Disciplina ne funkcionira i evo šta uraditi po tom pitanju – Bruno Boksic
351590
post-template-default,single,single-post,postid-351590,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Disciplina ne funkcionira i evo šta uraditi po tom pitanju

Vjerojatno znaš za moju naviku čitanja 20 stranica knjige svaki dan. Radim to već dvije i pol godine, ali prvih 100 dana ove godine su bile, blago rečeno, katastrofa. Jednostavno mi se nije dalo čitati tako da skoro pola tih dana nisam ni čitao. Ali imao sam i prije dana kada mi se nije dalo čitati, kada sam bio preumoran i iscrpljen za čitanje, ali sam ipak čitao.

E sada, u čemu je problem. Jesam li odjednom, nakon 2 godine svakodnevnog čitanja, odjednom izgubio skoro svu “disciplinu” koju sam imao? Naravno da nisam. Disciplina je kao mišić – što ga više vježbaš, jači postaje i lakše ti bude. A on se preko noći ne gubi.

Dodaj na to sve da koristim svoj sustav koji ne zahtijeva skoro nimalo discipline i snage volje te ga je izuzetno lako za raditi (između 20 i 50 min mi je potrebno za čitanje 20 str).

Pa ako nisam izgubio disciplinu, zašto onda nisam ispunjavao svoju dnevnu normu? Odgovor nisam mogao pronaći nigdje jer sam jednostavno postavljao pogrešno pitanje. Tek kada sam sebi postavio pravo pitanje sam uspio pronaći odgovor u najneobičnijem mogućem mjestu. Tako da ako misliš da ti samo treba još malo discipline da bi ostvario neki cilj u svom životu, čitaj dalje.

 

Pitanje nije zašto se nisam disciplinirao, već zašto mi se nije dalo

22.12 2018 – 1.4.2019 -36 “crvenih” dana

 

Pravo pitanje nije zašto se nisam disciplinirao, već zašto mi se više nije dalo?

Da bi odgovorio na to pitanje, moram se vratiti na inicijalnu motivaciju radi koje sam počeo čitati svaki dan 20 stranice knjige, a ona je bila dvostruka.

    • Prva je bila intrinzična nagrada – postati mudriji, pametniji, sposobniji, bolji od čitanja knjiga. Isto tako dokazati sebi da mogu stvoriti novu naviku.
    • Druga je ekstrinzična nagrada – pokazati drugima koliko knjiga mogu pročitati u godini dana i iskoristiti znanje iz knjiga da popravim kvalitetu svog životu

Kada pogledam ovu motivaciju, skontam da sam skoro sve to već ispunio – dokazao sam sebi da to mogu- dvije godine zaredom- , drugi ljudi su mi slali poruke motivacije kako im je moj sustav i moj primjer itekako pomogao. Iskoristio sam znanje iz knjiga da postanem bolja osoba i da masovno popravim kvalitetu svog života – emocionalno, financijski, intelektualno, duhovno.

Šta je onda bio problem?

Pravi razlog zašto mi se nije dalo više čitati jer sam prestao vjerovati da će me moja akcija čitanja knjiga dovesti do ispunjenja mojih ciljeva.

Kada sam tek počinjao s ovom navikom, znao sam da svaka pročitana stranica, poglavlje i knjiga mogu napraviti ogromnu promjenu u mom životu. I to se i događalo. Ali što je vrijeme više odmicalo, a ja više knjiga čitao, to sam više primjećivao da me svaka naredna knjiga mijenja nikako ili skoro nikako. 

Prvih 100 pročitanih knjiga me itekako oblikovalo i pomoglo mi u životu, ali za narednih 100 je upitno hoće li me dovesti i jedan korak bliže ostvarenju mojih ciljeva. Ovo je toliko jak fenomen u psihologiji da ima i svoj naziv – law of diminishing returns

Tako da moje “zabušavanje” s čitanjem nije pitanje manjka discipline ili želje, već nevjerovanje da će me te stranice dovesti bliže mojim ciljevima.

Htio sam ovo potvrditi s istraživanjima (potvrđeno – Antonio Damasio kroz “Descartesovu grešku”) i drugima aspektima svog života tako što ću razmotriti šta mi se još “ne radi.” 

