Brate, jesi li zapeo u Špilji? – Bruno Boksic
351600
post-template-default,single,single-post,postid-351600,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Brate, jesi li zapeo u Špilji?

Nedavno sam bio u priči s jednim likom i krene on s klasičnom šupljom – teorije zavjere. 

Ali ne one teorije zavjere “engleska kraljica je reptil”, nego one malo profinjenije: 

“Možeš do određene razine, onda će te podšišati.”
“Ne daju ti da se obogatiš jer kontroliraju sve.” 
“Ovo je sve isplanirano da nas zatruju, natjeraju da kupujemo lijekove od farmaceutskih kuća i onda da nas pobiju na kraju kad nas iscijede.” 

Kako sam vidio gdje je ovaj razgovor krenuo, shvatio sam da je jedini način na koji bi ga mogao ponukati da razmisli o stvarima jeste da mu ispričam priču o Špilji. 

 

Kako sam zapeo u Špilji

Kažem ti ja njemu:

–  E buraz, ja sam ti dugo bio zatočen u jednoj Špilji. Tamo sam sjedio na podu dok su mi noge i vrat bili vezani lancima. Time sam bio primoran blejati ispred sebe u jedan zid, ali to nije bio prazan zid. 

Na tom zidu su bile neke sjene. 

Ja sam sjedio s drugim ljudima oko sebe i promatrao taj zid na kojem su se pojavljivale sjene i to je bio čitav moj život- ništa drugo nisam znao.  Sjene koje su se pojavljivale su bile u rangu: “Ubij Četnika/Baliju/Ustašu”, “Ništa se ovdje ne može”, “Oni neki tamo nas ugnjetavaju i kradu nam naše pare”, “Samo ti završi fakultet i naći ćemo ti posao” i mnoge druge. 

Dugo sam ja sjedio u toj Špilji, zakovan lancima, blejeći u zid sa sjenama- pa dobrih 20 godina. 

Onda sam jednog dana na fakultetu našao grupu ljudi koja me oslobodila tih okova, a tad sam se totalno sjebao. 

 

Sve je bila laž

Okrenuo sam glavu i vidio sam čitavu varku!

Mi smo sjedili okovani na podu i gledali u zid sa sjenkama. 
Daleko iza nas je bila velika vatra koja je pravila svjetlost. 
A između vatre i nas je bio postavljen mali zid iza kojeg su ljudi hodali s predmetima na glavi. A ti predmeti su pravili sjene u koje sam čitav život blejao. 

Čitav život sam gledao iluzije! 

Kada sam se popeo do tog zida da namontiram stoku koja je pravila te sjene, vidio sam iza njih jedan prolaz. 

Ajde reko, uvijek se mogu vratiti i prebit ove majmune koji su me čitav život varali. Idemo prvo vidjeti gdje taj prolaz vodi. 

I tako ja krenem hodati Špiljom i prolazom sve dok nisam došao do samog kraja i velikog uspona. Uffff, sad se treba popeti. Ajde, došao sam dovde, neću sad odustati. 

Krenem se penjati i onda BAM, isto kao da me nešto opali po očima. Imao sam osjećaj kao da sam oslijepio. Zato što i skoro jesam. 

Prvi put u životu sam vidio sunce— sunce koje je bilo toliko jako i na koje moje oči nisu navikle da sam od toga skoro oslijepio. Trebalo mi je dosta vremena da se priviknem na sunce, ali kad sam se privikao, onda sam se itekako iznenadio. 

 

Da vidiš svijeta izvan Špilje

Izađem ti ja van Špilje i na sunce kad tamo– brda, mora, planine, rijeke, mora, oceani, životinje, cvijeće, livade, zelenilo, plavetnilo, — jednostavno prelijepo! Nikada u životu nešto takvo nisam vidio. 

Krenem istraživati taj svijet i provedem čitav dan na otvorenom, istražujući, promatrajući, doživljavajući. A tek onda me opali najbolji životni prizor. 

