7 malo znanih karakteristika slabog čovjeka – DIO 2

U slučaju da si propustio prvi dio, klikni na link ispod i prvo pročitaj taj dio jer će ti naredne kategorije biti dosta jasnije. 

7 malo znanih karakteristika slabog čovjeka – DIO 1

 

Idemo dalje sa 7 malo znanih karakteristika slabog čovjeka – dio 2 a to počinje s onim pitanjem “Kada slušati nekoga drugog a kada slušati sebe i biti tvrdoglav ma šta god drugi govorili?” 

 

4. Sluša sve ili sluša samo sebe

 

Kada je izbio rat između Sjevera i Juga, Lincoln je bio predsjednik Sjevera i pomno je analizirao situaciju. Shvatio je da Sjever ima puno više resursa i da je neminovno da će pobijediti u ratu, ali ono što mu je trebalo jeste vrijeme: vojska se trebala razviti u pravu silu i trebali su mu dobri generali koji bi implementirali njegovu strategiju. 

Međutim, trebale su mu i pobjede jer ako bi prošlo previše vremena, a nijedna se pobjeda ne bi ostvarila, Sjever bi izgubio povjerenje u Lincolna, razjedinio se i tek bi onda sve otišlo u kurac.

Godinama je Sjever gubio bitke protiv Juga, a Lincoln bio pritiskan sve više i više da pregovara s Jugom i prihvati njihove uvjete što bi bila katastrofa, ili da pošalje čitavu vojsku i u jednom udaru slomi Jug, za što vojska još uvijek nije bila spremna. 

Lincoln je znao da treba gledati širu sliku i ostao je vjeran svojoj inicijalnoj ideji jer je bila zasnovana na racionalnom pristupu problemu. Trebao je samo biti strpljiv. 

Slabiji čovjek bi puno ranije i puno drukčije završio taj rat i Amerika bi danas puno drukčije izgledala. 

Pisac Harriet Beecher Stowe, koja je posjetila Lincolna 1864. godine napisala je: 

“Surrounded by all sorts of conflicting claims, by traitors, by halfhearted, timid men, by Border States men and Free States men, by radical Abolitionists and Conservatives, he has listened to all, weighed the words of all, waited, observed, yielded now here and now there, but in the main kept one inflexible, honest purpose, and drawn the national ship through.”

Lincoln je sagledao širu sliku i djelovao prema njoj, a ne prema svakodnevnom pisanju novina. Ali kako znati je li naša inicijalna ideja ispravna da bi bili ustrajni u njoj? Odgovor leži u Ray Daliju, njegovoj firmi Bridgewater Associates i knjizi pod nazivom Principi. 

Dalio ima set (10) principa unutar firme koji mu govore kako se treba ponašati. Trebaš uvijek raditi u najboljem interesu korisnika, povjerenje iznad svega, misli i djeluje za dugoročnu dobit a ne kratkoročnu dobit itd. 

Međutim zašto je on važan za ovu priču. 

Čovjek ide i svjesno traži sve moguće informacije koje može dobiti vezano za svoje ideje i investicije koje misli raditi. Jer ima filozofiju da što više informacija čuje o onome što misli raditi, puno bolje može procijeniti šta su mu snage i slabosti njegove ideje. 

Ali ono što čini razliku u njegovom razmišljanju jeste filter u glavi: 

Većini nas, kada nam netko drugi nešto kaže šta trebamo raditi, to postane jedina informacija prema kojoj djelujemo. 

Ray Dalio ima filter i to je onaj set (10) principa na osnovu kojih radi odluke. Ali da bi te odluke bile najbolje moguće, njemu trebaju najbolje moguće informacije iz svake perspektive. 

Firma mu je postala poznata po “thoughtful disagreementu” gdje se ljudi redovno raspravljaju o najboljim potezima koje firma treba uraditi na osnovu principa i informacija koje se ubačene u taj “sustav.” 

Traži informacije od drugih ljudi, ali odluči za sebe. 

Ista stvar je s mojim blogom i idejom promjene društva kroz promjenu svijesti pojedinca. Ljudi su mi rekli da je “ovdje 500 godina ovako i da se to neće mijenjati.” Otišao sam duboko u psihologiju i sociologiju da vidim je li to stvarno tako i shvatio da nije. Uzeo sam tu informaciju i nisam je automatski eliminirao kao nešto što meni ne odgovara (to bi bila greška), nego sam je provukao kroz razne sustave da vidim je li promjena nemoguća ili samo dosta teška. 

Odgovor je ovo drugo – samo dosta teška. Treba na nju gledati strpljivo i dugoročno. Što nas dovodi do iduće karakteristike. 

