Ego problem: Inferiornost i kako se toga riješiti
Ego je najbolji sluga, ali najgori gazda na svijetu. Znam to najbolje na svojoj koži, a volio bih da sam to mogao naučiti kroz greške drugih ljudi…Ali glup pa sam morao na sebi naučiti. Kroz ta iskustva i savjete eksperata kroz knjige sam shvatio da postoje samo 2 kategorije ego problema.
2 problema koja ego nosi su problem inferiornosti ega i problem superiornosti ega.
Pošto su ovo dosta velike kategorije za obraditi odjednom, današnji tekst će se baviti samo problemom inferiornosti ega dok ćemo idući tjedan pričati o superiornosti ega.
Ego problem inferiornosti
Ovo ti je ono kada misliš, vjeruješ i ponašaš se kao da nisi dostojan života niti ičega dobrog u njemu. Gledaš na sve ljude i situacije oko sebe kao superiornije te sebe smatraš neznalicom, nekompetentnom osobom i nedostojnim smradom koji ne zaslužuje ništa dobro u životu.
Pošto dolazimo iz BiH, smatram da se većina nas ovako osjećala u životu, a da neki koji ovo sada čitaju imaju još uvijek takav ego problem.
Dosta toga nam dolazi iz poistovjećivanja s državom – mislimo da pošto je BiH šugava država da smo i mi pod time šugavi ljudi. To jeste istina za neke ljude, ali nije za sve. Pogotovo ne za one koji hoće raditi na sebi i biti bolji (ti koji čitaš ove tekstove).
Kao netko tko je rijetko kada u životu bio dobar u bilo čemu, ovaj ego problem me jebavao dosta dugo. Teško je skontati da si sam po sebi dovoljan, da možeš sjesti i naučiti šta ti god treba u životu, te da si dostojan poći bilo kojim putem u životu i naučiti vještine potrebne da bi obavljao posao na najbolji mogući način.
Ali pazi ovu distinkciju koja je itekako važna:
Problem inferiornosti ega mi ne govori da sam ja šugav računovođa (jer jesam, to nisam nikada u životu radio i nemam pojma o tome), nego mi govori da nisam dostojan naučiti nikada ništa o računovodstvu i ne probati tu priliku.
Problem inferiornosti ega nas ubije u startu jer nam govori da šta god uradili, nikada nećemo dovoljno dobri.
Uvijek si dovoljno dobar za početi.
Ali još se veća šteta napravi kada osoba postavi sebi pitanje “Kako se riješiti ovog problema” i onda ode na neke stranice koje joj govori da je ta osoba privilegirana za nešto u životu radi situacija koje je prošla ili da već zna nešto raditi (iako to ne zna) pa prema tome je dovoljno sposobna takva kakva jest.
Ja sam privilegiran jer sam žrtva
Prvi sam bio “žrtva” ovakvog razmišljanja gdje, kada sam se vratio s prakse iz Rusije, gdje sam bio deportiran i završio u zatvoru u Turskoj, sam gledao na druge ljude kao niža bića jer oni nikada ne bi (i nisu) preživjeli tako nešto.
Ovo vodi do problema ego superiornosti o kojemu ćemo pričati idući tjedan.
Da se vratim na priču o ego inferiornosti i rješavanju istog.
Ovo je dosta zajebano rješenje ego inferiornosti gdje moraš hodati tankom crtom između uvjerenja da si sposoban boriti se sa životnim okolnostima te onim da si privilegiran na neki bolji tretman radi životnih situacija koje si preživio.
Prva te situacija vodi ka rješenju problema ego inferiornosti.
Druga te situacija vodi ka mentalitetu žrtve.
A naši prostori, hvala Bogu, obiluju osobama koje se maltene kurče s tim tko je veća žrtva i kome je gore u životu:
“Ja nemam posao!
Dobar si, ja nemam fakultet ni posao!
Lako je vama, ja nemam fakultet, posao ni zuba u ustima.
Vi barem možete hodati…”
Ne umanjujem činjenicu da je nekim ljudima, objektivno, mnogo teže doći do nekih stvari u životu koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Od srednje škole i fakulteta do toga da kao žena možeš sama izaći iz kuće da te muž ne pretuče.
Lako je pored ovako loših situacija ostati privilegiran i smatrati da ti netko nešto duguje jer si jadan, poražen, žrtva i oštećen na neki način.
I super je ako ti netko pomogne u životu i smiluje ti se.
Ali brutalna životna istina, ona koju svi mi trebamo što prije utuviti sebi u glavu jeste ta da nam nitko ništa nije dužan u životu.
