Bit će nam bolje tek kada zadovoljimo ove tri potrebe: samoodređujuća teorija
Ako nam je išta potvrdila trenutna kriza, to je da su oni ljudi koji bi nas trebali voditi kompletno nesposobni idioti kojima ne treba dati da vode ni mjesnu zajednicu u Gračanici, a kamoli državu ili grad.
Sad kad smo to sve vidjeli svojim očima i zakucali zadnji ekser u lijes zvan “Nada”, onda smo shvatili da nam nitko od tih likova ne može pomoći.
Prepušteni smo sami sebi.
Jebeno strašno.
Ali nije smak svijeta.
Može nam biti bolje tako što sami uradimo dosta toga, a ono odakle trebamo početi da bi se iščupali iz svog ovog sranja je ispunjavanje ovih triju potreba ugraviranih u naša bića kao potkova na konju.
Samoodređujuća teorija i tri potrebe
Samo određujuća teorija Edwarda Decija je, najkraće rečena, teorija ljudske osobnosti. Temelji se na ljudskoj potrebi i motivaciji za ispunjenim životom, rastom i ispunjenjem psiholoških potreba.
Odnosno teorija ti govori šta bi ti, kao jedan čovjek, trebao raditi da živiš kako-tako ispunjen i sretan život, nevezano od toga gdje ga živiš i kakvi majmuni vladaju s tobom (ili u ovom slučaju– s nama).
Znam da možda zvuči kao bajka jer živiš u BiH, ali ćeš prepoznati svaku od ove tri potrebe kao nešto što je stvarno popravilo tvoj život onda kada si ispunjavao neku od te tri potrebe.
One su:
- Potreba osobe za pronalaskom nečega važnog (i boljeg) prema čemu može težiti u životu — vrijednosti
- Potreba osobe da sama upravlja smjerom svog života i da donosi odluke koje su u skladu s njegovim cijelim bićem — autonomija/kontrola
- Potreba osobe za interakciju, konekciju i brigu za druge ljude istih vrijednosti — zajednica
Ovo kad sam prvi pročitao shvatio sam da sam to implementirao kroz godine, ali da nisam znao šta je to točno. I svaki put kada je falila neka od ovih stvari, onda je za sobom povukla i druge stvari.
Bez vrijednosti i težnje prema nečemu, ništa nema smisla raditi i to za sobom vuče i zajednicu i autonomiju.
Bez zajednice, mi se osjećamo izolirano i naše vrijednosti prestaju značiti išta u svemu tome, a onda gubimo autonomiju jer nemamo radi koga biti autonomni.
Bez autonomije, osjećamo se kompletno nemoćno promijeniti bilo šta čime naše vrijednosti postaju nebitne, a zajednica se raspada radi izgubljenog efekta akcije i promjene.
Čim fali jedna od ovih stvari, samo je pitanje vremena kada će faliti i ostale dvije. A mi u BiH smo eksperti kada je u pitanju neispunjavanje ove tri potrebe.
Vrijednosni sustav nam je:
- lopov koji ima para je osoba koja se snašla,
- djeca nam sanjaju postati ministri, a ne astronauti, inžinjeri ili doktori
- samo nek se ne puca
Zajednica nam je podijeljena oko svih bitnih stvari, ali zato stojimo kao jedan u najnebitnijim stvarima.
A autonomija nam je rak rana društva.
Suprotnost autonomije je naučena bespomoćnost, a kraj definicije tog pojma stoji – BiH.
Tako da mi imamo problema ne s jednom. već sa sve tri potrebe koje nam mogu dati bolji život.
Ali da ne bude da samo serem o tome kako su stvari loše kod nas, reći ću ti par stvari koje možeš uraditi da popraviš situaciju i napraviš svoj vrijednosni sustav, stekneš autonomiju i kontrolu nad svojim životom i postaneš dio zajednice koju cijeniš i vrednuješ.
Vrijednosni sustav
Vrijednosni sustav je skup mišljenja i uvjerenja osobe o onome kako bi se trebao živjeti život, šta je u njemu važno i kako težiti prema uživanju tih vrijednosti.
Zvuči dosta apstraktno, ali je zapravo dosta jednostavno.
Ono u što vjeruješ da je istina o tome kako bi se trebao živjeti život, je ono kako ćeš se i ponašati da bi doživio, iskusio i proživio te vrijednosti.
Ako vjeruješ da su pare rješenje svih problema u tvom životu, onda ćeš raditi odluke koje će ti donijeti samo to.
Ako vjeruješ da birač nađe otirač, onda ćeš uzeti prvo što ti se nađe pri ruci.
Ako vjeruješ da je uredu sve ono što većina radi, onda ćeš uvijek raditi sve ono što većina radi.
A onda ove stvari postanu dio piramide gdje nešto ima primat u životu, a ostale stvari idu ispod toga pa recimo to može biti pare pa uzimanje mita (većina to radi) pa uzimanje prvog što se nađe pri ruci.
Vrijednosni sustav je zajeban radi mnogih stvari, a dvije glavne su teška promjena istog i nakaradne vrijednosti.