 

5. Razmišlja samo dugoročno ili samo kratkoročno

 

Ovaj blog će mi za par godina donositi dovoljno novca da od toga mogu živjeti na visokoj nozi. Međutim Brunu koji sutra treba nešto pojest a nema para za filete iz Gage to ne zanima- on hoće hranu i hoće hranu odmah. 

Kako spojiti dugoročno mišljenje, koje ti je potrebno da bi radio dobre odluke u životu i ostvario željenu budućnost, i kratkoročno razmišljanje gdje se trebaš pobrinuti za svoje potrebe danas. 

Odgovor sam pronašao u izreci “First Things First”, a šta je to zapravo prvo sam shvatio kroz Abrahama Maslowa. 

Maslow je napravio svjetsku poznatu hijerarhiju (piramidu) ljudskih potreba gdje je naveo 5 potreba koji ljudi trebaju ispuniti kako bi imali najkvalitetniji život i dosegli pravu sreću. 

Da bi se pobrinuo za više kategorije, trebaš se prvo pobrinuti za niže kategorije. Prvo ide zrak, voda i hrana – stvari bez kojih možeš živjeti samo 3 minute, 3 dana i 30 dana. Nakon što ti je ta potreba zadovoljena, počneš razmišljati o krovu nad glavom, plaćom i zapošljenjem. Kada je to namireno, onda ti je važna raja, ljubav i grupa s kojom se poistovjećuješ. Poslije toga životni uspjeh kroz postignuća i majstorstvo i na kraju svega transcendentalnost kroz ispunjenje svog maksimalnog potencijala. 

“First things first” znači da nema preskakanja – moraš ići po redu ili inače stvari neće funkcionirati. Što ne znači da nećeš imati periode nespavanja (potreba prvog stupnja) kako bi radio na svom biznisu (potreba četvrtog stupnja). Ali generalno moraš namiriti donje potrebe kako bi radio na onima gornje potrebe. 

Ako si sutra gladan, onda možeš zaboraviti da ćeš išta raditi kako treba. Kao što bi Jeff Goins, autor knjige “Pravi umjetnici ne gladuju” rekao:

“I don’t make art to make money. I make money so that I make more art.”

Ali slušaj sad, ovo je itekako važno: 

Ne smiješ prodat guzicu za pare. Nemoj biti radnici u Elektroprivredi ili oni likovi po parlamentima koji sebi podižu naknade i paušale jer im je malo 5000 maraka iz proračuna za nerad. 

Igraj pametno i na duge staze. Većina ljudi nema strpljena ni za čega, ali ti si drukčiji. To je lekcija koju me Robert Greene naučio: Čovjek je izdao knjigu 1998 pod nazivom “48 Zakona Moći” i bilo je potrebno 10 godina da se ista počne prodavati kao bestseller. Na početku su je svi ignorirali, ali se takva kvaliteta kad tad morala otkriti. I to se i dogodilo 10 godina kasnije kada je ista postala bestseller New York Timesa i od tada se ne skida s liste najprodavanijih knjiga (preko 2 milijuna primjeraka prodano). 

Greene je to uspio zato što je razmišljao dugoročno i gledao šta on danas može napisati što će njega nadživjeti. I tako je nastala “48 Zakona Moći”, knjiga će nadživjeti sve nas samo zato što je čovjek razmišljao dugoročno i bio strpljiv, umjesto da je gledao kako da preko noći napravi malo buke koja će se sutra zaboraviti. 

Osiguraj preživljavanje danas i ulaži u budućnost koja će ti se 100X isplatiti. 

A upravo taj stav da danas samo trebaš preživjeti i ulagati u budućnost nas dovodi do šeste karakteristike.

 

6. Misli da zaslužuje sve ili da ne zaslužuje ništa

Viktor Frankl, autor moje omiljene knjige “Čovjekova potraga za smislom”, prikazuje svoje iskustvo u 3 koncentracijska kampa za vrijeme Holokausta. 

U jednom trenutku spominje kako ga na hladnih -10 stupnjeva tjeraju da pješači 8 kilometara, klekne i počne kopati zaleđenu poljsku zemlju golim rukama dok teži svega 26 kilograma dok mu nacistički vojnik udarcima čizme lomi rebra. 

To je čovjek koji zaslužuje mrziti sve do kraja svog života i nitko mu ništa ne bi rekao. Ali on je birao drugi put. U čitavoj knjizi nema niti jedne jedine riječi mržnje prema ljudima koji su ga proveli kroz horor kakav mi ni na filmovima ne možemo vidjeti. 

Jer život nije pošten i udarat će te na svakojake načine. Neki ljudi će se provući, neke nikada neće stići kazna, a ti, obični čovjek, ćeš ga uvijek ispušiti u životu. Jer život nije pošten…. ali što prije to prihvatimo, prije ćemo se podići sa zemlje i krenuti naprijed. 

