5 stvari u životu koje nisu vrijedne truda
Svaka od ovih stvari je nešto što sam ili sam uradio ili vidio bliske ljude kako rade. Tako da ništa od ovoga nije “da ti kažem šta ne bi smio raditi” nego “ovo je sranje i jednostavno, nije vrijedno truda.”
1. Pit do zore
Ovo zvuči zabavno– zavališ se s rajom negdje u kafanu ili na otvoreno, krenete oko 8 navečer u petak i dođeš kući u nedjelju.
Smiješno. Zabavno. Ludo.
Kad imaš 17, 18, ili 19 godina, onda je to djelomično društveno prihvatljivo. “Pust ih, ludi su.” I tada to i možeš izvesti.
Ako probaš pit do zore kada ti je 23, 24, ili 25 godina, shvatit ćeš da si davno “ispao iz forme” i da te alkohol nosi u 2 ujutro u krevet jer naredni dan imaš 10 drugih obaveza radi kojih moraš biti u naponu snage.
Jedno sam vrijeme pokušavao ići u grad 3-4 večeri tjedno i naredni dan raditi. Uspio sam to raditi 10 dana i nakon toga sam proveo 3 dana u krevetu. Ne samo da ne nakon nekog vremena ne možeš to raditi, nego sve stvari koje stavljaš na čekanje radi toga što piješ svu noć nisu vrijedne toga.
Kada ti je 18 godina i ujutro imaš predavanje iz sociologije koje traje 40 minuta, onda te nije ni briga što ćeš piti čitavu večer.
Kada imaš 26 godina i moraš na posao u 8 ujutro, onda ući u stan smrdeći na Blatinu od čega ti usta sliče na katran je katastrofa. Ne samo da si “loš” čitav dan, nego ti treba 3 dana sna i odmora da se oporaviš, a u međuvremenu ispašta posao, obitelj i zdravlje.
Kada imaš 40 godina i provodiš noći u kafani, onda se stvarno trebaš zapitati od čega bježiš u svom životu i zašto te svi putevi vode u alkoholičarski Rim– kafanu.
2. Pričati “istinu” svima u lice
Kad sam se tek vratio iz Sarajeva 2016. godine, onda sam bio nepodnošljiv za većinu ljudi. Ne znam točno kako i zašto, ali sam imao neku suludu ideju da kada mi ljudi kažu neki problem, da ja odmah kažem rješenje tog problema i onda ih probam natjerati da to urade.
“Ali to je bila istina, ja sam samo pomagao ljudima…”
Prvo, većina ljudi kada ti kaže problem ti ne govori isti da bi im dao rješenje, već da bi ih samo saslušao. Možeš im reći šta mogu raditi samo ako te pitaju za savjet i nikako drugo. Makar znao puno bolje i efikasnije, zatvori usta i šuti.
Jer ono što ti vidiš je samo problem koji se treba riješiti, ali ne vidiš emocionalni teret koji se krije iza tog problema.
Nije problem prekinuti vezu s narkomanom, ali izbaciti čovjeka s kojim si dijelila tri godine života jest.
Nije problem imati težak razgovor s voljenom osobom, ali živjeti s emocionalnim posljedicama tog razgovora jest.
Nije problem pokrenuti vlastiti biznis, ali riješiti se straha od neuspjeha (i uspjeha) jest.
Ljude boli briga šta i koliko znaš dok ne vide koliko ti je stalo do njih. Tek nakon što dobiješ pristup njihovim srcima, možeš dobiti pristup njihovim glavama.
3. Pokušavati nekoga uvjeriti argumentima
Ljudi nisu logička bića s emocijama. Ljudi su emocionalna bića koja koriste logiku.
To ti znači da mi ne pravimo naša uvjerenja iz naših misli, nego da pravimo naše misli iz naših uvjerenja.
Zato teoretičari zavjera uvijek nađu zavjeru u nečemu– jer traže nešto izvanjsko što ih uvijek sprječava da u životu dobiju ono što žele. Tako oni mogu stvoriti bezbroj scenarija gdje krivac na kraju svega toga nije osoba u ogledalu, nego netko drugi.
