3 glavna dijela karaktera: genski, formativni i iskustveni
Kako je klinički luđak godinama pobjeđivao u najtežoj trci na svijetu?
Kako postati svjetski poznati pisac kad te čitava obitelj napusti s 14 godina?
Kako čovjek koji nije rođen za hodanja uzima olimpijska zlata u bazenu?
Kako hipohondar koja se boji kihanja kroz telefon može postati najveći pijanist 20. stoljeća?
Odgovori na ova pitanja se kriju u karakteru ljudi poput Jure Robiča, Antona Čehova, Glenna Goulda, Michaela Phelpsa i drugih. A upravo ćemo kroz njihove primjere vidjeti koje komponente našeg karaktera moramo prihvatiti kakve jesu, koje možemo modificirati i, na koncu, kako to uraditi u našim životima.
A prvi korak nam pokazuje kako osoba koja se redovno šaketa s poštanskim sandučićima može osvajati trofeje u biciklizmu.
Genska komponenta (prvi sloj)
Neki ljudi su rođeni s određenim genetskim predispozicijama za određene stvari. Nije se nitko rodio da bude doktor, ali postoje ljudi koji su genima skloniji određenoj vrsti ponašanja i zanimanja.
Sve ove predispozicije nas prirodno guraju u određenom smjeru ali je samo fazon skontati kako da iste iskoristimo kao naše snage a ne slabosti.
Michael Phelps i marokanski trkač Hicham El Guerrouj imaju istu veličinu noga iako je Phelps visok 193, a Guerrouj 176 cm. Phelps bio na zemlji bio najgori trkač radi kratkih noga, ali je zato u vodi najbolji plivač upravo radi velikog raspona ruka i torza. Guerrouj ima ogromne noge što ga čini izvrsnim trkačem (2 zlatne medalje na OI, dugo držao svjetske rekorde na 1500 i 5000 metara, smatra se jednim od najbolji trkača na srednje udaljenosti svih vremena), dok mu je torzo i raspon ruka malen što bi ga činilo pravo lošim plivačem.
Ako si visok 165, okani se košarke, ali zato probaj gimnastiku jer ti je tu 165 cm prednost.
Ali ovo nije stvar samo fizičkih komponenti. Njih je dosta lako prepoznati. Ali šta ćemo s genima koje nosimo a koji nemaju fizičku manifestaciju poput onih koji utječu na našu osobnost.
Svi mi nosimo gen DRD4, dok neki imaju varijantu na taj gen DRD4-7R. Taj gen je povezan s alkoholizmom, ADHDom i nasiljem. Međutim kada su znanstvenici radili istraživanje vezano za darežljivost gdje su djecu od 3 godine pitali da podijele svoje slatkiše s drugima, ona djeca koja su imala 7R gen su bila puno darežljivija nego djeca s običnim DRD4 genom.
Isto kao nož s kojim možeš rezati sir ili ubiti čovjeka, i ovaj gen ovisi od konteksta. Loš i grub odgoj od djece sa 7R genom ih čini podložnijima nasilju i alkoholizmu dok ih dobar odgoj čini još boljima i darežljivijima od ostalih. Kontekst igra ogromnu ulogu.
CHRM2 gen kod tinejdžera koji su odgajani u lošim obiteljima, društvima i četvrtima je povezan s najgorom delinkventnošću. Isti taj gen, u pozitivnom i dobru okruženju, je zapravo stvorio Silikonsku Dolinu u Americi. Opet, stvar je konteksta i pronalaska pravog mjesta gdje možeš maksimalno iskoristiti svoje predispozicije.
Glenn Gould nije mogao pričati s ljudima, bio je hipohondar, telefon bi uzimao sa sterilnim rukavicama i spuštao bi slušalicu kad bi čuo kihanje s druge strane. Generalno je bio izgubljen u društvu drugih ljudi kao oni ljudi na otoku 10 sezona. Ali stavi ga za klavir i imaš jednog od najboljih pijanista 20. stoljeća.