Jer nitko nam ništa, apsolutno ništa, ne duguje u ovom svijetu. 

I što prije to internaliziraš, bit će ti lakše u svijetu. 

Nitko ti ne duguje posao, niti pare, niti stan, niti kuću, niti život, niti djecu, niti hranu, niti piće, niti poštenje i poštenost, iskrenost i sreću. 
Nitko. Ništa.

Rođena majka nije dužna da te doji, ali je uradila to jer si joj dijete i jer te voli. Zapamti to dok shvaćaš koliko si sretan u životu jer sada ovo čitaš na android mobitelu dok oko tebe ne padaju bombe. Vrati se unazad 25 godina i nijedna od ove dvije stavke iz prethodne rečenice više nije istinita. 

Scott Adams, autor “How To Fail At Almost Everything And Still Win Big In Life”, je pričao upravo o tome kako smo sretni radi vremena u kojem živimo, gdje je rizik koji preuzimamo minijaturan naspram onoga što su naši preci prije 50 ili 100 godina morali raditi. Kako danas možeš zajebati 100 puta i da ne umreš, dok bi prije to bilo jedna prilika i amen. Danas, možeš propasti skoro u svemu u životu i opet, s jednom stvari uspjeti na veliko (kao što je i on sa Dilbertom). 

Ali dobro Bruno, ako ne zaslužujemo ništa u životu, neće li nas to napraviti osobom bez samopouzdanja i nekim tko misli da je bezvrijedan u životu. Da, mnogo ljudi tako misli, pogotovo iz Bosne Hercegovine. Poistovjećujemo se s našom državom i kontamo da smo loši kao i ona. Ali nismo. 

To me naučio Will Durant, američki pisac i povjesničar, kada sam u knjizi “Lekcije O Povijesti” pročitao sljedeći citat: 

“If equality of educational opportunity can be established, democracy will be real and justified. For this is the vital truth beneath its catchwords: that though men cannot be equal, their access to education and opportunity can be made more nearly equal. The rights of man are not rights to office and power, but the rights of entry into every avenue that may nourish and test a man’s fitness for office and power.”

Ti ne zaslužuješ posao, ali zaslužuješ, ako su ti kvalifikacije na mjestu, pravo da konkuriraš na isti. Često me ljuti kada pročitam da neko ima rektorovu nagradu i nema posao a mediji to prenose kao da netko gore treba da mu da posao zato što ima rektorovu nagradu. To ti daje pravo da konkuriraš za posao, a ne da isti dobiješ. 

Imaš pravo probati i trebaš probati, ali nemoj misliti da ćeš radi toga nešto sigurno i dobiti. Isto kao da se istuširaš, namirišeš parfemom, središ pa upadneš nekoj curi u gradu – to ti je samo dalo za pravo da joj priđeš, a ne da od nje automatski dobiješ ono što hoćeš. 

Govorim ti da je rezultat uvijek neizvjestan, ali da su akcije koje mogu dovesti do istog pod tvojom kontrolom i da se trebaš truditi za njih. 

Dovoljan si da probaš sve što želiš na ovom svijetu. To ne znači da ćeš uspjeti u njima, ali znači da si dovoljan kao ljudsko biće da se okušaš u čemu god ti želiš. Ovo me naučila Marisa Peer sa svojom “I am enough” frazom na osnovu koje ima i govor od 40 minuta. 

Dovoljan si da kreneš u to, a ne tebi je da se trudiš i ostvariš rezultate. A da bi postigao rezultate, moraš poznavati sebe. I ono dobro i ono loše u sebi, i onog lika koji suosjeća i empatičan je, ali i onoga koji je rigidan, oštar i hladan. Što nas dovodi do zadnje karakteristike slabog čovjeka.

 

7. Previše je empatičan ili previše rigidan

 

Carl Yorke je bio jedan od mojih klijenata iz Engleske. Nakon što sam završio neki posao za njega u 7. mjesecu prošle godine, zamolio me da mi plati u dvije rate – prvu sada, a drugu za 2 tjedna. Može, nema problema. 

Prva rata je legla odmah na račun, a druga je razlog radi kojeg pišem ovu priču. 

Nakon što druga rata nije uplaćena, poslao sam Carlu follow up email da mu napomenem da uplati preostalu transakciju. 

I onda sam mu poslao još jedan follow up i još jedan follow up email. Nakon 15ak mailova i dva i po mjeseca slanja istih, odgovorio je ovako: 

Nakon toga sam nastavio slati mailove svakih 15ak dana da napomenem čovjeka da mi plati. 

