Bol je neizbježna u životu, ali patnja nije

Zapadne sile su 1954. godine stavile Ngo Dinh Diema na čelo tadašnjeg Južnog Vijetnama dok se ne održe državni izbori. Lyndon Johnson je nazvao Diema “Churchillom Azije.” Eto koliko su nade polagali u tog lika.

Karizmatičan, dobro educiran i pametan, Diem je bio miljenik Zapada i mislilo da će on donijeti demokraciju i prosperitet u jugoistočnu Aziju.

Samo godinu dana poslije njegovog stavljanja na čelo Južnog Vijetnama, Diem je zabranio sve političke stranke (osim svoje). A kada je došlo vrijeme da narod na referendumu bira svog lidera, Diem je postavio svog brata na čelo upravljanja svih glasačkih mjesta. I kakav šok, Diem je pobijedio sa 98,2% glasova.

A prekoputa Južnog (kapitalističkog) Vijetnama, kojeg je vodio Diem, je bio Sjeverni (komunistički) Vijetnam, kojega je vodio Ho Chi Minh, isto govno koje isto smrdi, ali malo drukčije boje. I onda je bilo samo pitanje vremena kada će se dva kretena početi svađati i prepucavati s milijunima života– ono što mi danas poznajemo kao Vijetnamski rat.

E, ali ovo nije priča o Vijetnamskom ratu.

Kao što već znaš, strane sile su izabrale svoje strane i koristile Vijetnam (i jedna i drugi) da bi unaprijedili svoje ideologije. A Zapad je stao uz Južni (kapitalistički) Vijetnam. Međutim, to je značilo zatvaranje očiju na tiraniju koju je Diem provodio u Južnom Vijetnamu.

Diem, kao i svaki tiranin, je bio pokvaren do srži, a najdraža aktivnost u slobodnom vremenu mu je bila progon ljudi i zagorčavanje života. A pošto se njemu nisu sviđali budisti, on je zabranio sve budističke zastave i bannere, zabranio budističke blagdane, ukinuo financiranja za sve budističke zajednice, uništio pagode i budističke hramove diljem zemlje te natjerao monkove da žive u ekstremnom siromaštvu i umiru od gladi.

I da, ovo je Diem uradio u zemlji gdje se 80% populacije izjašnjavalo budistima. Ako to nije bilo dovoljno, ugasio je sve prosvjede koji su se događali širom države, a na jednom mirnom prosvjedu je natjerao policiju da baca granate na nenaoružane monkove koji nisu bili nikakva prijetnja.

Život budista je bio teško sranje pod tiraninom Diemom. Ali onda su novinari dobili dojavu da će se dogoditi “nešto važno.”

Moć jednog miroljubivog starca – Thic Quang Duc

10. lipanj, 1963. godina, Saigon. Novinari su dobili kriptiranu poruku da će se naredni dan dogoditi “nešto važno” na prometnom trgu svega par blokova daleko od predsjedničke palače.

Taj idući dan, osim par novinara, pojavila su se samo dva fotografa. Jedan od njih je zaboravio svoj aparat.
Drugi je osvojio Pulitzerovu nagradu.

Na taj dan, malo zelenkasto auto, ukrašeno budističkim zastavama i plakata tražeći vjersku slobodu, je zajedno sa stotinjak monkova došlo do prometnog trga gdje su krenuli s molitvama. Većina ljudi je zastala, vidjela monkove kako prosvjeduju i mole te nastavili sa svojim poslom. To je bio uobičajan radni dan, a budistički prosvjedi nisu bili ništa novo pa se nije obraćala prevelika pažnja.

Procesija je stigla do najprometnijeg raskrižja gdje su monkovi napravili veliki polukrug, zaustavili sav drugi promet, okrenuli se unutar kruga i odjednom zašutjeli.

Iz zelenkastog auta su izašla tri budistička monka.

Prvi monk je postavio veliki jastuk na sred raskrižja.
Drugi monk, 65.godišnji starac Thic Quang Duc, je izašao iz auta, prohodao do jastuka, sjeo na isti u lotusov položaj, zatvorio oči i počeo meditirati.
Treći monk je izašao iz auta, otvorio prtljažnik, izvadio kanistar s 15 litara goriva te otišao do Thic Quang Duca i iskrenuo svih 15 litara goriva na njega.

Neki su zatvorili svoja usta od horora. Drugi su pokušavali pokriti svoje oči od isparavanje goriva. Treći su samo gledali u šoku. Odjednom je nadvladala tišina. Policija je prestala raditi svoj posao, prolaznici su zastali, shopovi su zatvoreni, a u zraku se osjetio hladan znoj i napetost nadolazećeg horora. Čitav svijet tog prometnog raskrižja je u tom trenutku zastao.

Dok mu je gorivo kapalo s glave, namočene robe i bespokretnog lica, Thic Quang Duc je izrecitirao kratku molitvu, pomjerio svoju ruku, polako uzeo šibicu s poda u svoje ruke i bez da je otvorio svoje oči ili pomjerio se iz lotusovog položaja, zapalio je šibicu od natopljeni asfalt i zapalio se.

