5 nepisanih pravila usranog života – Bruno Boksic
352468
post-template-default,single,single-post,postid-352468,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

5 nepisanih pravila usranog života

Ne biti sretan nije isto što i biti nesretan.

Ne trebaš uvijek biti najbolji, najveći, najjači, naj naj naj– budi samo dovoljno dobar.  

Ali je stvar u tome što se kod nas dovoljno dobrim smatraju stvari koje čine poprilično usran život. Ako bi ljudi zaobišli ovih 5 nepisanih pravila usranog života, bilo bi im dobro. 

A to je dovoljno.

 

1. Bogati ne plaču, a trebali bi

Pare su super jer rješavaju probleme koje pare rješavaju. 
Ali znaš šta pare ne rješavaju?

  • tračanje na kavi
  • to što su ti prijatelji propalice i narkomani
  • to što ne voliš svoju curu/momka
  • to što si kod kuće još uvijek “dijete”
  • to što imaš loš odnos s roditeljima
  • to što ne možeš ni s kim duboko pričati 
  • to što ljudi nisu upoznali i otkrili sebe

Džaba nekome biti bogat ako ne može plakati. Džaba ti sve vani ako si umro u sebi– ako te ništa ne može dirnuti u srce i istjerati malo vode iz tvojih očiju i puno emocija iz tvog bića. 

Ako si se samo uzdao u pare kao ono što će riješiti sve tvoje probleme, onda si “promašio ceo fudbal.” 

 

2. Siromaštvo nije plemenito

Dobro, biti bogat i imati puno para ne znači da nećeš imati usran život. Ali isto vrijedi i za siromaštvo.

Ljudi kod nas vjeruju da samim time što si siromašan, da si nekako plemenit. Nisi. 

Biti dobra osoba nema veze s tim imaš li ili nemaš para u džepu, nego s tim tko si kao čovjek

A jedan način kako imati itekako usran život jeste poistovjetiti siromaštvo s dobrotom i plemenitošću. Time sam sebi pucaš u nogu i podapinješ se na svakom koraku. 

Ne tražiš povišicu jer je to pohlepno. 
Ne razvijaš nove vještine jer ne trebaš “biti gladan.”
Ne ulažeš u sebe jer je to sebično.
Ne kladiš se na sebe jer…. jer ne vjeruješ u sebe. 

Siromaštvo i bogatstvo je ekonomska oznaka, nije oznaka tvoje dobrote, vrijednosti ili morala. A usran život te može dočekati i s jedne i s druge strane ekonomskog spektra.

 

3. Poraženu glavu sablja ne siječe

Ovo je izraz nastao nekad za vrijeme Osmanlija, kada su se ljudi na našim prostorima zgurili do poda kako bi ih sablja “mašila.” E onda su poslije Osmanlija došli Austrougari, pa socijalistička Jugoslavija gdje je mrak redovno gutao ljude. 

Imalo je itekako smisla pognuti glavu i šutiti jer si mogao završiti kao bilo tko s Wikipedia liste ljudi kojih je režim smaknuo po danu ili po noći.

Iako je to imalo smisla, to je bio usran život, ali se tako moralo u to vrijeme.

Ali sad nakon 1000 godinu robovanja raznim vladarima, naš se narod napokon može ispraviti, ali on to ne radi nego nastavlja živjeti s mentalitetom “ako šutim, možda me preskoče.” 

I preskočit će te ako šutiš. 

Ali ćeš tako voditi usran život jer će sva ta frustracija, bijes i ljutnja koju sakupljaš u sebi negdje izaći, najčešće na nedužne ljude. 

Pa nam onda više od pola žena u državi doživi obiteljsko nasilje, kladionice i kockare su nam pune, a broj polokanih galona alkohola u kafanama se može porediti s ruskom naftnom rezervom u Sibiru. 

Ali sve je to normalno.

 

4. To je normalno

I to što su ljudi imaju svuda pognute glave i što je društvo takvo kakvo jeste je najnormalnija stvar i ne znam što se itko buni radi toga. 