Jure Robič, čovjek koji je klinički lud, je pronašao način da uspije usprkos svojoj ludosti. Ima najveći broj osvojenih RAAM natjecanja – Race Across the America. Tu trebaš u 12 dana doći s biciklom sa zapadne na istočnu obalu Amerike, prelazeći nekih 4600 kilometara. Tour de France je mala maca za ovo – ljudi redovno umiru na RAAMu. Nema pauza i biciklisti spavaju dnevno 3 ili manje sati jer svaka minuta koju uzmeš za spavanje je minuta gdje te netko drugi može prestići.
Jure Robič stane sa svojim biciklom i šaketa se s poštanskim sandučićima, baca kamenja na auto svoje pratnje. Čak je jednom i svoje biciklo bacio na auto.
Svuda bi bio lud. Ali u RAAMu dobije nagradu. Našao čovjek svoje mjesto isto kao što i ti možeš naći svoje. Negdje ti tvoji geni mogu biti slabost, a na tebi je da nađeš mjesto gdje mogu biti snaga.
Ali geni su samo predispozicije za naš karakter i to ne znači da je sve ucrtano u kamenu za nas. Naredne dvije kategorije karaktera nam to itekako pokazuju.
Formativna komponenta (drugi sloj)
Jezuiti imaju izreku “Daj nam dijete prvih 7 godina i možeš poslije toga raditi šta hoćeš s njim.” Laszlo Polgar bi se itekako složio sa ovim.
S ovom izrekom dolazim u formativne godine (0-4), kada su naši mozgovi izuzetno fleksibilni i “obradljivi.” U tim se godinama naš karakter drastično formira i ucrtava put i kurs za čitav život. Jer emocije koje doživljavamo u tom periodu su puno jače i intenzivnije od bilo čega drugog u životu i one prave memorijske “pečate” koji ostaju ucrtani u naše mozgove.
Zato su Jezuiti i rekli onu gore izreku- smatraju da se osoba teško može promijeniti jer su joj korijeni zacrtani u tim prvim godinama.
Zato je Earl Woods dao Tiger Woodsu prvu palicu kad je malom bilo 7 mjeseci i rekao mu da maše s njom. Znao je u šta ga želi pretvoriti. Ista je stvar bila i s Mozartom gdje ga je otac Leopold, vrsni glazbenik i učitelj, već s tri godine gurnuo u glazbu.
Ali isto tako, ove godine mogu donijeti i loše primjere gdje se osobe sjebu u tim prvim godinama života i onda osoba kasnije postane samo produkt svog sjebanog djetinjstva.
Primjeri tako sjebanih djetinjstava se mogu naći svuda oko nas, ali dva koja želim izdvojiti su Neil Strauss i Anton Čehov.
Oba lika su pisca (sasvim slučajno) i oba su imala sjebano djetinjstvo s kojim su se uspjeli izboriti.
Neil Strauss je imao majku koja bi ga bukvalno zarobljavala po kući i oca koji se potajice oblačio kao žena gdje ga je Neil jednom uhvatio u tome. Njegov kasniji život je bio prožet alkoholom, drogom i ženama na čiju je temu i napisao knjigu. Međutim, par godina poslije uspjeha knjige je odlučio otići u kliniku za odvikavanje od seksa i poraditi na svojim traumama iz djetinjstva.
Neil Strauss je uspio promijeniti svoj život ne tako što je “izbrisao” te emocionalne pečate i traume iz formativnih godinama, već što je našao najbolji mogući da živi s njima. Uspio je u istima naći snagu i izboriti se s demonima svog karaktera koji su ga pratili čitav život.
Čehov je odrastao u siromašnoj obitelji na jugu Rusije, sa 7 braće i sestara, ocem alkoholičarem koji bi ih tukao svaki dan jer se tako stvarala disciplina. Nije bilo važno šta si uradio, svejedno bi te čekao degenek.