Inferiornost ega ne podnosi ovu izjavu jer to znači da mora preuzeti odgovornost na sebe, a inferiornost ega smatra da ta osoba nije sposobna ništa od toga napraviti.
Prema tome, ako ta osoba ne dobije ono što smatra da zaslužuje od drugih ljudi ili institucija, ta osoba nema drugu opciju nego da čeka “da je netko spasi” na ovaj ili onaj način.
Alternativa toga da ti netko drugi upravlja životom jeste da shvatiš da nisi jadan i nemoćan i da je dosta toga u tvom životu unutar tvoje kontrole.
A to je još strašnije od one prve formulacije jer to znači da moraš raditi za svoju “privilegiju.”
Većina ljudi to ovdje nikada neće prihvatiti što nas dovodi do drugog dijela problema kada se pokušavamo riješiti inferiornosti ega.
Ja zaslužujem sve jer sam dovoljan sam po sebi, iako sam nesposoban
Počet ću ovaj dio s citatom povjesničara Willa Duranta koji savršeno opisuje ovu situaciju:
“The rights of man are not rights to office and power, but the rights of entry into every avenue that may nourish and test a man’s fitness for office and power. “
Dovoljno si sam po sebi da kreneš u proces gdje možeš postati sposoban za određenu poziciju, funkciju ili vještinu.
Zamisli da mi netko kaže da sam ja sam po sebi dovoljan i onda ja, bez ijedne napisane riječi u životu, sebe proglasim dobrim piscem.
I kontam da je to tako i da sam ja sada dobar pisac jer sam sam po sebi dovoljan. To bi, naravno, bila čista deluzija.
U Americi to zovu realnošću. Ah, ti social justice warriori. Ali o tome više neki drugi put jer i mi imamo naše social justice warriore, samo u malo drukčijem obliku a to su ljudi s fakultetskom diplomom.
Ljudi kada kod nas završe fakultet, smatraju da su time automatski dobili potrebno znanje i vještine za rad u realnom sektoru. To je daleko od istine (osim za medicinu i programiranje).
Fakultet je jedno, posao je nešto potpuno drugo.
Kada si upisao fakultet, to ti je bio “rights to entry” koji si isto trebao zaslužiti svojim znanjem. Kada si diplomirao, to znači da si zadovoljio testove koji su bili postavljeni pred tobom.
U savršenom svijetu, diploma bi bila dovoljna da budemo kvalificirani za raditi taj posao. Ali ovo nije savršeni svijet i moramo se dodatno truditi da bismo dobili isti.
Dobra je stvar što nismo privilegirani pa ne mislimo da nam to treba pasti u krilo.
Kada se prijaviš za posao sa svom potrebnom papirologijom, to znači da imaš “rights to entry”, ali ne da ćeš isti dobiti ili da isti zaslužuješ. Jer stvari koje si učio na faksu ne korespondiraju s vještinama potrebnim na tržištu rada i onda se ti moraš dodatno osposobiti za iste kako bi mogao dobiti posao i onda ga kvalitetno raditi – znaš, kao tete po javnim upravama.
Rješavaš se problema inferiornosti ega ne kada digneš ruke od svega, nego kada možeš sagledati sebe i svoju situaciju logično, realno i maksimalno objektivno. Tada shvatiš da nema potrebe da se osjećaš privilegirano, da ti nitko ništa nije dužan, ali i da svaku svoju slabost i nesposobnost možeš pretvoriti u snagu i sposobnost.
Shvatiš da nisi nesposoban napraviti se sposobnim – ono što je inferiornost ega čitavo vrijeme htjelo da misliš o sebi.
Tek tada shvatiš da si dovoljno dobar da možeš postati dovoljno dobar. A u idućem utorku ćemo vidjeti kako spriječiti nastanak ego superiornosti, još jedne kuge koja uništava naše društvo.
RainMan
kako se riješiti lošeg mišljenja o sebi, hodaš ulicom i misliš da si najgori čovjek u ulici, gradu, svijetu, da nisi ništa zaslužio, ni ono jelo, piće, da nisi dostojan ljubavi, apsolutno ničega … hvala ti na ovm tekstovima, u svakom pronađem dijelić sebe….daju mi snagu da nastavim dalje…
Bruno Bokšić
Isto kao i svaka stvar u životu- moraš na tome raditi korak po korak. Taj osjećaj neće proći ni danas ni sutra ni preksutra, ali hoće jednog dana ako nastaviš raditi na sebi.
Dovoljan si da postaneš dobar u bilo čemu tako da samo kreni raditi na sebi i na tome. Sad je situacija možda sranje, ali neće uvijek biti takva. I to će proći, samo nastavi naprijed 🙂