Hvala Bogu, mi u BiH imamo super vrijednosti tako da ih ne moramo mijenjati nikako. Direktor postaneš nakon što ližeš šupak nekom 10 godina, posao se dobiva širenjem noga ili davanjem 5000 maraka kao mitom, a sve javne tajne se tiču toga kako neki moćnik vara svoju ženu i ima 10 ljubavnica.
E sad, ako je nekome palo napamet mijenjati vrijednosti, onda to može uraditi samo na idući način: direktno kontradiktorno iskustvo.
Iskustvo je ključna riječ tu– nema promjene vrijednosnog sustava bez direktnog kontradiktornog iskustva.
Da ti žena zapali auto i isprazni račun kad je prevariš, idući put ne bi na to ni pomislio – direktno kontradiktorno iskustvo
Da te jednom uhvate u tom kako primaš mito i bace u zatvor na 7 godina, idući put bi skontao da se to ne isplati – direktno kontradiktorno iskustvo
Da se jednom razvedeš jer si mislio da birač nađe otirač, idući put bi dobro provjerio kome govoriš “da”- direktno kontradiktorno iskustvo.
Ali to mora biti iskustvo– ako nekome samo ispričaš to, promjena se neće dogoditi jer se vrijednosti sustav ne nalazi u logičkom već u emocionalnom mozgu. Tako da je potrebno iskustvo kako bi osoba promijenila svoje vrijednosti.
Ljude uvjeriš da je moguć bolji svijet i društvo ne tako što im pričaš o tome, već tako što im pokažeš takav svijet. Ako me AIESEC išta naučio o životu, onda je to kolika je snaga direktnog iskustva. Jedno takvo me još uvijek danas drži u životu i tada sada čitaš plod tog uvjerenja.
Tako da ako nekome (ili sebi) hoćeš promijeniti vrijednosni sustav, nemoj mu pričati o toj promjeni, izloženi ga iskustvu te promjene i vidi kako se ista događa pred tvojim očima.
Autonomija
Nema potrebe za autonomijom bez stabilnog vrijednosnog sustava. Jer zašto težiti autonomiji ako ne postoje nikakve vrijednosti koje bi onda htio implementirati tom autonomijom?
Dobrodošao u naučenu bespomoćnost, stanje unutar kojeg ljudi smatraju da oni nikada ništa ne mogu niti neće moći promijeniti i onda se tako i ponašaju. Ne rade na sebi niti na bilo čemu svom i onda i nemaju nikakvu moć mijenjanja bilo čega.
Vrijednosni sustav se mijenja u kratkom roku, ali se autonomija stvara kroz godine truda, rada i navika.
Autonomija je ona mašinerija koja stoji iza življenja svojih vrijednosti. Jer ako nisi samostalan i svoj, onda ćeš živjeti svoj vrijednosni sustav (osim ako nije copy-paste sustav ovog društva). Ako hoćeš biti pošten u sustavu koji nagrađuje ohole, pohlepne, nemoralne i neetične ljude (tipa Fadil Novalić), onda ćeš morat biti spreman na svakakve kazne i sranja koja ćeš doživjeti radi toga.
Življenje svojih vrijednosti je privilegija, a ne povlastica. Ili ćeš šutjet i gutati govna drugih i države, ili ćeš se odmetnuti na svoj put slobode ma kakve god one problem nosio. Ne možeš sjediti na obje stolice i moraš se odlučiti.
Većina ljudi nikada ne napravi ovu odluku, nego je drugi naprave za njih. Nemoj biti jedan od tih ljudi i odluči se hoćeš li živjeti svoje vrijednosti danas i sutra što znači da ćeš ići malo “mimo svijeta” ili ćeš reći da ipak to nije za tebe jer je prefino i predobro u komforu tuđih uvjerenja.
Ako se odlučiš za prvo, pripremi se za dug i trnovit, ali vrijedan put.
Ako se odlučiš za drugo, onda se nemoj žaliti kada drugi donesu odluke za tebe koje tebi ne pašu.
Zajednica
Zajednica ljudi — ono radi čega vrijedi živjeti svoje vrijednosti – je nešto što uvijek biramo i samostalno stvaramo. Pa i kada odaberemo neku već postojeću zajednicu, opet smo birali pripadati toj zajednici i osjećati je svojom.
U životu nisam imao zajednica koje sam osjećao kao svoje, ali sam onda jednu pronašao kroz AIESEC. Međutim ta era mog života je završila i sada je vrijeme za neku drugu zajednicu koja je u ovom trenutku posvećena istim ciljevima kao i ja (promjena Mostara i BiH na bolje).
Trenutno tražim zajednicu koja će raditi (i vjerovati) u istu onu promjenu u koju ja vjerujem i ako je ne uspijem naći, onda ću je sam stvoriti. Jer zajednica je mjesto koje ti kaže da nisi sam u svojim vrijednostima i naumima, mjesto koje ti kaže “e, mi smo ludi kao i ti, ajde ovamo”, mjesto gdje ti je srce na u miru, a duša uzavrela od želje za djelovanjem.
A ako zadovoljiš sve ove potrebe, onda će te sreća iznenaditi tako što će u tvoj život ući ne “sprida, nego sazad.”
Sorry, the comment form is closed at this time.