Kako u vrijeme rata pogledati neprijatelja u lice i reći HVALA!

Ovo je priča o empatiji, pomirenju i razumijevanju. Kako se u jeku sukoba Ukrajine i Rusije pronašla grupa mladih ljudi, s obje strane, koji nisu htjeli prihvatiti stanje na terenu kao zabetonirano.
Ovo je, na kraju, priča o nadi.

Nedavno sam se odlučio javiti par prijatelja za koje znam da prate moj blog te ih pitati postoji li neka određena tematika koju bi htjeli da obradim.
I jedna od njih je bila Ivana. Ivana je moja prijateljica iz osnovno-srednjoškolskih klupa i osoba koju znam već 15 godina.

Ivana je rekla kako bi htjela da ispričam priču vezanu za razumijevanje, empatiju, prestanak osuđivanja drugih tako da Ivana, ova priča je za tebe.

Već sam ti govorio o mom putu u Grčku na europski kongres u kratkim crticama.

U 10.mjesecu 2014.godine krenemo iz Sarajeva za Beograd Miron, kao tadašnji predsjednik AIESECa u Sarajevu i ja kao tadašnji predsjednik AIESECa u Mostaru. Tamara koja je tada bila predsjednik AIESECa u Banja Luci će nam se pridružiti u Grčkoj jer joj je let drukčiji.

Bruno (ja), Tamara i Miron

I već u Beogradu, na Zelenom Vencu sretnemo cure iz Rusije koje idu s nama na istu konferenciju predsjednice lokalnih ureda AIESECa u Rusiju.

Dođemo mi tako na aerodrom i sjednemo na kavu jer imamo nešto vremena prije boardinga.

Prvo pitanje koje je Antonina ili kako smo je mi zvali Tonya, koja je vodila AIESEC u Moskvi, postavila Mironu i meni je bilo „ Što ti misliš o sukobu u Ukrajini i ruskoj ulozi tu“.

Za mene je to pomalo bio šok. U tom je trenutku sukob u Ukrajini na vrhuncu i svaki se dan mogu čuti vijesti o stradalima, bombardiranja te na koncu o odcjepljenju Krima.
Čitav svijet u tom trenutku priča o Ukrajini.

Rusi u Ukrajini

Počnemo mi pričati o tome i ja, ne znajući curu, pokušavam ostati na marginama vlastitog mišljenja te pružam politološki odgovor vezan za geostrateški položaj Krima te kontradiktornost međunarodnog prava gdje svaka država ima pravo na samoočuvanje teritorija (teritorijalni integritet) dok s druge strane tog istog prava stoji pravo na samoopredjeljenje.

Pokušavam nekako izbjeći razgovor o toj tematici jer je dosta škakljiv i to mi dijelom pođe od ruke.

Sletimo u Atenu, odemo do hostela, malo odmorimo i onda krenemo vani u provod. Sretnemo većinu ostalih predsjednika lokalnih ureda AIESECa iz čitave Europe te primijetim da Tonya i to ne samo Tonya, već i ostali dio ruske ekipe postavlja isto pitanje o sukobu u Ukrajini većini drugih predsjednika tražeći njihovo mišljenje.

I onda dođe naredni dan. Prvi dan konferencije

Mi smo došli u salu na prvu plenarnu i otvaranje konferencije i tamo vidimo ukrajinsku delegaciju.
Prva pomisao mi je bila ona klasična balkanska, bit će belaja nekog pazi na to Bruno.

Kako se naša delegacija dosta družila s ruskom, tražili smo ih tijekom ručka da sjednemo zajedno ali su oni svaki odlučili sjediti s ukrajinskom, i samo s ukrajinskom delegacijom.

I vjeruj mi, to nije bilo nimalo lako gledati. Svaki dan par članova delegacije, ili jedne ili druge, je ustajalo uplakano sa stola i protrčavalo kraj svih ostalih.

Ovaj sukob je bio slon u sobi i nitko ga nije službeno adresirao jer je AIESEC nepolitička organizacija koja je bira strane, pogotovo u sukobima poput ovih.

Jedini uvid koji smo imali u ovaj sukob su bili ove dvije delegacije.

Jedan dan smo čak imali i jedan session vezan za rusko-poljske probleme te kako je AIESEC ove dvije zemlje napravio ogromnu kooperaciju u vidu projekata razmjene u ove dvije zemlje upravo kako bi srušio predrasude koje jedni imaju prema drugima.

I sve se nastavilo istim tempom do završne plenarne. Završna plenarna je zadnji session koji se radi na konferenciji i s time se ista završava. Svi su u nekom emocionalnom stanju kada dođe ovaj session jer je to vjerojatno zadnji put kako ćete vidjeti neke ljude s kojima ste provele nezaboravnih 6 dana.

