5 načina gospodarenja balkanskim zaposlenicima
Urban Electric je firma koja se bavi kreiranjem strojeva za osvjetljavanje. Prije 10 godina firma je imala nedostatak radnika i krenula je zapošljavati, a na jedno mjesto se prijavila osoba koju je preporučilo vijeće za zapošljavanje osoba s invaliditetom.
Na mjesto u firmi dolazi Donnie, čovjek s autizmom, ali osoba čije su kvalifikacije bile točno odgovarajuće za tu poziciju. I nastavio je Donnie tu raditi prethodnih 10 godina, ali ono radi čega pišem o njemu jeste nešto što je svaki dan nosio na posao.
Donnie je crtao i još uvijek crta, a svoje crteže nosi svaki dan na posao i daje ih ostalim zaposlenicima firme. Nekada im da crteže u ruke, nekada to “podmetne” u njihov stol, nekada to nađu iza svoje šalice s kavom, a nekada u svom sandučiću. Ti crteži su toliko dugo godina mamili osmijehe zaposlenicima na lice da su se oni jednog dana sjetili da skupe omiljene crteže od svih zaposlenika i naprave umjetničku izložbu Donnijevih radova.
Obratili su se CEOu koji je odmah skočio u realizaciju ovog projekta i dao svoje omiljene crteže koje je dobio od Donniea.
Nakon mjesec dana, napravili su veliku izložbenu sobu i unutra stavili omiljene radove koje su zaposlenici dobili od Donnieja. A prva osoba koja je ušla u tu sobu je bio Donnie, koji se rasplakao kada je vidio naziv te izložbene sobe— Driggers Art Room. Tako se firma zahvalila Donnie Driggersu za sve što je radio za firmu i sve njihove zaposlene prethodnih 10 godina.
Sad zamisli da je Donnie Driggers radio na Balkanu.
1. Nema za plaću, ima za Audi
Postoji dobrih firmi na prostoru Balkana, ali nažalost ih ne znam dovoljno da bi ovaj članak prožeo njima. Ali ako ih ima takvih, pošaljite mi u inbox.
A ono čega znam da ima dosta je poslodavaca koji nema za isplatiti plaću svojim radnicima, ali zato imaju za kupiti novi Audi od 90.000 maraka. I što je najgore, to se smatra sasvim normalnim u našoj državi da te poslodavac iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, ignorira, smanjuje ti plaću ili je nikako ne isplaćuje. Sve pod krinkom neimanja za plaću, a u pozadini je bila opcija da se isplate plaće ili da se kupi novi Audi.
Jbga, Audi je prevagnuo. I onda dođe podatak da 85% firmi u BiH ne može naći odgovarajući kadar, a skoro pola zemlje nezaposleno.
2. Crkavica, malo bolja crkavica, “prosječna” i “dobra plaća”
Ovo su omiljene kategorije plaća u BiH. Većinom, gdje god radiš i kakva ti je god pozicija, plaće se kreću između 440 i 2350 maraka. A onda, ovisno od toga gdje živiš i s kakvim se ljudima družiš, ove gore 4 kategorije plaća se malo korigiraju.
Nije važno koliko si dobar, kvalitetan ili kakvu vrijednost pružaš— postoji limit plaće koji nikada nećeš moći prijeći i možeš zaboraviti na bilo kakav lagodan život. Jer i “dobra plaća” znači samo to da možeš platiti kredit i hranu, a da ti na kraju godine ostane dovoljno para da ti guzica vidi mora na par dana— luksuz!
E sad, ako nikada nisi bio nigdje bolje u svijetu i ne znaš kako funkcionira biznis, možeš upasti u zamku da ova razlika plaća označava drastično bolji život— nije. Ovo je način na koji nas naši divni poslodavci kontroliraju i žele nas uvjeriti da ako imaš 1800 maraka plaću, da trebaš raditi od 7 do 20, imati mobitel upaljen 24/7 i javiti se u subotu u 2 ujutro ako te gazda zovne da obaviš nešto za što ti treba “samo 5 minuta.”
3. Motivacija 3.0
I sad dolazimo do onih “boljih” firmi, koje razumiju globalno tržište i koje znaju da ako danas hoće biti kompetitivni na tržištu, da moraju raditi na određeni način. Ovo su najčešće IT i digitalni marketing firme koje misle da mogu pokupiti one stvari koje im odgovaraju sa Zapada, a temelje na kojima to počiva zanemariti.
Pa su to firme koje ti obećaju bean bagove, kafić u firmi, “klizno” radno vrijeme, poslovni laptop, mobitel i “dinamično” radno okruženje.
Jer su te firme vidjele da ako paze na svoje zaposlenike, da će onda ti isti zaposlenici puno bolje raditi, puno više raditi, praviti više para i dulje ostajati u firmi. I to je istina— ali se treba vidjeti na čemu to počiva.