Ovo je trajalo sve do Čehovljeve 14 godine kada mu je otac izgubio kuću na kocki i morao zatvoriti prodavaonicu (obiteljski biznis) zbog dugova. Čitava obitelj se preselila u Moskvu, a Čehova su ostavili u Taganrogu da poplaća dugove kroz naredne godine svojim radom.
Zamisli da te s 14 godina ostavi čitava obitelj i ode 1500 kilometara daleko od tebe i kaže ti da se snađeš. Niti imaš gdje spavati, niti posla, niti vještine. Ali Čehov se uspio snaći u svemu tome i nakon 3 godine upisati i medicinu.
Ali najveća stvar koju je uspio uraditi jeste prihvatiti da njegov otac alkoholičar nije znao bolje niti drukčije i oprostiti mu za njegove grijehe. Nakon toga je i on otišao u Moskvu, pomagao jednom bratu da se okane alkohola i završi fakultet, drugom pokazao kako opet otkriti put umjetnika, poslao najmlađe 3 iz obitelji u dobre škole, pobrinuo se za majku i oca.
Iako su im karakteri bili formirani na dosta lošoj bazi, upravo su oni tu istu iskoristili da u njoj pronađu snagu za suočavanje s najgorim što im život može baciti u lice.
Pronađi načine kako se ti suočavaš sa stvarima iz svojih formativnih godina koje su itekako utjecale na tvoj karakter i vidi kako iste možeš iskoristiti na najbolji mogući način.
Ako si na jedan način rođen i odgajan, ne znači da ti takav karakter mora biti do kraja života što nas dovodi do treće kategorije.
Iskustvena komponenta (treći sloj)
Ovo su ti jednostavno rečeno navike i iskustva. Ono što svaki dan radiš i ono što si iskusio kroz život.
Recimo ljudi koji su prošli rat pa su dobili PTSP i radi toga imaju određene uzorke ponašanja.
Ili osoba koja je proputovala pola svijeta pa prestala biti rasist.
Ovdje ti realno imaš najveću kontrolu i moć promjene svog karaktera. Iskustva koja smo ranije imali jesu oblikovali naš karakter, ali vraćanjem nazad u iste i mijenjanjem načina na koji ih gledamo možemo potpuno promijeniti percepciju prema tim događajima.
Prekid s curom je možda bio loš u tom trenutku, ali nakon što za godinu dana sagledamo taj događaj, vidimo da je to zapravo najbolja moguća stvar koja nam se dogodila jer smo radi toga našli ljubav svog života.
Otkaz s posla je možda loša stvar u tom trenutku, ali nam se za šest mjeseci pokazala kao najbolja moguća opcija i dar jer smo radi tog udarca u guzicu (uspješno) pokrenuli svoj biznis.
Tako da iskustva koja nam se događaju kroz život nas itekako oblikuju, ali promjenom načina na koji gledamo na ta ista iskustva mijenjamo naš karakter. Ne samo da možemo gledati na prethodna iskustva kroz život i mijenjati percepcije prema istima, već možemo stvarati nova iskustva koja će obogatiti i mijenjati naš karakter.
Ali to je samo jedan dio ove komponente.
Druga dio su stvari koje svakodnevno radimo– navike.
Promjena navika i stvaranje istih su bili prekretnica promjene mog života, gdje sam prestao gristi nokte, stvorio naviku svakodnevnog pisanja i čitanja te uspio napraviti stabilnu freelancing karijeru.
Način promjene navike sam naveo u ovim tekstovima i pokazao kroz godinu i dvije kasnije, kako se to realiziralo kroz istinsku promjenu mog karaktera.
Koliko god nas utjecale genetske predispozicije te formativne godine, uvijek imamo sposobnost od danas krenuti s novima navika koje će promijeniti naš život. Nismo svemogući, ali možemo itekako puno toga napraviti ako danas odlučimo napraviti promjenu našeg karaktera.
Mi smo ono što svakodnevno radimo. Tako da izvrsnost našeg karaktera nije jedna akcija u jednom trenutku, već navika.
Sorry, the comment form is closed at this time.