Zvjezdano nebo! 

To je jednostavno bila kulminacija svih mogućih osjećaja, iskustva, društvene i prirodne ljepote – očaravajuće iskustvo kojeg ću se sjećati do kraja života. 

Legnem na zemlju i zaspem kao beba na svježem i čistom zraku otvorenog neba. 

Ujutro se probudim, razbudim i krenem hodati novootkrivenom ljepotom i onda se sjetim. 

 

Ostala mi raja u Špilji

Brže bolje se spremim i krenem nazad prema Špilji sav uzbuđen. Jer je vrijeme da oslobodim raju iz Špilje i pokažem im kako je vanjski svijet predobar, moćan, zakon i jednostavno toliko napredniji i bolji od Špilje da riječi to ne mogu opisati. 

Dođem to ulaza u Špilju i čim zakoračim unutra, skontam da sam skoro slijep na mrak koji Špilja pravi. Znaš, ono kad navečer ideš u WC pa kad ugasiš svjetlo i kreneš nazad u krevet pa ne vidiš ništa. E takva vrsta sljepoće. 

Krenem ja nabadati moj put kroz mrak i malo mi se oči priviknu, ali ne dovoljno da bi se fino kretao kroz Špilju – više ono nekako da jedva hodam. 

Dođem do raje koja je zavezana lancima i krenem im pričati. 

“EEEEEEEEE šta sam sve vani vidio, ljudi, niste ni svjesni kako je predobro. Morate sa mnom da to vidite, ono puuuuuno je bolje od ovih glupih sjena.” 

Raja me pogleda čudno pa mi poče srat: 

Vidi te kakav si. Na šta ličiš. Ko da te krava posrala. Tumaraš ovda kao slijepac. Vidiš da ti je to što si otišao vani napravilo ogromnu štetu – pa konju, ostao si slijep od toga. “

Ostali ljudi koji su bili zavezani lancima se počnu smijati i to direktno u moju facu. Prvo sam se naljutio na njih, a onda sam im krenuo na silu razvaliti lance. Jer računam, samo da vide taj svijet, znali bi koliko je bolji i onda bi im sve bilo jasno. 

Čim sam se primaknuo da dirnem lanac, svi su zajedno zarežali kao agresivni kerovi na mene. 

“Dirneš li još jednom iti jedan od ovih lanaca, ubit ćemo te. Ne želimo kao ti, konjino jedna, oslijepiti od odlaska gore. Glupane jedan…. Ajde samo probaj odvezati ove lance – mrtav si u trenutku.” 

Ja gledam u šoku i nevjerici i kontam u sebi “Šta bola. Jebi me ako itko ima normalan ovdje.” 

 

Kad je učenik spreman, pojavit će se učitelj

Ali onda shvatim da oni koji žele izaći iz Špilje će sami izaći iz Špilje. Koliko bi god htio da ljudi vide taj vanjski svijet koji je milijun puta bolji od Špilje, tužna je istina da nikoga ne možeš natjerati na to. 

Tada sam se zaputio izvan Špilje, vjerujući da će oni koji se žele osloboditi okova pronaći put prema vani. A ostat ću blizu Špilje da pomognem onima koji prvi put izađu iz Špilje da se priviknu na svjetlo vanjskog svijeta. 

 

U trenutku kada sam skoro bio izašao iz Špilje, začujem glas duboko koji me pozva. 

“Brunoooo. Brunooooo” 

Pohitam nazad, udarajući putem svaki kamen koji mi je bio na putu jer mi oči nisu bile priviknute na tamu Špilje. 

Dođem do raje i skontam da me jedan od njih zove. 

“Primakni se.” 

Ja sav sretan i radostan dotrčim do njega i taman sam krenuo osloboditi mu okove kad on meni šapnu na uho 

“Engleska kraljica je reptil….” 

To je bio moj zadnji put u Špilji. 

A tvoj? 


*Sve sličnosti s Platonovom alegorijom špilje su, naravno, namjerne.

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
Tags:
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.