještinu koju ti želiš naučiti, onda uzmi i uči to od te osobe. Budi šegrt i “ispeci zanat.” To su radili svi veliki prije tebe i radit će to svi veliki poslije tebe. A tako, i samo tako, možeš zadobiti respekt velikih ljudi – -do the work. Nema puta oko toga.
A ako te drugi ljudi, koji su mnogo nesposobniji od tebe u tom polju, gledaju s visoka?
To ti je kao da pudlica laje na čovjeka od 2 metra. Pudlica ima distortiran pogled na svijet i vidi sve u svojoj veličini pa laje na istog čovjeka.
Čovjek se tu samo nasmije i prođe jer je svima okolo, uključujući i njega, jasno da samo pudlica misli da je na istom levelu kao i on.
Ako te netko drugi gleda s visoka, to je njihov i samo njihov problem koji ti nikako ne možeš riješiti. Oni ga sami sa sobom moraju riješiti i nitko im drugi tu ne može vele pomoći.
Na moju nesreću, znam par ovakvih egomanijaka i svima, osim njima, je očigledan problem ega. Pa čak kada te ljude i konfrontiraš na dosta racionalan način, efekti istog će biti čista deflekcija na druge stvari ili prebacivanje odgovornosti i krivnje (“ti si glup, ti imaš ego problem, ti misliš da si bolji od mene” itd.)
5. Sva mišljenja nisu jednako vrijedna
Da bi svjestan svog neznanja u određenom polju, moraš spoznati znanje tog istog polja i tek onda shvatiš koliko zapravo ne znaš ništa o tom određenom polju.
Odnosno na našem jeziku:
Glupan je siguran da je ono što zna takvo, dok pametan čovjek zna da to nije ni 2% onoga što se nalazi u tom polju.
Dva psihologa su za ovo dobili Nobelovu nagradu i ovaj se fenomen zove po njima– Dunning-Kruger efekt. O njemu sam pisao već ranije ovdje.
Međutim važan je pravo u egu jer tako veliki ljudi ostanu skromni. Nisu oni skromni jer je to neka lažna skromnost, nego zato što im njihovo znanje pokazuje koliko zapravo postoji toga što ne znaju u vezi svoje domene. Trebao sam pročitati 100 knjiga u zadnje dvije godine da ovo shvatim u potpunosti.
I onda vidiš komentare ljudi koji misle da svako mišljenje ima istu težinu.
Nema niti može imati. Zamisli da ja sada upadnem nekim računovođama i počnem im govoriti šta da rade. Pa poslali bi me u pičku materinu jer nemam pojma o čemu govorim.
Ali postoje teme o kojima svi misle da znaju dobro i s tom točkom ćemo i završiti.
6. Naučiti živjeti život je vještina za koju treba škola koje nema
“Interesantno je na ovom mjestu upitati zašto je naše vrijeme izgubilo shvaćanje života kao umijeća.
Čini se da moderni čovjek vjeruje da su čitanje i pisanje umijeća koja on treba da nauči, da postati arhitekt, inženjer ili kvalificirani radnik opravdava priličan trud, ali da je življenje nešto toliko jednostavno, da nikakav poseban napor nije potreban da bi naučio kako da to čini.
Upravo zato što svatko na neki način »živi«, smatra se da je život stvar u kojoj svatko važi kao ekspert. No to nije zbog toga što je čovjek do tog stupnja ovladao umijećem življenja da je izgubio osjećaj za njegovu težinu… Za njega je važno sve — samo ne njegov život i umijeće življenja. On je za sve, samo ne za sebe ” – Erich Fromm
Ego je super kao sluga, ali pravo loš kao gazda. Na nama je samo kako ćemo ga koristiti.
A mislim da smo oboje dovoljno dobri da možemo postati dovoljno dobre gazde našem egu.
Sorry, the comment form is closed at this time.