Tako da još jedna stvar koju sam skoro prestao raditi jeste pisanje 500 riječi svaki dan. Na počeku sam to radio kako bi postao dobar pisac i nakon 2 godine i preko pola milijuna napisanih riječi (nekih 500ak članaka), mogu reći da sam dosta dobar u tome. Svaki naredna napisana riječ me neće dovesti do toga da postanem bolji pisac bez fokusirane vježbe određenih elemenata mog pisanja (gramatika, editiranje). Ali fokusirana vježba (deliberate practice) je drugi par opanaka. A neki materijalni dokaz da je moje pisanje dobro su svakodnevne poruke koje dobivam u vezi mojih tekstova koji su ljudima promijenili živote (hvala vam svima na tome) i dodatno da za jedan tekst koji napišem za strance naplatim pola prosječne bh plaće.

 

Čemu sam ostao (vjeran) discipliniran?

Ovo je sada pozitivna strana discipline. Ostao sam “discipliniran” svakog utorka izbacivati tekstove iako mi se to ne da raditi dosta vremena. Ali ipak, to radim neumorno, svakog utorka već 130 utoraka.

Razlog tome jeste da moj cilj promjene društva kroz promjenu svijesti pojedinca, se ispunjava kroz tekstove koje pišem svakog utorka. Naravno, na ovome još trebam raditi i nisam ostvario svoj cilj, ali na dobrom sam putu. To vidim preko broja poruka, mailova i komentara koje dobijem od ljudi koji čitaju moje tekstove i čijima isti stvarno mijenjaju život na bolje.

To je razlika u tome što ne preskačem niti jedan utorak, a preskakao sam čitanje knjige.

Ali šta ako nešto stvarno želimo i treba nam, a ne možemo naći način da se discipliniramo?

To je ono pitanje s početka teksta i rekao sam ti da sam odgovor pronašao u najneobičnijem mjestu.

 

Vjeruješ li da je igra pobjediva?

Ljudi bježe s posla, koji je naporan, težak, repetitivan da bi otišli svojevoljno igrati igrice…. koje su naporne, teške i repetitivne. I u 80% slučajeva, mi failamo u misijima u igricama. Zašto onda imamo discipline za igrice, ali nemamo za stvarni život iako su igrice isto teške (a nekada i teže)?

Zvuči pomalo mazohistički, ali postoji jasno rješenje za ovo i način na koji to možemo prenijeti u stvarni svijet.

Odgovor je taj što znamo da je netko tamo napravio igricu i da postoji način kako je mi možemo pobijediti, dok za život nemamo isto uvjerenje.

Igru igramo i failamo jer apsolutno, 100% znamo da postoji način na koji se igra može pobijediti jer zašto bi itko ikada napravio igru koja se ne može pobijediti — to nije zabavno i nitko nikada ne bi ni pokušavao.

Za naš život, mi često mislimo da kategorije unutar kojih želimo napredovati– da jednostavno nisu pobjedive.

Želiš biti milijunaš — na svijetu se svaki dan stvori 1700 novih milijunaša što znači da svaki dan 1700 ljudi pobjedi misiju u igrici koja se zove “Kako postati milijunaš u životu.”

Ali da bi mi nastupali u toj igrici i satima, danima, a ponekad i godinama radili, failali i dizali se ponovno, trebamo vjerovati 100% da s dovoljno truda, sreće i iskustva možemo postati milijunaši. Stvar je u tome da većina ljudi ne vjeruje u ovo.

Ljudi svaki dan dobivaju pločice u teretani i mi bi mogli to- ali moramo vjerovati da će se na kraju svog znoja, rada i truda kriti takva nagrada.

Jednostavno moramo vjerovati da je igra pobjediva – to je jedina stvar koja čini svu razliku. To je ono što je Stephen Covey zvao navikom “Počni imajući na umu kraj”. To je motivacija. To je snaga volje. To je sve.

Jer u onom trenutku kada znaš da možeš pobijediti u igri zvanoj život, sva disciplina svijeta će stati na tvoju stranu (jer i hoće). I opet ćeš propasti u 80% situacija- jer svaka dobra igra te tjera da iznova probavaš dok ne uspiješ — ali ćeš na kraju trijumfirati.

Znam to jer svakog utorka ujedno i propadam i uspijem u svom cilju promjene društva kroz promjenu svijesti pojedinca. Zato što duboko vjerujem da je životna igra koju igram itekako pobjediva. 

A ti.

Vjeruješ li da je tvoja igra pobjediva?

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
Tags:
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.