3 tipa plesača kod nas ili ti ga "Neka dok popijem malo" – Bruno Boksic
349476
post-template-default,single,single-post,postid-349476,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default,elementor-kit-352165

3 tipa plesača kod nas ili ti ga “Neka dok popijem malo”

Kada sam nedavno organizirao konferenciju u Mostaru, pozvali smo jednu malo stariju trenericu da održi predavanje.

Njezino predavanje je bilo zadnje taj dan i ona ga je počela sa nekom ludom pjesmom te krenu skakat po prostoriji. Tada je počela mahat prema ljudima da počnu skakat i plesat sa njom. Nitko nije ustao. I tako je ona trčala oko njih čitave 3 minute i 48 sekundi i tjerala ih da počnu plesati. Onda se okrenula prema meni i rekla da ugasim glazbu.

Tada se okrenula prema nekih 100ak ljudi koji su, sjedeći u krugu gledali u nju i pitala ih:

“Znate li zašto niste plesali?

Na što su se neki javili sa razlozima poput umora ili kako im se ne sviđa pjesma itd.

A onda im je naša trenerica odgovorila nešto što će mi do kraja života ostati urezano u glavi. Taj odgovor je razlog i glavna tema današnjeg teksta.

 

Svatovi

 

Subota. 3.9. 20:00 sati. Dolaziš u svadbeni salon, sjedaš i zameziš malo. Uđu mladenci a ti malo piješ malo jedeš. Krene prvi ples i bum, nema te nigdje. Ništa. Sjediš na stolici i ne mičeš se. Gledaš okolo kako neki ljudi plešu i onda ih ili ohakaš ili budeš zavistan što nisi kao oni na podiju.

Netke te od raje pita” Što ne izvedeš neku na ples” a tvoj odgovor leži u domeni onoga “Što ti nikoga ne izvedeš”, ili “Neka, kasnije ću”, “Rano je još”, “Nemam koga izvest”, i ona moja najdraža “nisam dovoljno popio.”

maxresdefault

Ali krije se nešto dublje iza ovoga. I to se ne tiče samo plesanja u svatovima. Ili plesanja generalno. tiče se tebe i tvojih demona, onog malog neprijatelja u glavi koji stvara neprijatelje svuda okolo.

 

Trenutna situacija

 

Nije važno je li to Golden, Sloga, Diamond, Pink Panther, Daleka Obala ili svatovi. Ista situacija se događa. Tvoja nespremnost na iskakanje ne samo na prvi ples, već općenito na plesanje.

Klasični izgovori da nemaš sa kime plesati ili da ti se jednostavno ne da su sasvim logička i racionalna objašnjenja. Ali je fazon u tome što to nisu pravi razlozi odnosno pravi problemi radi kojih se ne ustaješ iz te stolice dok nisi mortus pijan.

Ali prvo idemo vidjeti primjere kada netko stvarno ustaje sa stolice i pleše i zašto to uopće radi. Postoje 3 načina kako sebe natjerati da ustaneš sa te stolice/separea i kreneš plesati.

  1. Nitko me ne gleda pa se mogu zajebavati i raditi što hoću.
  2. ‘Ta će mi oni pričati- “boli me kurac šta drugi misle o meni”
  3. Stalo mi je do onoga do čega je meni stalo

 

1. Nitko me ne gleda pa se mogu zajebavati i raditi što hoću.

4414

Ovo izlazi iz osjećaja inferiornosti. I sačekaj ovdje sada. Nemoj zatvoriti tekst jer ti se ne sviđa ovo što čitaš. Ostani do kraja pa vidi je li ovo rezonira s tobom.  Ovo ti sve pričam iz vlastitog iskustva 🙂

Sjediš tu i čekaš da se podio ili šta bilo već, napuni. Tek kada je pun, ustaješ da plešeš. Zašto? Čekaš trenutak u kojemu ima dovoljno ljudi kako bi se uspio sakriti od pogleda drugih.  Jer smatraš da će te ljudi osuđivati zbog načina na koji plešeš, zato što plešeš uopće, zato što je košulja ovakva ili onakva, zato što si napravio pogrešan korak ili šta bilo već. Razlozi radi kojih bi te mogli osuditi su mnogostruki.

Zato ti pomno čekaš da se podio napuni i onda kreneš prema njemu. Ne na sami kraj, jer te tako mogu vidjeti svi i lakše osuđivati. Ne prema sredini jer si tamo opet u centru pozornosti.Negdje između, sasvim dovoljno da si na podiu ali da u drugu ruku nisi na podiu. Sakriven si u masi i osjećaš se sigurno.

Čim muzika krene jenjavati ili se ljudi počnu kupiti sa podia, ti to ispratiš u sekundi. Najgora bi situacija bila ta da sam ostaneš na podiju dok su sve oči uprte u tebe.