To što ljudi kao posljedica stava “to je normalno” žive usran život, pa je li onda i to normalno? 

Ako se kod nas pita to pitanje, onda odgovor bude “jbga, šta ćeš, tako ti je kod nas— to ti je normalno.”

 Jer ti imaš samo ove dvije opcije:

  • Uvjeriti sebe da je to normalno i stopiti se s tim da se stvari u našem društvu rješavaju na takav način jer ćeš inače…
  • Poluditi i otići

Jer zamisli samo čovjeka koji kod nas radi recimo u javnoj upravi i vidi sve šta se događa i nije prihvatio da je to normalno. I onda zamisli tu osobu nakon 20 godina– ili je na tabletama za smirenje ili u zatvoru radi trostrukog ubojstva ljudi s posla – uhljeba – koji ništa ne rade, a redovno primaju plaću. 

Ima gore i treća opcija, a to je mijenjanje društva. Međutim, ovaj članak nije o tome šta bi se moglo uraditi, nego o tome kako ne živjeti usran život. 

A u trenutku kada prihvatiš da je ovo ovdje normalna situacija, tada počinješ živjeti usran život jer si počeo lagati sve aspekte sebe i to će kad-tad rezultirati nekim oboljenjem- fizičkim, mentalnim, ili psihičkim.

 

5. Ma koga briga za druge

Znaš zašto bi Spartanci kažnjavali ratnika koji je izgubio kacigu i oklop u borbi s novčanom kaznom, a onog koji je odbacio štit bi kažnjavali smrtnom kaznom? 

Zato što se kaciga i oklop nose da bi samo zaštitili pojedinca, a štit se nosi da se zaštiti cijela borbena linija. 

U trenutku kada u životu počneš gledati samo na sebe je trenutak kada ćeš početi živjeti izuzetno usran život. Čovjekova sreća i zadovoljstvo u životu ovisi od njegovih veza i konekcija i s drugim ljudima i onoga što on u svom životu čini za druge ljude. 

Ne treba nitko od nas biti mučenik, ali svrha tvog života ne možeš biti samo ti. Treba ti nešto što je tvoje, ali što radiš zbog drugih ljudi. 

Promjena Mostara je moja svrha, ali nije samo za mene, već za sve one koji žive u Mostaru. I u onom trenutku kada si ti sam sebi na vrhu vrijednosne piramide će biti trenutak kada ćeš sve životne odluke raditi samo onako kako će one tebi odgovarati. 

I tada ćeš postati šupak, a ubrzo poslije toga će ti i život postati usran. Jer će ti prijatelji okrenuti leđa jer misliš samo na sebe, cura/momak će te ostaviti jer si usmjeren samo na sebe, a posao će ti ispaštati jer ćeš imati “pametnijeg posla.” 

 

Nemoj imati usran život

Ne moramo biti novi Steve Jobs ili Elon Musk i većina nas (uključujući mene) to ne želi biti. Ali ono što moram biti jeste dovoljno dobri ljudi da vodimo normalne živote.

Nitko neće na tvoj život gledati kao na propast ako ostaneš vjeran sebi. 

Traži normalne ljude u svom okruženju i ne pristaj na posao gdje ćeš nekome morati lizati guzicu.

Sanja Vulić ima 5000 maraka plaću, ali džaba joj to kad ni s jednom markom od toga ona sebi nije kupila slobodu, nego samo ulazak u šupak Miloradu Dodiku. 

Ne poginji glavu pred ljudima jer, vjeruj mi, nemaš potrebu za tim. Našim cestama ne hodaju Shackleton, Gandhi ili Martin Luther King, već pošten narod, idioti i kriminalci koji vladaju. 

Ne daj da ti toksični ljudi iz okruženja naprave usran život i polako biraj one s kojima ćeš nešto graditi, a još polakše one s kojima ćeš nešto rušiti. 

Jer sjeti se, ne trebaš uvijek biti najbolji, najveći, najjači, naj naj naj– budi samo dobar.  

To je dovoljno.

 

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.