Vatra je instantno napravila ogroman krug pakla. Koža mu je crnila, tijelo gorilo, a roba se dezintegrirala. U zraku se mogla osjetiti zapaljena koža, izgoreno meso i gorivo. Ljudi okolo su se počeli raspadati. Mnogi su pali u nesvijest, većina je bila na koljenima, a jecaji ljudi su se mogli čuti kilometrima.

Ali ti jecaji nisu bili Thic Quang Ducovi.

Dok je gorio, sjedio je savršeno mirno u lotusovom položaju, zatvorenih očiju, nepomičan i nije ispustio niti jedan jedini glas, uzdah ili krik.

Sam čin zapaljenja je bio ogroman, ali ono što je ovu sliku napravilo viralnom prije nego što je postojala viralnost, jeste kontrast koji se u tom trenutku dogodio na tom raskrižju.

Ljudi okolo su povraćali, plakali, padali u nesvijest, vrištali i jecali dok je Thic Quang Duc, koji je gorio, sjedio potpuno miran, staložen, bez ikakvih jauka i jecaja, bez tragova bilo kakvih emocija na licu.

Ova slika je u par dana okružila čitav svijet, a predsjednik SADa tada-  Kennedy- dao je zeleno svijetlo generalima Južnog Vijetnama da skinu Diema s vlasti. Diem je ubrzo skinut s vlasti, a par mjeseci poslije i ubijen.

Bol je neizbježna, ali patnja je izbor

Uvijek postoji razlika između onoga što doživljavamo i načina na koji to interpretiramo. Kada te pogodi strijela,  postoje dvije patnje–  onda fizička patnja kada ti strijela pogađa i prolazi kroz meso. To je neizbježno. Ali postoji ona druga patnja. Ona patnja koja se događa u našoj glavi– emocionalna težina koju stavljamo na tu patnju.

Fizička bol nikada nije toliko jaka koliko naša mentalna bol. A i fizička bola kraće traje. Viktor Frankl, poznati psiholog i osoba koja je preživjela Auschwitz, je rekao

“Između stimulusa i odgovora, postoji prostor. U tom prostoru leži naša sloboda i moć nad našim odgovorom. A u našem odgovoru leži naša sloboda i naš rast.“

Frankl je objašnjavao fizičku i emocionalnu bol kroz svoje iskustvo u Auschwitzu, a Thic Quand Duc je to pokazao svojim činom. Bol gorenja tijela je neizbježna, ali patnja tog čina nije.

Bol je uvijek neizbježna jer je to jedina konstanta života, živio ti u Islandu, Americi, BiH ili Nigeriji, bio ti bogat ili siromašan, kapitalist ili komunist, školovan ili neškolovan, s fakultetom ili bez fakulteta, sa super fizičkim izgledom ili ne, s velikom ili malom obitelji, sa srodnom dušom ili bez nje.

Ali razlika između patnje i boli je onaj prostor u kojem možemo naći snagu da prebrodimo sve što nam život baci na put.

Odvajanje od boli je odvajanje od života

Progresom smo zaboravili ono što su prastari ljudi spoznali i o čemu su nas učili kroz knjige:

Koliko god ovaj svijet napravio para, dobrobiti i civilizacijskih tekovina, kvaliteta naših života će uvijek ovisiti od kvalitete naših karaktera, a kvaliteta naših karaktera je napravljena kroz naš odnos prema boli.

Svaku bol koju ugasiš u životu će rezultirati nekom novom boli na vertikali (problem u istoj domeni prema gore ili prema dole) ili na horizontali (problem u drugoj životnoj domeni).

Ako počneš raditi 16 sati dnevno, postat ćeš puno bogatiji i riješit ćeš financijski problem, ali ćeš zato postati nikakav muž i loš otac jer nikada nećeš viđati svoju obitelj (problem u drugoj životnoj domeni).

Ili ćeš shvatiti kakvu poziciju imaš na poslu pa ćeš je morati sačuvati od kolega ispod tebe (problem u istoj domeni prema dole) ili ćeš težiti prema većoj poziciji kako bi došao na mjesto kolega iznad tebe (problem u istoj domeni prema gore).

Bol je neizbježna, ali ono što čini zadovoljnog, sretnog i ispunjenog čovjeka nije nedostatak ili manjak boli, nego njegova sloboda da bira svoju bol.

Pasija ili kako sada to u engleskom jeziku zvuči Passion nije nešto fino, divno i krasno.
Pasija dolazi od latinske riječi patior što znači patnja, bol i trpljenje.

“Find your passion” znači pronaći ono nešto što te tako jako boli da si spreman patiti kako bi popravio to.

A to je ono što daje svrhu tvom, mom i svačijem životu. Svako životno područje u kojem si nesretan i nezadovoljan je područje unutar kojega je tvoj odnos s boli nije optimalan. A optimalan odnos s boli je potpuno prihvaćanje iste i onda rad na onom gdje nas boli.

Jer samo rad na boli stvara jak karakter, a samo jak karakter stvara kvalitetan život.

Ako to zanemarimo, onda je Thic Quan Duc džaba gorio.

*Priča o Thic Quan Ducu preuzeta iz knjige Marka Mansona “Everything is Fucked“

Preporuka za iduće čitanje

• 4 stvari koje sam se odrekao kako bi bio slobodan
• 7+1 način na koji te država uništava
• Da sam fratar, ovo bi bila moja propovijed
• Kako pokrenuti ljude koji sjede na kavama: 2 tipa motivacije