Ovo ti dolazi iz toga da te svaka kritika ili hakanje pogađa u dušu i da to ne možeš podnijeti. Pa je onda lakše sakriti se u masi gdje si neprimijetan. Jer inače će me vidit, a kada me vide, to automatski znači da će me hakati/osuđivati/rugati mi se. 

Ispoljevaš svoje vlastito nezadovoljstvo sobom kroz ove strahove. Ali, pošto to svi rade i tebi je onda to ok raditi. Bio sam ovdje pa to znam.

 

2. ‘Ta će mi oni pričati – “boli me kurac šta drugi misle o meni”

 4906

Ovaj je dijametralno suprotan od onog prošlog. Ovdje osjećaj inferiornosti ne postoji, već je kao temperatura iz minusa prešla u vreli plus, već se transformirao u osjećaj superiornosti.

Ovdje osoba smatra kako je iznad svih drugih i onda poprimi onaj stav “Boli mene kurac šta drugi misle”.  Šta će mi oni pričati, nisu doživili ni proživjeli niti 1% onoga što sam ja u životu.

Uff kako ovo počne jebati u neka doba, kada se toliko ufuraš da izgleda kao da si Boga uhvatio za muda. A nisi.

Tvoj osjećaj superiornosti dolazi iz toga da je, opet kao i kod onog prvog slučaja, vezan za eksternu realnost i odnos drugih ljudi prema tebi. Samim time što sebi govoriš “boli mene kurac šta drugi misle” stavljaš naznaku na to da tvoj karakter i ponašanje ovise o drugim ljudima. S druge strane, izuzetno je lako biti kreten i jednostavno biti bolikurac. Ni do čega ti nije stalo, ni do koga i možeš se ponašati oholo i bahato. To je lagano i jednostavno. Ali to je bježanje od života.

To je bježanje od svega onoga do čega bi ti srce zaigralo, prema čemu bi se otvorio i što bi zavolio. Eliminiraš ranjivost ali time žrtvuješ sebe i konekciju sa drugima. I to se osjeti u zraku kojega dišeš. Ona nota govora s visoka.

Isto to se i manifestira u plesu. Iako malo teže za primjetiti od onoga osjećaja inferiornosti i često sa povicima publike “on je lud”. Ali interno gledano, ovo pravi istu izolaciju kao i osjećaj inferiornosti. Tamo si nedovoljno dobar da se i sa kime povežeš, a ovdje si previše dobar za istu stvar. Oboje tjera u internu izolaciju od čega čovjek poludi.

 

Kako ćeš prepoznati ove ljude na podiju? U većini slučajeva su to one osobe koje su najglasnije, najagresivnije i “najluđe”.

Ali postoji treća kategorija. Ona je izuzetno rijetka jer je potpuno drukčija od ove dvije, ali ipak postoji.

 

3.       Stalo mi je do onoga do čega je meni stalo

dancing-with-pleasure-21804735

Ova kategorija je dosta rijetka ne samo kod nas, već bilo gdje. Ovo je jedina kategorija koja osjećaj vrijednosti uzima iznutra a ne sa izvana. Jedina kategorija gdje je osjećaj vrijednosti nešto interno, nešto što ne ovisi od drugih ljudi već samo od sebe i svojih mjerila.

Ovo su osobe koje plešu zato što vole plesati. Hoće se dobro zabaviti zato što im je stalo do toga da se dobro zabave. Plešu radi sebe, a ne radi dokazivanja da su dovoljni dobri ili da ih boli kurac šta će drugi misliti o njima.

Plešu radi plesa, a ne radi onoga čemu ljudi daju značaj tijekom istog.

Ovi ljudi nisu ništa bolji ili lošiji plesači od ostalih, ali jednostavno odašilju slobodu oko sebe. Jer stvarno to jesu. Slobodni su raditi što god hoće, ali to ne zloupotrebljavaju tako što bi drugima to nabijali na glavu. Nego jednostavno uživaju u svojoj slobodi. Kada upoznaš ovakve osobe, promatraj ih malo i vidi kako ti ljudi stvarno, ali stvarno, uživaju u onome što rade.

 

Ovo je ono prema čemu težim i što s vremenom sve više i više uspijevam dostići. Neću te lagati pa ti reći da ne prolazim kroz prvu fazu inferiornosti (ili u mom slučaju “imposter syndrom”) i drugu fazu superiornosti (šta će mi on pričati, najgora mu stvar u životu bila ta što mu je kašika za kavu ispala na pod). Ali konstantnim radom na sebi i eliminaciji jedne supstance iz života uspijevam sve više puta biti slobodan.

Međutim, postoji univerzalni preskakač ovih kategorija koji ti na prvu izgleda kao rješenje iako nije. A to je alkohol.