Ljude je prosto nemoguće uvjeriti argumentima u bilo šta jer dio u našem mozgu koji je zadužen za donošenje odluka jeste emocionalni (limbički) mozak. Zato ti logički sebi opravdavaš šta ćeš i kako raditi u ljubavnom, poslovnom i prijateljskom životu, dok tvoj emocionalni mozak stavi prst u uho i radi po svom.
Sjeti se onda da ljudi generalno u svijetu tako funkcioniraju te da nije važno koliko je dobar tvoj argument ili koliko ih imaš, nećeš promijeniti mišljenja drugih ljudi.
Čak suprotno.
Znanstvenici su izmjerili nešto što se zove “backfire efekt” i ono nam govori da kada je osoba izložena podacima i činjenicama koji su suprotni dubokim uvjerenjima te osobe, tada će ta uvjerenja samo postati jača.
Što znači da kada matematički i logički dokažeš osobi da je Zemlja okrugla, ona će još jače vjerovati da je Zemlja ravna ploča.
4. Biti u vezi s nekim tko ima drukčije vrijednosti
S nekim objektivnim stvarima je lako– lako se može izmjeriti je li 2+2=4 ili koliki je promjer Zemlje. Ali šta kada se dođe do pitanja vrijednosti i onoga što objektivno nema točan odgovor, nego samo subjektivno vrednovanje osobe.
Vrijednosti su zajebana stvar jer “objektivnost” tu ne igra nikakvu ulogu, već samo subjektivna piramida prioriteta. Ako su nekom prioritet samo pare i nema nikakvih etičkih uvjerenja, onda će se neka dobra i mirna osoba izuzetno teško slagati s takvim likom.
Jer koliko godina ta ljubav može biti velika, ako nije bazirana na istim vrijednostima, kad-tad će puknuti i tvoja veza će se raspasti.
A vrijednosti su čudne po tome što nemaš pojma koje su dok ih ne testiraš i vidiš na terenu. Jer tek onda možeš razlučiti u šta vjeruješ, a u šta si mislio da vjeruješ, ono šta ti je stvarno važno od onoga što si mislio da ti je važno.
Ja sam shvatio da mi je izuzetno važno da druga osoba vjeruje u mene i da me podržava u mojim nekonvencionalnim metodama posla (freelancing), a to da si me pitao prije 5 godina ti nikada ne bi rekao da mi je važno. Ali to sam shvatio tek nakon što sam doživio nepodržavanje u nekim prijašnjim vezama i shvatio da mi je to zapravo važno.
Za dobru vezu je potrebna i glava i srce. I logika i ljubav. I stabilnost i strast. A početak svega toga se nalazi u vrijednostima.
5. Usrećiti druge na štetu sebe
U avionima ti prije polijetanja kažu jednu stvar.
“U slučaju pada tlaka u kabini, prvo stavi masku sebi na lice pa onda svom djetetu.”
Zašto to ljudi govore?
Zato što ćeš izgubiti svijest tako brzo da ne samo da nećeš pomoći nikome drugom, nego ćeš od sebe napraviti teret drugim ljudima.
Ne možeš presipati iz šuplje čaše. Tek nakon što svoje potrebe zadovoljiš, možeš zadovoljavati tuđe potrebe ali ne na štetu sebe. Jer u našim predjelima postoji neka izvrnuta misao da što veću žrtvu od sebe praviš, to si nekako pravičniji, pravedniji i bolji.
Nisi.
Da, mi živimo za druge ljude i pronalazimo svrhu tako što nađemo nešto veće od sebe. Ali da bi pronašli nešto veće od sebe, prvo moramo pronaći sebe. Inače to nešto veće od nas se slomi kao kula od karata.
Fino je otići i donirati 800 maraka mjesečno za siromašnu djecu. Ali ako ti je mjesečni prihod 900 maraka, onda si samo napravio sebe teretom za nekog drugog i to ne znači živjeti za druge ljude.
Jer da bi mogao drugima pomoći, prvo moraš pomoći sebi. To nije sebično, to je nesebično jer drukčije ne možeš pomoći drugima.
A postati nekome teret na leđima radi krinke nesebičnosti jednostavno nije vrijedno truda.
Sorry, the comment form is closed at this time.