Sjedimo na podu, Miron, Tamara i ja dosta daleko naprijed, skoro u prvim redovima i onda krene „shareanje“ odnosno trenuci kada bilo tko od delegata može podijeliti svoje osjećaje i dojmove s konferencije pred ostalih 300 DELEGATA.

Trio BiH

Zamisli kada to ne možeš pred jednom osobom koju voliš, kako je to raditi pred 300 ljudi.

I prođe par „shareova“ i onda ustane Bodia.
Bodia je bio vođa delegacije Ukrajine, predsjednik AIESECa u Ivano-Frankivsku, i moj dobar prijatelj.
Ustaje Bodia, kreće uzeti mikrofon ali čitava prostorija gleda samo u njegovo uplakano lice.

Kako dolazi do mikrofona, jeca, suze teku niz crveno lice oteklo od plača.
I krene pričati.

Nikada neću zaboraviti taj govor jer se urezao u moje pamćenje kao glave američkih predsjednika na Mount Rushmore.

Govori Bodia kroz jecaje i plač

 

„ Svi znate šta se trenutno događa u Ukrajini i kroz kakvu situaciju prolazi moja država.
Došao sam ovdje s velikim predrasudama i mržnjom prema Rusima radi onoga što rade u mojoj zemlji.
Pričajući s ruskom delegacijom danima, shvatio sam da postoji nada za bolje sutra. Hvala vam ruska delegacijo što ste takvi kakvi jeste i što ste mi vratili vjeru da možemo naprijed, opet, zajedno.
Hvala vam“

I tada ispusti mikrofon, stavi obje ruke na lice i nastavi nekontrolirano plakati i jecati.

Tada čitava delegacije Rusije, Ukrajine, Srbije, BiH i Hrvatske i par drugih individua skoči s mjesta i dođe zagrliti čovjeka koji se u instant našao u zagrljaju 30ak ljudi.

U trenutku kada je Bodia ustao govoriti, osjećao se takav naboj u zraku, kao da smo svi znali šta će on reći. Čim je Bodia počeo govoriti, Tamara, Miron i ja samo se zagrlili i u nekom ogoljenom trenutku istine, empatije i vjere kroz zagrljaj počeli plakati.
To je bilo revanje iz duše i u tom trenutku smo se razumjeli bolje nego ikada.

Taj moment gledanja Bodie kako stoji na pozornici, gleda svoje „neprijatelje“ u oči i govori im HVALA.
Kako to uopće opisati.

Ne postoje pridjevi i rečenice kojima bi se ovaj događaj mogao opisati, jednostavno ne postoji. Prošao sam svašta, ali ovaj osjećaj je bio daleko najjači od svega ostalog.

Zamišljam samo kako bi bilo da je ova konferencija bila 92-95. godine te da je netko od nas stajao na mjestu gdje je Bodia bio i rekao hvala osobama koje su iste vjere ili nacije kao ljudi koji nam pale kuće, ubijaju očeve i tjeraju nas s naših ognjišta.
U tom trenutku je nestala i zadnja kap moje mržnje koju sam ikad imao prema ijednom Bošnjaku ili Srbinu.
Gledajući ovo sve, jednostavno sam razbio svaku moguću predrasudu koju sam imao prema bilo kome. Ne sudim više ljude po tome što im piše u rodnom listu ili na putovnici, ma u kurac, ne sudim ljude uopće više.
Postoji dobri ljudi koji su dio mog života, ljudi koji nisu i ljudi koje još uvijek nisam upoznao.

dobri ljudi u mom životu

Šta se na kraju dogodilo s ruskom i ukrajinskom delegacijom? Pa nije sve ostalo na priči, napravili su projekt za 2015.godinu pod nazivom MOST koji je radio razmjene samo između Poljske, Rusije, Bjelorusije i Ukrajine i taj je projekt bio izuzetno uspješan i proglašen najboljim regionalnim AIESEC projektom u čitavoj mreži od 126 zemalja.

Bodia (Ukrajina) i Antonina (Rusija)

Što ti se ovo govorim?

Idući put kada kreneš nekoga osuditi zato što je određene vjere ili nacije, stani i zapitaj se tko je taj čovjek. Upoznaj ga, vidi kako razmišlja, šta voli a šta ne, za koga navija, tko mu je idol, s čime se igrao kao dijete, kako mu je izgledao prvi poljubac ili prvi ljubimac.

Upoznaj tu osobu a ne ono što smatraš da njezin izgled ili putovnica predstavlja.

Do idućeg utorka

Zašto sam sretan ali nisam zadovoljan

Preporuka za iduće čitanje

• Zatvor u Turskoj i deportaciju iz Rusije sam lako, ali me ovo srušilo
• Kako je Balkan disao kao jedno
• Zašto sam sretan ali nisam zadovoljan
• 5 provjerenih načina kako mi Masoni vladamo BiH