 

Glavobolja od vina, sinoć sam pola kafane popio

darko-pijan-800x445

Ali teško se izboriti sa unutarnjim demonima koji ti govore da nisi dovoljno dobar (ovo je najčešći slučaj) ili da si predobar za druge oko sebe. Lakše je udušiti taj glas litrima alkohola i onda se ponašati slobodno ili ti ga pijano ko ćuskija.

Kada si pijan ili popio “ono malo da se oslobodiš”, onda se ponašaš kao slobodno smao zato što ti mozak ne može slati standardne signale straha u tvoju paču poput “nemoj plesat, netko će te vidit”, “nemoj tako, to je glupo, svi će ti se smijat”. Ali šta kada nema alkohola. Šta kada ti je potrebno da si slobodan negdje gdje se ne možeš napiti instant ili gdje ne bi smio piti alkohol (tipa na poslu).

To je kratkoročno rješenje za dugorčan problem, a to nikada ne funkcionira. 

Pij zato što želiš piti, a ne zbog onoga što bi ti piće moglo omogućiti.

 

Rješenje

 

Pa dobro šta sada? Evo šta sada. Osnovna stvar koja će ti napraviti ogromnu promjenu u životu je činjenica da ljudi oko tebe nisu neprijatelji već prijatelji. 

Ovo je osnovna promjena koja ti se mora dogoditi u glavi kako bi uspio pronaći sebe u ovom svijetu. Ljudi oko tebe ti nisu neprijatelji,  oni su ti prijatelji. Svi imamo iste strahove, čak i iste manifestacije strahova. Ljudi oko tebe doživljavaju iste osjećaje i znaju kako se osjećaš.

Ne žele ti zlo, žele nove prijatelje. Tako da ako se ponašaš tako da stvaraš nove prijatelje, a ne nove neprijatelje, onda ćeš to i dobiti. Idi plesati radi plesa. Time ćeš obradovati druge oko sebe. I oni će ti postati prijatelji. Priđi onim ljudima, neće te napasti. Nitko ti ne želi zlo. Ljudi te neće osuđivati , a i da hoće to nije tvoja stvar. To tebe ne tiče u dušu. Jer znaš koliko vrijediš.

Vrijediš onoliko koliko sebi kažeš da vrijediš. Kada utuviš sebi u glavu to, onda ćeš polako početi slobodu. Polako ćeš počiti doživljavati to. Zavolit ćeš tu slobodu. Taj odnos sebe prema sebi. I onda ti neće trebati ništa više.

Onda ćeš moći plesati gdje god želiš, kako god želiš, s kim god želiš. Tada ćeš, po prvi puta u životu, doživjeti pravu slobodu.

 

Probaj to odmah večeras u Goldenu ili gdje god izađeš. Bit će ti malo čudno, ali prepusti se onom malo internom glasu unutar tebe koji te voli, poštuje i vrednuje. I onda ćeš to osjetiti, a dalje ti neću pričati jer ćeš i sam znati šta i kako dalje. Kroz pjesmu, ples i sreću.

 

p.s. Nemoj misliti da sam zaboravio na priču sa početka.

“Znate li zašto niste plesali?, pitala je trenerica

Na što su se neki javili sa razlozima poput umora ili kako im se ne sviđa pjesma itd.

A onda im je naša trenerica odgovorila: “Zato što niste slobodni.”

A ti? Jesi li slobodan?

 

Novi utorak novi tekst.

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić
2 Comments
  • Adam

    Ne znam hoće li ti ove riječi bit motivirajuće, ali evo opet ću komentirati. Stvarno imaš kvalitetne stavove, jako si inteligentan i pametan. Samo nastavi tako kroz život. PS Slučajno sam prije par tjedana naletio na tvoj blog i ovo je jedan od rijetkih blogova koje čitam gotovo pa svakodnevno. Odlučio sam pročitati većinu tvojih objava. Krenuo sam od 2016.- tvojih početaka. Evo sad sam na 2017. Žao mi je što si prestao s pisanjem na blogu jer mislim da bi tvoja razmišljanja i stavovi pomogli drugima posebno u ovom vremenu u kojem živimo (corona time.) Siguran sam da bi napisao kvalitetne tekstove o cijeloj ovoj plandemiji, pokosio sve argumente, otvorio mnoga pitanja, pokopao ove plaćenike koji potiču cijepljenje itd…al na stranu to. Želio sam te samo pohvaliti i reći da samo tako nastaviš dalje. Imam 25 god i tvoji savjeti su stvarno od pomoći i neke tvoje citate zapisujem si u bilježnicu. PS ovaj tvoj tekst je stvarno prigodan obzirom da u subotu idem na jednu zabavu (izvan zone komfora) i ne znam kako ću se opustiti “jer nisam slobodan” te mi uvijek treba čaša, dvije alkohola da se opustim, ali tekst svakako daje savjete koji će bit od pomoći kako preživjeti i tu noć. 😀

    December 13, 2021