Sve ove gore navedene stvari su uzete iz istraživanja Daniela Pinka koji kaže da su najveći motivacijski faktori za ljude autonomija, majstorstvo i svrha i to je apsolutna istina. Ali onda Daniel Pink kaže jednu izuzetno bitnu rečenicu.
“Autonomija, majstorstvo i svrha dolaze u igru tek onda kada više ne postoji korelacija između prihoda i sreće na poslu.”
Odnosno, šta to znači je da u onom trenutku kada osoba ima dovoljno veliku plaću da joj povišica od 500 maraka ne igra nikakvu ulogu, e tek tada puno veći efekt imaju autonomija, majstorstvo i svrha. Kada su istraživači radili procjene korelacija sreće i novca za različita područja svijeta, za Balkan je to bilo oko $35,000 godišnje što je nekih 55,000 maraka, odnosno 4,500 maraka mjesečno.
Znači, ono što ti Daniel Pink kaže jeste da u trenutku kada budeš imao plaću 4,500 maraka, onda će ti više biti stalo do toga da imaš autonomiju, majstorstvo i svrhu na poslu, nego dodatnih 200, 300 ili 500 maraka na poslu.
Naše IT i digitalni marketing firme su ignorirale ovu činjenicu u vezi plaća i uvele sve druge faktore, a kada to ne funkcionira, kao što mi se požalio jedan bogati hrvatski poduzetnik, onda sam ga pitao “a kolike su ti plaće radnicima?” na što se čovjek uvrijedio i nije mi rekao.
Ako se nešto uzima s izvana, ma šta god to bilo, moraš znati zašto to nešto funkcionira da bi to mogao primijeniti kako treba i spada. A kada to radiš ovako divlje, onda dobiješ divlje rezultate.
4. “Nikada nećeš naći ništa bolje”
Da mi je marka svaki put kad sam čuo ovo u životu, sad bi bio milijunaš. Naš divni strah koji se prožima u svakoj pori društva. Nije važno je li to odabir životnog partnera, stana ili posla, strah je glavni vođa naših životnih odluka.
A kada imaš 3 djece, kredit na stan i plaću od 1000 maraka, nije ni čudo da ti je strah glavna vodilja jer se svako jutro budiš sa spoznajom da ako dobiješ otkaz, da će sve propasti.
Ovo onda postaje začarani krug iskorištavanja jer poslodavci znaju da mogu s ljudima kako hoće dokle god “se ne puca,” a zaposlenici nemaju nikakvu polugu u odnosu jer su dužni do grla, a pola države nezaposleno. Ovakvu vrstu mučenja gledamo u BiH od rata i da bi se situacija promijenila, nešto se mora dogoditi s jedne ili s druge strane.
Trenutno, poslovi koji plaćaju manje od 500 maraka u BiH izumiru jer nitko pri zdravoj pameti to ne bi uzeo— mladi se fino pokupe i idu u Njemačku i Irsku gdje rade na minimalcu i od toga pošteno živo. Taxi firme su polu-prazne, trafike skoro da ne rade, a žene na kasi se svako malo smjenjuju. Jer su to poslovi koji će se prvi isprazniti radi emigracije.
A kada se poslodavci krenu žaliti jer su svi ljudi “otišli vani,” treba samo reći da su ipak, s lakoćom, pronašli nešto bolje.
5. Stvari iz filmova
I zadnja stvar su sanjanja zaposlenika koja nisu u rangu europskih kolega. Jer u Europi je normalno ići na ljetovanje, zimovanje, imati bonus, podjelu profita, regres, pregovore za VEĆU plaću svakih 6 mjeseci, djelomičan rad od kuće i “punu” prijavu.
Ljudi kod nas ne sanjaju to— ne. Ljudi kod nas hoće samo da se ujutro probude i da znaju da imaju dovoljno para da kupe meso za ručak da im djeca ne ostanu neuhranjena, da mogu popiti nekada i bijelu kavu koja košta 2 marke, a ne uvijek čaj ili kraću, da ako im se pokvari mašina za veš ili im crkne bojler da se može popraviti bez problema.
Ali su nas naši poduzetnici uvjerili da su ti zahtjevi sanjanja i stvari iz filmova. Da trebaju biti sretni s koliko imaju i da će im se smanjiti plaća ako budu prigovarali. Da se ne smiju nasloniti na stolicu jer to znači da “ne rade.”
A kada se kreneš prema ljudima ponašati kao prema stoci, onda će ti ljudi vratiti na ovaj ili na onaj način.
Ja mrzim naše balkanske izreke, ali u jednu se uzdam kao konačnu šaku pravde koja će buknuti kada to ove guzonje najmanje budu očekivali.
“Možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš.”
To bi Donnie Driggers rekao da radi na Balkanu.
Sorry, the comment form is closed at this time.