38 follow up email koji sam mu poslao je izgledao ovako: 

Bilo mi je potrebno 38 emailova da skontam da ne mogu biti fin, pristojan i empatičan s ovim likom, nego da trebam dobiti pare za posao koji sam uradio. I onda sam probudio “onog Brunu”, svoju životinjsku stranu u sebi koja se aktivira samo u rijetkim slučajevima.  

Nakon što sam poslao ovaj mail, dug je bio izmiren u roku od 2 dana i pare na računu. 

Postoji mjesto i vrijeme kada treba biti empatičan a kada rigidan i oštar. Kraljica Elizabeta I., kraljica Engleske od 1558. do 1603. godine, je najbolji primjer ovoga. Kada je držala govor svojim vojnicima u Tilburyju 1588. godine, rekla im je: 

“I know I have the body of a weak and feeble woman; but I have the heart of a king, and a king of England, too!”

Bilo je nepojmljivo da žena tada vlada bez muškarca, a kamoli da vodi muškarce u boj. Kada je izrekla ovu gore rečenicu, vojnici su toliko urlali od sreće, uzbuđenja i ponosa, da su oficiri morali s konjima ulaziti među redove vojnika i smirivati ih od uzbuđenja i sreće kako bi kraljica mogla nastaviti sa svojim govorom. 

A onda, 13 godina poslije, u obraćanju svom parlamentu gdje je imala mnoštvo neprijatelja govori sljedeće: 

“And though you have had, and may have, many mightier and wiser princes sitting in this seat, yet you have never had, nor shall have, any that will love you better.” 

Ovaj njezin govor je ostavio mnoge parlamentarce transformiranim, sa suzama u očima i “dušom taknutom kao nikada u životu” prema Richardu Cavendishu, povjesničaru.

Znala je kada treba biti empatična prema ljudima, pogotovo prema najnižem sloju, a kada brutalna, okrutna i hladna, što su parlamentarci i savjetnici itekako dobro znali. 

Zato je i uspjela vladati Engleskom 45 godina i ostati “Virgin Queen” odnosno nikada se ne udati i vladati sama. 

Gandhi, epitom nenasilne borbe, je rekao “Slabi ne može pružiti ruku pomirenja. To može samo onaj koji je jak.” 

Jordan Peterson, fenomenalni profesor sa Sveučilišta u Torontu govori sličnu poruku o tome kako moraš biti sposoban biti čudovište kako bi mogao birati ne biti. Samo jaki i snažni to mogu birati, slabi ne mogu. 

Ali nije stvar toga da samo postaneš jak, snažan i sposoban. Trebaš pronaći način kako da ti srce omekša, jer ako ono neće, mozak će ti omekšati, a to nikada nije dobra stvar. 

Ako te napadnu fizički, branit ćeš se i biti okrutan. Ali ako ti dijete potrči u zagrljaj, prema njemu ćeš biti osjećajan i empatičan. 

Anton Čehov, ruski pjesnik, dramaturg pisac i jebena legenda, je imala brutalnog oca koji im je zagorčao život- level Staljin. Ali on je postao jak tako što je počeo živjeti sam kada se njegova obitelj “odselila” od njega kada mu je bilo 14 godina i u svemu tome našao način kako oprostiti svom ocu. 

Što ne znači da je bio mekan. Nakon što se kasnije preselio kod svoje obitelji u Moskvu, ustroji o je čitavu svoju obitelj i od njih napravio ljude. Znao je itekako biti oštar prema njima, ali to je bilo za njihovo dugoročno dobro. 

Za kraj ću ti dati još jednu metaforu ovoga ekstrema empatije i rigidnosti preko djece na igralištu. 

Ako na igralištu u 5. osnovne imaš lika koji je visok 190, ide u teretanu, na benču diže 70 kila i ima ruke kao trokrilni ormar, nitko drugi neće pomisliti da ga dira na igralištu. On treba naći omekšanje srca i postati empatičan prema drugima jer je naučio biti jak. 

Onaj mali na igralištu, koji ima 40 kila i metar i pol visinu kojega svi zajebavaju i udaraju mu klempe i ne može pružiti ruku pomirenja i biti empatičan. Taj mali mora naučiti biti jak jer ga drugi vide kao slabog. 

Moraš biti sposoban biti čudovište kako bi moga birati ne biti. Osjećajnost bez čvrste podloge je slabost, a čvrstina bez mekog srca je diktatura i sadizam. 

 

Za kraj ovog dvodijelnog teksta o karakteru te želim ostaviti sa samo jednom mišlju velikog Heraklita. 

“Karakter je sudbina.” 

Imaš samo jedan, pametno ga gradi. 

Preporuka za iduće čitanje

• 7 malo znanih karakteristika slabog čovjeka – DIO 1
• Kako se pripremiti za 2022. godinu
• 7 citata koje svakodnevno koristim
• Marina Radoš- Osvrt